Tanka im je korica

Piše: Željko Vukmirović

Milančetov slučaj je riješen. Rajo Evropa je pokupio sve. I slavu i titule. Milančetu je, pak, ostalo tek da se pregoni oko procenta u totalno neravnopravnoj borbi za mjesto u projektu kojeg je lansirao trenutni premijer Spajke. Viđeni rasplet, tanka je Milančetu korica. 

Čak, po uzoru na daleko uspješnijeg i realizovanog saborca Raja, sada priziva Evropu. Biće da se primio na Rajove priče iz “inozemstva” o tome kako se onaj Brisel izgradio…Čudo jedno.

Mada, imao je Milanče svoje trenutke.

Nezaboravan je njegov angažman u rijetkoj smicalici zvanoj Vrhovna Komanda Demokratskog fronta. Svako malo je bio u ekipi koja je putovala put Moskve, još je bio i jedini koji je znao ruski, pokazao se izuzetno posvećenim u izvještajima za jednu privatnu rusku televizijsku stanicu o konzervativnoj revoluciji koja bijesni u Crnoj Gori (za koju mi ovdje baš i nismo znali, ali eto Rusima je to bilo dostupno – nap.a) upirao to što mu je život dao u svojoj priči o nekakvom užasnom progonu dok je pod firmom političkog protesta par mjeseci uzurpirao glavnu ulicu glavnog grada Crne Gore, izgarao u ljubavi prema Rusiji i – što je bilo?

Samo je jednog dana završio u zabavno humorističkoj emisiji beogradske televizije sa srpskom botoks pjevačicom Jelenom Karleušom.

I to je bio taj domet.

Ovih dana Milanče prekopava po staroj kredenci i odrtim krpama koje su ostale od čuvenog angažmana od prije skoro deset godina, te bukvalno poteže iz naftalinom ojađene misije “srpskog sveta” zvane – ugroženi Srbi. Ukratko, skroz potrošen i neinventivan, nema što drugo.

I tako se, suočen sa događajima u srcu Srbije, sudara direktno sa apsurdom koji uvijek isto tupavo glasi kao i kada je lansiran – “lov na Srbe”. O tome koji su to Srbi koji se love i progone, Milanče zasigurno neće prepoznati u beogradskim studentima, niti se pridružiti istaknutim srpskim intelektualcima, kulturnim radnicima i vrhunskim sportistima koji se suprostavljaju diktaturi Vučića i iskazuju bezrezervnu podršku studentima u protestu.

Milanče ima neke svoje Srbe. Ili baš kao Vučić svoje “ćacije”.

Neprijatna je činjenica po sve prosrpske i proruske partije u Crnoj Gori da nisu nikada imali, a niti sada imaju, ništa drugo do buđave priče o nekakvom progonu i ugroženosti. Bez obzira što sada imaju sve poluge vlasti, diktirajući premijeru raspoložive granice mogućnosti. Uostalom, od tog umijeća upravljanja pokazali su samo da znaju da zavuku ruku u džep države, ojade budžet i zapošljavaju prema partijskom interesu.

Ovogodišnja “bitka za Nikšić” od strane prosrpskih partija ponajbolje govori u prilog činjenici da svako itekako zna da gleda svoja posla. I o tome kako se ponajviše brine isključivo o zadnjem dijelu sopstvenih leđa. Lišeni iole viđenije materijalne podrške iz Vučićeve Srbije, ovdašnji prosrpski političari ne iskazuju naročito interesovanje za sudbinu Nikšića i nekada teritorijalno najveće opštine u Jugoslaviji. Ili tek vjeruju da radikalne ekipe iz Republike Srpske i baze u Kosijerevu mogu to da završe bez naročitih ulaganja.

I tu se neđe sreću sa Milančetom. Tanka im je korica.