To se, oprostite, zove izdaja

Piše: Nebojša Redžić

Čak je i Marta Kos ostala zaprepašćena. Evropska komesarka za proširenje, koja zvaničnoj Crnoj Gori toleriše mnoge gluposti i skaradnosti, čudu se nije mogla načuditi kada je čula da opštine Herceg Novi, Nikšić i Pljevlja neće obilježiti 20 godina od obnove nezavisnosti države u kojoj egzistiraju. Naprosto, u (ne)razumijevanju te činjenice nijesu joj pomogla ni uporedna iskustva, ni dugogodišnje poznavanje balkanskog mentaliteta. Čak ni u Sloveniji, gdje je na početku karijere radila u nacionalnoj televiziji, a potom u Vladi, nije čula da postoji primjer da u nekom kraju SFRJ postoji tako retrogradna, samoponištavajuća svijest gdje čak i čelnici opština ne poznaju vrijednosti slobode i nezavisnosti. Žena se u Brisel vratila u nevjerici.

Valja zabilježiti ta imena. Jedan se zove Stevan Katić i ima srpsko državljanstvo. Drugi je Marko Kovačević i ponosi se svojom četničkom ideologijom. Treći je Dario Vraneš i osim što ima tipično srpsko ime, ponosan je na svoga ideološkog prethodnika – popa Macu.

Nije ovdje u pitanju njihovo političko protivljenje referendumskoj odluci iz maja 2006. godine. To je legitimno i temelj je svakog demokratskog društva. Ono što jeste sporno – to je odnos prema državi u kojoj obnašaju svoje funkcije i njenom političkom sistemu. Jer, država nije apstraktan pojam. Ona se ogleda u institucijama, budžetu, javnim službama, putevima, školama i platama koje primaju, upravo kroz taj sistem. Tako dolazimo do jednostavnog pitanja: kako, čovječe, možeš učestvovati u institucijama države, a ignorisati njen najvažniji državni praznik?

Kos se u Brisel vratila u nevjerici

Sjećam se početaka 90-tih. Ta država nije bila moja. SRJ sam osjećao kao nametnutu, kao izraz nasilja nad Crnom Gorom, produkt podaništva njenog tadašnjeg rukovodstva. Zvao sam je u medijima za koje sam radio takozvanom, navijao sam protiv njene fudbalske i košarkaške reprezentacije, imao na registarskim tablicama zalijepljen crnogorski grb preko petokrake.

Radio sam mnogo onoga što, na svoj način, danas čine Vraneš, Kovačević ili Katić. Ali, nijesam radio u javnom sektoru te države. Nijesam od nje primao platu. A to je, priznaćete, značajna razlika. Njihova zadnjica koja je super-lijepkom zalijepljena za fotelju na kojoj sjede, njima je važnija od države koja ih kao takve trpi. I to nije njihova lična tragedija, to je tragedija države koja ih ima na tako važnim funkcijama u društvu.

Tu dolazimo do ključnog zaključka: ovo nije pitanje emocije, već političke odgovornosti. Nijesi dužan da praznik slaviš sa oduševljenjem, ne moraš zaogrnut crnogorskom zastavom toga dana hodati kroz grad, ali ako predstavljaš instituciju te države – taj praznik moraš priznati kao dio zajedničkog okvira.

Da se razumijemo – dvadeset godina je dovoljno dug period da država učvrsti svoje institucije, simbole i zajednički identitet. U Crnoj Gori nije bilo tako. Neke teme ni nakon dvije decenije nijesu postale zajedničke. Nemamo minimum saglasnosti ni o čemu. Ali, makar bi institucije morale pokazati formalno poštovanje prema državi čiji su dio. Jer, nije ključno pitanje ko je bio za DA, a ko za NE 2006. godine, već da li je Crna Gora u stanju da funkcioniše kao država različitih ljudi. Država ne postoji samo onda kada smo oko nje saglasni – već upravo onda kada nijesmo, ali prihvatamo da je dijelimo.

21. maj je samo podsjetnik da postoje ljudi koji bi, kada bi se okupili za zajedničku fotografiju, neodoljivo ličili na onu hrpu izdajnika sa one nakon sramne Podgoričke skupštine 1918. godine

Ako dvije decenije kasnije nijesmo u stanju da se usaglasimo oko jednog datuma, onda nije problem u tom datumu. On je samo podsjetnik da postoje ljudi koji bi, kada bi se okupili za zajedničku fotografiju, neodoljivo ličili na onu hrpu izdajnika sa one nakon sramne Podgoričke skupštine 1918. godine. A nikada, baš nikada – čak ni na drušvenim mrežama – nijesam naišao na nekog potomka koji bi na toj fotografiji zaokružio svog pretka i ponosno napisao: „ovo je moj prađed“.

Jer, dozvolićete: moje suprotstavljanje tvorevini nazvanoj SRJ koja je bila vještačka i nametnuta, nije isto što i njihov animozitet prema Crnoj Gori, majci, zemlji koja ti je dala život, odgojila te i ponudila ti dom. To se, oprostite, zove izdaja.

Ipak, ne bih volio da se tog, 21. maja Vraneš, Katić i Kovačević osjećaju loše, još manje da budu tužni i potišteni. To što oni ne poznaju granicu između demokratskog protivljenja i institucionalne odgovornosti, to što, za razliku od njih, sva afrička plemena slave svoju nezavisnost i slobodu kao najveću vrijednost, ne treba da ih deprimira. Neka samo uzmu zastavu toliko voljene države Srbije koju im je podario sultan Mahmud II i u tišini svoga doma slave njihov, istina neformalni, dan nezavisnosti. Jer, toga 21. maja 2006. godine Crna Gora je podarila državu i Srbiji. Malo li je?