Turci su metafora, sljedeći smo mi

Piše: Nebojša Redžić

Što je to što povezuje bivšeg engleskog fudbalskog reprezentativca Danny Rosea i autokratu Aleksandra Vučića? Pa, obojica su sigurni da su Crnogorci rasisti ili ksenofobi, svejedno.

Prije šest godina odigran je u Podgorici jedan od šest ogleda Crne Gore i svjetske fudbalske velesile Engleske. Danny je tada sa tribina čuo oponašanje majmunskih krika i optužio naše navijače za rasizam! Nikada niko prije, a ni poslije toga nije u Crnoj Gori vidio rasizam, osim gospodin Rouz (Rose). Danima sam se trudio da u medijima za koje sam radio dokažem da Crnogorci nijesu rasisti. Danas više nijesam siguran da sam bio u pravu.

Jer, ako se između rasizma i ksenofobije (strah od otvorenosti) može staviti znak jednakosti, onda je potez Aleksandra Vučića i njemu odane BIA-e – da u Crnoj Gori testiraju netrpjeljivost prema drugačijem, pogodio u metu!

Naravno, dok u Crnoj Gori nije bilo crnaca i migranata, nijesmo ni mogli znati da li ih volimo ili ne. Onda kada su postali vidljivi, kada su došli tu, da ugroze naše fudbalske, ekonomske ili bilo koje druge interese, vidjeli smo da smetaju. Zašto?

Nije slučajno što je Vučić po ko zna koji put odabrao Crnu Goru da na njoj testira odnos prema drugačijem

Crna Gora ima snažan osjećaj identiteta oblikovan kroz male zajednice u viševjekovnoj borbi za opstanak i slobodu. Plemenski identitet, recimo, snažniji je od nacionalnog i po tome je Crna Gora jedinstvena u Evropi. U tom kontekstu, „drugi“, bilo da su tamnoputi, ili su stranci (još iz Azije) lako postaju simbol nepoznatog ili prijetnje. To nije mržnja sama po sebi, već refleks „zatvorenog društva“ koje je dugo živjelo relativno izolovano.

Nije stoga slučajno što je Vučić po ko zna koji put odabrao Crnu Goru da na njoj testira odnos prema drugačijem. Ali, zašto je odabrao baš ovaj trenutak? Pa da bi skrenuo pažnju sa Novog Sada, naravno i sa Kosova, da bi testirao granice svog uticaja u Crnoj Gori i pokvario nam odnose sa Turskom.

Danas, kada je Novi Sad „prošao“, čak neočekivano mirno (i dostojanstveno), jenjava i progon „Turaka“ u Crnoj Gori. Zvanični Beograd postigao je sve svoje ciljeve, a Crna Gora, odnosno onaj dio njenog stanovništva koji se još nije približio civilizaciji, pokazali su se kao odličan poligon za testiranje prljavih interesa Aleksandra Vučića. „Mala Ukrajina“, što bi rekao dostavljeni pop Joanikije II.

Sada i BIA (ogranak za Crnu Goru) može da uzme zasluženi odmor, a tek isplaćeni crnogorski djelatnici te organizacije u Crnoj Gori, od zarađenog novca mogu uplatiti novogodišnje turističke aranžmane. I pride kupiti novog četvorotočkaša. Jer, izdaja Crne Gore uvijek je bila dobro plaćen posao. Neuporediv sa „prihodima“ od patriotizma.

Opet bijemo tuđe bitke

Sada, kada je sve prošlo, ili je makar privremeno utihnulo, Crna Gora vida rane i zbraja učinke svoga sluganstva. Najveći ovogodišnji investitor u ovaj jad i bijedu od države, Turska, više nas neće gledati blagonaklono. Loše će proći i oni koji su najmanje krivi – 250 hiljada ljudi u Turskoj koji su porijeklom iz Crne Gore.

Ako Milojko ne povuče imbecilnu odluku o uvođenju viza, ne samo da će ih Turska uvesti nama, nego ćemo na normalizaciju odnosa čekati dugo. A to znači krah ekonomskih odnosa, još jedan težak udarac našem turizmu, velike probleme za naše ljude koji se liječe u Istanbulu, ili za naše studente koji su tamo upisali fakultete. Što je najgore, znajući da su skorašnje događaje na Zabjelu pratili regionalni i svjetski mediji, ostavili smo utisak duboke provincije, violentnog i zapuštenog društva koje još nije zrelo za zajednicu civilizovanih naroda. Na Terazijama danas može da se proslavi još jedno srozavanje Crne Gore, nalik Mojkovcu, nalik Dubrovniku, nalik rezoluciji o Jasenovcu. Jer, uvijek kada smo vodili tuđe (srpske) bitke, one bi završavale sramotom.

No, ono što me brine više od svega, pa čak i od najnovije bruke u režiji aktuelne vlasti i njihovih hordi zla sa kojima su na Zabjelu kretali u hajku na „Turke“ jeste nešto drugo.

