U koju crkvu idu Eskobar i Hil?

Piše: Nebojša Redžić

Ozbiljno sam se zabrinuo za američko poimanje demokratije i ljudskih prava kada sam vidio što je Gabrijel Eskobar poručio Crnoj Gori. Posebno zato što držim da je Eskobar, bez obzira na neke prethodne faulove, ipak neko ko odnose Crne Gore i Srbije sagledava racionalnije od ambasadora SAD u Beogradu Kristofera Hila.

Reče nam, tako, Gabi da treba da se bačimo na vladavinu prava, ekonomiju, borbu protiv organizovanog kriminala, a “ne na stvari koje prave podjele – ko je Srbin, a ko Crnogorac i ko ide u koju crkvu!” Džaba sad što je u prvom dijelu svoje izjave Eskobar potpuno u pravu i što bi borba za neke univerzale vrijednosti i ciljeve morala da zaživi i kod nas, iako mi to na nivou principa – veoma dobro znamo. No, nastavak izjave kao da je izgovorio lično njegov ključni, srećom bivši savjetnik za pitanja nacije i vjere u Crnoj Gori Dritan Abazović, pa je to neko greškom pripisao njemu.

Ovako stoje stvari: kada bi neki crnogorski zvaničnik Eskobara označio kao Meksikanca iz Amerike i kazao za njega da je Jehovin svjedok (njih u Meksiku ima 1,4%), čisto sumnjam da bi se Gabi zadovoljio opravdanjem da je u pitanju omaška i da se zapravo radi o nebitnim stvarima. Uostalom, Amerika ne bi bila to što jeste kada bi ignorisala pravo svakog čovjeka na nacionalnost i slobodu vjeroispovijesti.

Diplomatski skandal koji bi u tom slučaju izbio, mogao bi se ispeglati tek ako bi dvije strane prihvatile da se jedna drugoj izvinu. Tako bi Eskobar morao da prihvati kako u Crnoj Gori uopšte nije svejedno jesi li Crnogorac, ili je politika asimilacije orkestrirana iz zvaničnog Beograda učinila da postaneš Srbin. Tek kod pitanja crkve, odnosno vjere, Gabi bi morao dobro da se potrudi da objasni kako mu se omaklo da tako olako pređe preko činjenice da se najbrojnijem narodu u Crnoj Gori krši jedno od temeljnih ljudskih prava – ono na slobodu vjeroispovijesti. Uostalom, ako od nekoga van Balkana očekujete da razumije osjetljivost takvih pitanja, onda su to u prvom redu Amerikanci.

Ipak, vrati li se film unazad, odmah ćemo doći do zaključka da su za ugrožena vjerska prava pravoslavnih Crnogoraca – osim domaćih izroda i kvislinga – najzaslužniji upravo Amerikanci. Tačnije, jedan od njih, Kristofer Hil, a bogami i država SAD koja je ćutala kada se Crnogorcima izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti i tzv. “temeljnim” ugovorom, otimalo kulturno i duhovno naslijeđe predaka i uz blagoslov iz Vašingtona i Beograda – prepisivalo na Beogradsku patrijaršiju.

Kakve su to temeljne izmjene u poimanju demokratije i ljudskih prava nastupile u zvaničnom Vašingtonu kada na Balkan šalje emisare koji rade u korist politike koju su prije četvrt vijeka bombardovali – pitanje je za Stejt Department. Tek, činjenica je da je jedno od najvažnijih ljudskih prava – ono na slobodu vjeroispovijesti – u Crnoj Gori ugroženo kao malo gdje na zemaljskoj kugli, a da američki činbenici zaduženi za Balkan ne samo ćute, nego i aktivno doprinose takvoj turobnoj stvarnosti.

