Treba nam novi 13. jul!

Piše: Nebojša Redžić

Ovaj tekst nastaje u vrijeme dok novi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović priređuje prijem u čast najvećeg datuma u crnogorskoj istoriji, 13. jula.

Povremeno pogledujem u ekran i razmišljam: koliko jadan moraš da budeš da bi se odazvao na poziv Malog Moma, koji je za ovu priliku pokušao da kopira Mila. Dok svi pričaju o žutoj toaleti prve dame i još žućoj kravati predsjednika, razmišljam što li to zvanice prozbore u onih nekoliko sekundi dok se rukuju sa Milatovićima.

Priznajem da sam i ja, u godinama (decenijama) iza nas, svaki put kada bih došao na prijem, imao dilemu što reći Filipu Vujanoviću ili Milu Đukanoviću. Čestitati njima, bilo kome 13.jul, bilo bi stavljanje sebe, svog bratstva, svojih predaka u inferioran položaj i minimiziranje svog/njihovog doprinosa u vjekovnoj borbi za slobodu i nezavisnost u odnosu na bilo kojeg drugog Crnogorca. Zato je moj izbor bio da ranijim predsjednicima kažem: Neka nam je srećan praznik. I tako svaki put. Uostalom, kao da je njima bilo važno što ću ja reći. Ali, jeste meni.

E, sada, nakon oslobođenja od tekovina evropske, civilizovane Crne Gore od 30. avgusta, nakon što su snage koje se ne ponose našom antifašističkom i slobodarskom tradicijom preuzele vlast, mogu samo da nagađam što to izgovaraju potomci ideologije koja je (nedovoljno) dotučena na Zidanom mostu dok se obraćaju Milatoviću. Smio bih se zakleti da dominiraju opaske tipa: „Neće još dugo“, „Doći ćemo joj glave“ ili „Živjela Republika Srpska broj dva“. A nije da nijesam upozoravao da će doći i takav dan.

Kakvo umijeće foliranja! Dok gledaju u vatromet kojim obilježavaju ovaj datum, a zapravo proslavljaju Jakovljevo poklonjenje Aleksandru Vučiću, nakon govora „prve dame“ koja se -kao da je dio kraljevske porodice, obratila puku – zamišljam kako bi bilo dobro da „nova politička elita“ nauči ponešto o slavnoj istoriji Crne Gore. Umjesto što pučanstvu i ovaj praznik nude samo kao jedan od dana gdje se spajanjem dobija još jedan mini odmor za novouposlene Srbe u javnom sektoru. A njih je toliko, da je egzistiranje nekog od šetača sa litija van javnog sektora, ravno prvorazrednom incidentu.

Ko još ljubi nezavisnost i antifašizam?

Odavno sam shvatio da pišući o našoj društveno-političkoj stvarnosti, griješim kada mislim da se neke stvari podrazumijevaju i da ih zato treba preskočiti. Ni sada mi nije jasno jesam li u pravu. Recimo, da ponovim da je tog 13. jula 1878. godine Crna Gora međunarodno priznata na Berlinskom kongresu, te da je 13. jula 1941. godine crnogorski narod podigao prvi veliki, veličanstveni ustanak u porobljenoj Evropi. I da bez 13. jula 1978. ne bi bilo ni 13. jula 1941.

Nekako mi sve to djeluje otrcano, prežvakano hiljadu puta, ponavljano uz usta pozvanih i nepozvanih da o tome govore, da je postalo degutantno. A ne bi trebalo.

Ipak, htjeli mi to priznati ili ne, tek fraze o značaju ova dva datuma nijesu se primile u stanovništvu Crne Gore. Ili kod većine njih. Recimo ono što je u podtekstu svega: nezavisnost i antifašizam, kao produkti vjekovne borbe za slobodu. Hajdemo jedno po jedno.

Na Berlinskom kongresu verifikovana je vjekovna težnja crnogorskog naroda da živi slobodno, nakon krvavih ratova koji su vođeni tokom vascijele crnogorske istorije. Dobijena je nezavisnost. Postali smo 27. država u Evropi koja se mogla ponositi tako velikim priznanjem velikih sila koje su verifikovale slavne pobjede crnogorske vojske i slobodarski duh našeg naroda.

I dobro, koliko stanovništvo (namjerno ne kažem narod) Crne Gore cijeni tu tekovinu sa Berlinskog kongresa? Već 2006. godine, slobodno izraženom voljom, čak 44,5% stanovnika Crne Gore glasalo je da Crna Gora ne treba da bude nezavisna! Skandal sam po sebi. Ma, ludilo mozga.

I taman kada bi normalan, zdravorazuman čovjek pomislio da će nakon pirove pobjede na referendumu krenuti trend uviđanja stanovništva da je nezavisnost istinska vrijednost koja je prirodna, urođena težnja svih naroda na svijetu, uključujući i divlja afrička plemena koja su decenijama ginula boreći se protiv kolonijalizma, počeo je trend opadajuće podrške nezavisnoj Crnoj Gori! Onih 44,5% za samo deceniju i po popelo se na blizu 60%! Samo onaj ko želi zatvoriti oči pred sumornom stvarnošću, ne vidi da bi u današnjoj Crnoj Gori većina stanovništva glasala za vazalni odnos prema Srbiji.