Bojim se da su protekli događaji bili samo test, proba ili priprema za neke nove bitke i da su „Turci“ samo metafora. Društvene prilike lagano (još prije par godina sam napisao da se velikosrbima ne žuri) idu ka potpunom potiskivanju svih prepreka koje stoje na putu realizaciji projekta „srpski svet“. Zato, kada oni kažu „Turci“, kada urliču u čoporu i kreću na „građanski protest“ sa maskama i kapuljačama, onda misle ne sve one koji su drugačiji od njih. Za njih su „Turci“ najprije nacionalni Crnogorci, a potom i svi Bošnjaci koji nijesu sagnuli glavu kao Bošnjačka stranka, pa svi Albanci koji ne misle kao Nik Đeljošaj. Hrvate su ionako istjerali još početkom 1990-ih.

Jer, svaki put kada bi onako napujdani kao onaj pas koji je hodao na čelu kolone koja je krenula u grad vikali, psovali ili iseljavali „Turke“, bio je to prepoznatljiv lavež kojim bi sjutra nasrnuli na Crnogorce i sve ostale koji im se nađu na putu. I vidjeli su: za takav pohod kao saveznike, saradnike ili predvodnike, imali bi ovdašnju policiju, kompletan sektor bezbjednosti i vlast, koja umjesto da štiti građanski mir, huška na one koji ne žele dovršiti projekat Velike Srbije.

“Turci” su samo metafora

Ovdašnji mediji i političari, umjesto da u svemu vide opasnost po građanski mir i shvate da su „Turci“ bili samo drugo ime za neke nove neprijatelje vaskolikog srpstva, bave se trivijalnim temama, hvatajući nadležne u zamku da su Azerbejdžance pobrkali sa Turcima. Ne shvataju jadnici da je onom čoporu sa Zabjela sve to isto – samo ako je tuđe, nepoznato, drugačije, crveno ili crno, kao Crna Gora.

Ostao je čemer i jad

Crna Gora, uz sve, prolazi kroz duboku identitetsku krizu. Živimo u društvu koje je malo i osjetljivo, sa dugom istorijom preplitanja etničkih i religijskih pripadnosti. „Turci“ su, osim prethodno navedenog, kanal za ispoljavanje drugih napetosti – onih vezanih za identitet, migraciju, ekonomsku konkurenciju, nacionalnu pripadnost, loš kvalitet života…

U Crnoj Gori odnos prema Turskoj i „Turcima“ prevazilazi stvarnost savremene politike i ulazi u sferu kolektivnih mitova. Naslijeđe istorijskih sukoba, epske tradicije i nacionalnog romantizma, stvorilo je duboko ukorijenjenu sliku „Turčina“ kao neprijatelja koja se u savremenom diskursu ponekad reaktivira, naročito u trenucima političkih tenzija ili nacionalnih preispitivanja. Podsjetimo da se velikosrpska mašinerija još nije pomirila sa rezultatima nedavnog popisa stanovništva po kojem je Crnogoraca ubjedljivo više, iako su popis organizovali – oni.

Posljednja histerija, dakle, nema (u glavama onih iz čopora) toliko veze sa današnjom Turskom, koliko sa potrebom da se potvrdi sopstveni identitet. Vlast je ubijeđena da je i ona iz svega profitirala. Ne samo zato što je vidjela da ima kritičnu masu za eventualne sukobe protiv onih koje najviše mrze – a to su nacionalni Crnogorci – nego što je skrenula pažnju sa realnih problema, prije svih ekonomskih i institucionalnih. Dok građane hrane mitovima o „neoosmanizaciji“, izostaje racionalno sagledavanje što bi sve dobra saradnja sa jednom regionalnom silom kakva je Turska, mogla donijeti Crnoj Gori.

Stoga, u vremenu kada Crna Gora, makar deklarativno teži evropskim integracijama i stabilnosti, čak i preispitivanje mitova postaje nužnost. Jer, društvo koje ne razlikuje istoriju od ideologije ostaje zarobljeno u prošlosti, nesposobno da prepozna sopstveni interes u sadašnjosti.

Nakon svega, međunarodna javnost percipira Crnu Goru kao malu državu suočenu sa disproporcionalno velikim izazovom – pitanjem migracija, stranih investicija i imidža pred svojim regionalnim i evropskim partnerima. Iako teži EU integracijama, pokazala je slabe kapacitete da spriječi eskalaciju nasilja, da upravlja migracionom politikom i da sačuva imidž poželjne destinacije. Bačena je sijenka na njenu reputaciju i otvoreno pitanje: koliko je Crne Gora spremna da uskladi evropske ambicije sa unutrašnjom stabilnošću.

Mogu i Vučić i terazijski „Crnogorci“ i ovdašnja vlast i Zabjelčani u svemu pronaći nešto dobro za sebe i svoje poglede na život. Ali, nesporno je da je još jednom – po ko zna koji put – izgubila Crna Gora. Izgubila je jer je, umjesto da prepozna opasnost iza parole o „Turcima“, ponovo pristala da bije tuđe bitke. A svaki put, one se završe isto: poniženjem, izolacijom i zaboravom onoga što je činilo njenu istorijsku posebnost.

Konačno, “Turci“ su samo drugo ime za naše stare strahove i nove izdaje. Ako povjerujemo manipulatorima, izgubićemo i sebe i Crnu Goru. A kad ponovo krenu na „Turke“, biće kasno da shvatimo da su mislili na nas.