TAJNE ZANATA PROFESIONALNOG SRPSTVA: Kad iscrpiš sve opcije, pozovi se na ugroženost

Piše: Balša Knežević

Jedna od najisplativijih profesija u Crnoj Gori unazad 20, ako ne i 30 godina je profesionalno srpstvo, zanat koji je najzastupljeniji kod pripadnika političke i popovske kaste.

Profesionalnim Srbima u stručnoj terminologiji nazivaju se lica koja su kao svoj radni angažman odabrala srbovanje i širenje velikosrpskog nacionalizma, a to je, ako se pronađe pravi nalogodavac, veoma unosan posao.

Kao što i svaki zanat ima svoje tajne tako i profesionalno srpstvo ima onaj element koji ga izdvaja od ostalih radnih vještina i koji mu daje prepoznatljiv šmek bez kojeg ova profesija ne bi bila ono što jeste.

Profesionalno srbovanje ima mnoge finese, kao što su – poltronisanje režimima u Beogradu, upražnjavanje velikosrspkog nacionalizma, svetosavskog zilotizma, glorifikacija ratnih zločinaca, negiranje genocida, mitomanija o nebeskoj Srbiji… Ali samo veliki majstori znaju najveću tajnu ovog zanata, razorno oružje koje se izvlači u slučaju kad je svaka druga demagoško-mitomanska opcija iscrpljena.

Dobijaju ordenje od Vučića jer su savladali zanat ugroženog srBstva

Ta velika tajna je pozivanje na ugroženo srpstvo!

Svi veliki majstori profi srbovanja su u jednom trenutku posegli za ovom tehnikom koja se u Crnoj Gori pokazala kao gotovo stoprocentno efektna za izvlačenje iz bilo kakvih sranja, koliko god ona izgledala loše.

Najsvježiji primjer dolazi od mantijaškog odjeljenja lige profesionalnih Srba u Crnoj Gori, i to od jedne od čelnih figura crkve Srbije – mitropolita budimljansko-nikšićkoga Metodija Ostojića. Ovaj istaknuti funkcioner SPC dao je nedavno izjavu u Centru bezbjednosti u Nikšiću po nalogu Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju, povodom krivične prijave koju je protiv njega podnijela nevladina organizacija “Centar za građanska prava”.

Prijava je podnijeta zato što je Metodije upražnjavao jednu od omiljenih disciplina u profesionalnom srpstvu – istorijski revizionizam i glorifikaciju zločinaca.

Metodije je, u izjavi datoj policiji, negirao sve optužbe iz prijave, tvrdeći da se radi o “pravno apsurdnom postupku”, a kao veliki majstor svog zanata izjavio je da je u pitanju “politički progon Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori”. U ovom slučaju Metodije je upotrijebio jednu od varijacija tehnike „ugroženo Srpstvo“, koja se u korpusu profesionalnog srpstva obilato koristila dok su političari ove grupacije bili u opoziciji.

Metodije Ostojić – ugroženi Srbin koji se buni jer nekome smeta njegovo četnikovanje

Tada se mantra o ugroženom srpstvu koristila gotovo svakodnevno. Pripadnici ovog političkog korpusa su mogli da blokiraju ulice, kampuju ispred Skupštine, litijaju i zaustavljaju čitavu državu, primaju plate i ne dolaze u parlament, dobijaju dobre pare od dvije države (Crna Gore i Srbije)… ali ipak su svakodnevno tvrdili da su ugroženi.

Kuriozitet je što su profesionalni Srbi toliko navikli na upotrebu tehnike ugroženosti da i sada kada vladaju u Crnoj Gori istu i dalje obilato koriste.

Osim Metodija, najbolji primjer ove prakse je Andrija Mandić predsjednik Skupštine, koji iako je neformalno šef trenutne vlasti i u državi radi sve što mu je volja, tvrdi da je „srpstvo i dalje ugroženo“. Ugroženost srpstva se najbolje vidjela na primjeru njegovog bratanića Danila Mandića, koji nije mogao na miru da puca na ljude iz službenog vozila, a zamislite, čak je i uhapšen.

Tipičan primjer srpske ugroženosti vezan je i za novootkrivenog velikana srBske literature Bećira Vukovića. Ova literarna gromada dobila je Trinaestojulsku nagradu od svojih prijatelja litijaša i druga Andrije, za knjigu za koju još uvijek nije dokazano da postoji. Ali nebitno je to što nagrađena knjiga ne postoji i što je literarni potencijal nagrađenog na nivou diskursa lokalnih pijandura koje se okupljaju ispred seoskog dragstora… Njegove kolege iz korpusa profesionalnog srpstva utvrdile su da se crnogorska javnost pobunila zbog dodjele nagrade jer je Bećir – Srbin, i to ugroženi. Jer samo ugroženom Srbinu se može destiti da dobije državnu nagradu, 13.000 eura i nacionalnu penziju za knjigu koje nema…

Ugroženost Srba se takođe ogleda u tome što im nije dozvoljeno da ostvare svoja politička prava kao što su – ukidanje Crne Gore, njeno prisajedinjavanje „srpskom svetu“, ukidanje Crnogoraca kao naroda, postavljanje srpske trobojke za nacionalnu zastavu…

Ogromne količine ugroženog srpstva na jednoj slici

Ovakav obrazac ponašanja nije tipičan samo za pripadnike profesionalnog srpstva u Crnoj Gori, jer i u samoj Srbiji vladajuća klika i te kako raspolaže svim tajnama ovog zanata.

Srpski autokrata Aleksandar Vučić već godinama na račun profesionalnog srpstva parazitira na vlasti, pozivajući se gotovo svakodnevno na priču o ugroženosti iza koje se krije kriminal, prodaja državnih resursa, priznanje Kosova, izborne krađe, korupciju, urušene institucije…

Ako sve ovo uzmemo u obzir, čini se da je pozivanje na „ugroženo srpstvo“ veoma jako političko oružje u kontekstu demagogije i populizma koji daju trenutne rezultate. Ali na duge staze ova tehnika donosi pustoš i propast, pošto se iza priče o ugroženom srpstvu obično kriju otrovne nacionalističke i zločinačke ideologije, revizionizam, laži, kriminal, izdaja, nepotizam, uhljebništvo…

U svojoj biti profesionalno srpstvo je antipod svim onim uzvišenim idealima u koje se busaju i kunu oni koji se kriju iza ove kvaziideologije. Svako ko je savladao ovaj zanat to vjerovatno zna, ali im je lakše da žive u udobnim lažima sakriveni iza nepostojeće ugroženosti.