I to samo zato što su nasjeli na priču koju su im plasirali svetosavski klerofašisti iz Podgorice i Beograda da je, navodno, tzv. SPC u Crnoj Gori ugrožena i da joj je potrebna pomoć. A pomoći jednoj vjerskoj zajednici da otme i ozvaniči tuđe, na uštrb druge, zajednice najbrojnijeg naroda u NATO državi, nije do sada bilo u opisu posla službenika američke administracije. Sve dok se nije pojavio Kristofer Hil kome ponekad, svjesno ili ne, nepromišljenim izjavama pomaže i Gabrijel Eskobar.

No, ako se zna da iznad Gabrijela Eskobara koji je zamjenik pomoćnika sekretara u Birou za evroazijska pitanja Stejt Departmenta postoje još četiri nivoa ljudi do vrha piramide, te da se američka spoljna politika definiše interagencijski, uz konsultacije sa Pentagonom, Ministarstvom finansija, obavještajnim službama i Bijelom kućom, onda je pitanje – šta zapravo SAD želi da učini sa Crnom Gorom – još veća enigma.

Interes prije emocija

Ipak, dok je Eskobar dao samo jednu problematičnu izjavu, a usput, potencirajući Berlinski proces kao “ključan za zajedničku viziju regiona” faktički proglasio smrt za Otvoreni Balkan, Kristofer Hil se doima kao permanentna prijetnja Crnoj Gori, a bogami i Srbiji kada je u pitanju Kosovo.

Taj penzioner koji je tek počeo novi život, oženivši se u 69. godini sa mnogo mlađom Džuli, nije stigao u balkanski Njujork (kako je supruzi predstavio Beograd) tek da bi sadio drveće na obali Save, zajedno sa beogradskim gradonačelnikom. Zaista je misteriozno izgledala smjena donedavnog ambasadora SAD u Beogradu Entoni Godfrija koji je morao otići kući prije kraja mandata da bi ga zamijenio ostarjeli Hil,.

Šta je bio razlog da se jedan demokrata (član Demokratske stranke) uputi na Balkan od Senata u kome dominiraju republikanci, biće jasno u periodu koji slijedi. Tek, Hil se nakon 40 godina ponovo našao u Beogradu, gdje je nekada boravio kao sin američkog diplomate, da bi u godinama koje su uslijedile, stekao bogato iskustvo posredovanja u balkanskim konfliktima.

Najviše je upamćen po svojoj ulozi u kosovskoj krizi, bio je specijalni američki izaslanik za Kosovo tokom rata (1998-1999.) i član američke delegacije u pregovorima Srba i Albanaca u Rambujeu koji su propali, nakon čega je uslijedilo tromjesečno NATO bombardovanje Srbije. Jedan je od tvoraca Dejtonskog sporazuma kojim je 1995. godine okončan rat u BiH. Odlično govori srpski, a izvanredno poznaje prilike na cijelom Balkanu.

Diplomatsku karijeru počeo je upravo u Beogradu početkom sedamdesetih, kod tadašnjeg američkog ambasadora u SFRJ Lorensa Iglbergera, poznatog po svojoj prosrpskoj orijentaciji u vrijeme raspada Titove državne tvorevine.

Odgovarajući na pitanje koliko ambasador Hil može biti uspješan u komunikaciji sa srpskim vlastima, bivši američki ambasador u Beogradu Majkl Kirbi je pokušao da objasni kako su ambasadori “diplomate i profesionalci koji rade za sve administracije”, te da nema “ničeg ličnog” između Hila i srpske javnosti, jer je on “samo diplomatski predstavnik svoje zemlje i ništa više od toga”.

Zanimljivo je podsjećanje da Hil, iako je po dolasku (povratku) u Beograd imao reputaciju osobe koja ima zasluge i za NATO bombardovanje, nije imao problema u komunikaciji sa Aleksandrom Vučićem. Mnogi su se tada podsjetili da je čak i Toni Bler, bivši britanski premijer i najbliži saveznik Bila Klintona u NATO bombardovanju, mnogo godina kasnije imenovan za savjetnika predsjednika Vučića! Odnosu Vučića i Blera nije zasmetala čak ni Vučićeva recenzija za knjigu Vojislava Šešelja zanimljivog naziva: “Engleski pederski isprdak Toni Bler”.