Druga značajka koja proizilazi iz analize dva datuma koja slavimo, jeste doživljaj antifašizma. On, dakle, direktno proizilazi iz one prve anomalije kojom se naklonost nezavisnosti pretvara u egzistencijalnu prepreku. Jer, vidite: onih blizu 60% koji više ne ljube nezavisnost, poklapaju se sa brojkom podrške novoj vladajućoj većini, ali se podudaraju i sa brojkom onih koji negiraju genocid u Srebrenici, koji kao heroje slave naciste iz jugoslovenskih ratova 90-tih i baštine tekovine domaćih izdajnika, kvislinga koji su gotovo cio rat proveli kao saradnici okupatora.

I niko da im kaže da je veličina 13. jula tako značajna i zbog njih. Jer, 13. jula 1941. ustali su svi. Čak i njihovi preci koji su se nedugo potom deklarisali kao četnici.

O potomcima partizana i antifašista koji danas duvaju u tikvu ”srpskog sveta” i koji su pljunuli na svoje pretke i njihovu krv datu za slobodu Crne Gore, neću ovoga puta. To je već posebna kategorija nesoja.

Još kada čujem takve da pominju famozno “pomirenje” ne shvatam kako im nije jasno da razgovarati mogu i moraju sve krajnosti na našoj političkoj sceni, ali da pomirenja sa izdajom i kolaboracionizmom – nema! Ni sa onima iz 1918. godine, ni sa onima iz 1943., ni sa ovima danas!

Samo Bog čuva Crnu Goru

Genetika je čudo. Nije pravilo, ali se skoro uvijek ispostavi da je tako: ako ti je đed ili prađed služio, služićeš i ti nekome sličnom, ovovremenom. Slično je i sa političkim naslijeđem. Nesretni Jakov Milatović, tek što je pohvalio dosljednost svog političkog idola Momira Bulatovića, učinio je isto što i on: pošao na noge beogradskom gazdi. A o tamošnjim poniženjima – neću. Jer, Zdravko Krivokapić, dok je šetao sa poljopivrednikom Nedimovićem i njegovim izblijeđelim farmericama, makar je u glavi imao odlučnost da kaže da ne želi potpisati veleizdaju Crne Gore – tzv. „temeljni ugovor“. Jakov je na poklonjenje Vučiću ponio čitavu izdajničku tekovinu nove vlasti, od 30. avgusta 2020. do danas. I još djelovao ponizno, nekako spreman da u svakom trenutku ponovo i ponovo klekne i izvini se zbog nečega zbog čega da Gazda kori.

Umjesto da svoje pravne i ostale tekovine prezentuju Evropskoj uniji i dovrše posao koji je, uz sve manjkavosti, dobro radio DPS, „oslobodioci“ su se odlučili da izdajničku tekovinu obogaćuju svakog novog dana, svakim novim potezom. Jer, ono što Vučiću smeta – nezavisnost Crne Gore, članstvo u NATO, priznanje Kosova, sankcije Rusiji – sve je to nešto što su Milatović i kompanija naslijedili od prethodne vlasti, a što bi, da im je moglo biti, već u startu suturali u „mutnu Maricu“. No, svjetska geopolitika i međunarodne okolnosti ne idu u prilog ni Milatoviću, ni njegovim sljedbenicima, ni Vučiću.

Tako se Milatović pretvara da mu je drago što je Crna Gora nezavisna, što je članica NATO, što je na strani Ukrajine, Vučić se pretvara da je ljut iako zna da njegova posluga u Crnoj Gori o svemu tome misli što i on, a međunarodni emisari se pretvaraju da su baš oni zaslužni što nova vlast ne dovodi u pitanje sve one majnstrim vrijednosti koje im nameće civilizovani svijet.

Da se ne lažemo: Crnom Gorom na njen najveći datum u istoriji, vladaju nacional-šovinističke snage, političke partije koje zagovaraju svetosavlje i kao jedinu ideologiju imaju velikosrpsku politiku. Neki čudni splet okolnosti učinio je da i predstavnici najmoćnijih država svijeta, tradicionalnih crnogorskih prijatelja, podržavaju takvu nazadnu ideologiju gurajući Crnu Goru u ralje Srpskog sveta, tražeći prečice poput Otvorenog Balkana ili neke slične idiotarije koju vrijeme brzo pregazi i proglasi neostvarivom.

Usnula kao valjda nikada u svojoj istoriji, dok Univerzitet, CANU, nezavisni intelektualci i političke partije nekadašnjeg crnogorskog bloka glasno ćute, Crna Gora nema valjanog razloga da slavi ovogodišnji 13. jul. Čuva je neka čudna i neobjašnjiva sila stojeći na braniku njenog trajanja i opstojnosti, pa još nijesmo ozvaničili status gubernije i daleke provincije ”srpskog sveta”. Vjernik bi rekao da je čuva sam Bog!

A kada već nema razloga da slavi, ona malena Crna Gora koja još odolijeva asimilatorskoj čizmi, mora osmisliti plan ako želi da traje i prebrodi i ovu, valjda najdublju krizu u svojoj istoriji. Umjesto da čeka da bude zgažena i „ovjerena“, poput crva ispod vojničke cokule, Crna Gora mora ustati, pobuniti se i reći: dosta. Građanskom, ma crnogorskom neposlušnošću i crnogorskim otporom. Jer, kako neko reče, nama ne treba da slavimo 13. jul, nama treba novi 13. jul! Naravno, ne puškom, niti mačem, već edukacijom, prosvjećenjem i uviđanjem da su pravda, istina i Bog uvijek na našoj strani.