Sve to trebalo bi da govori o činjenici kako se okolnosti u politici mijenjaju, a da su interesi uvijek na prvom mjestu. Koji je interes SAD-a da u Beograd pošalje Kristofera Hila, sa kojim je paklenim planom koji se tiče Srbije, Kosova, ali i Crne Gore on stigao u Beograd, postaće jasno u narednim mjesecima. Tek, sudeći po onome što se sada može naslutiti, on ni Srbiji, ni Crnoj Gori, neće donijeti mnogo dobroga. Naprotiv.

Hoće li se Crnogorci alavertiti?

Ona prethodna – da su američki diplomatski predstavnici prije svega profesionalci – sasvim sigurno važi i za Kristofera Hila. Baš kao što u novinarstvu postoji sveto pravilo da su činjenice neprikosnovene, a da je komentar slobodan, tako je i u diplomatiji bitno držati se strateški definisanog cilja, tako da ambasador upućen u određeni region, usput može nekoga ili nešto i žrtvovati. Ono što su nekada nazivali kolateralnom štetom.

Upućeni kažu da je prevashodni zadatak Hila nije ništa drugo do da u Srbiji odradi posao za svoju stranku. U SAD-u su uskoro izbori za predsjednika, Hil je član Demokratske stranke, a albanski lobi jedan od najjačih u Americi. Kako bolje pridobiti brojne američke Albance da glasaju za predstavnika Demokrata, nego im podariti tako veliku stvar kakva je učvršćivanje državnosti Kosova i prijem te države u Ujedinjene nacije?

Ako je Hil došao u Beograd da tajnim diplomatskim akcijama privoli Aleksandra Vučića da se odrekne Kosova “a da to tako ne izgleda”, onda bi to moglo da bude suština njegove misije. A da bi odobrovoljio srpskog predsjednika, šta je bolje nego ponuditi mu u zamjenu Crnu Goru?! Uostalom, Crna Gora u predstavama zvaničnog Vašingtona znači veoma malo, nema snažnu dijasporu a i to što ima je dozla boga neorganizovano i zapušteno, pa se takva ideja čini kao spasonosno rješenje za region. Takođe, vjerovatno rezonuje Hil, u toj Crnoj Gori polovina ili čak i više lokalnog stanovništva, ne želi vlastitu državu. Takvo rješenje izgledalo bi kao realizacije one da je “i vuk sit i ovce na broju”. Ovce bi u toj varijanti, naravno, bili Crnogorci kojima bi oni koji su doprinijeli da obnove državu (Amerikanci) pomogli i da je izgube.

E sad, kako bi izgledala operacionalizacija ideje da se jedna NATO država pokloni drugoj, proruskoj i antizapadnoj, pitanje je umješnosti izvođača radova. Pretpostavlja se da niko ne bi dovodio u pitanje državnost Crne Gore i njeno članstvo u NATO. No, svi drugi sadržaji državnog, a posebno nacionalnog identiteta najbrojnijeg naroda, bili bi izbrisani, a njena istorija, kultura i tradicija pripisani njenom sjevernom susjedu. Uostalom, dobar dio toga posla – posebno onaj sa kulturnim i sakralnim naslijeđem – već je okončan u sadejstvu sa crnogorskim kolaboracionistima predvođenim Dritanom Abazovićem.

Udio Kristofera Hila u potpisivanju “temeljnog” ugovora države Crne Gore sa Crkvom Srbije, bio je uostalom njegov pakleni plan kojem je neposredno doprinio. Samo desetak dana uoči prepisa crnogorskih grobova i crkava na Beogradsku patrijaršiju, Hil je lično savjetovao Abazovića kako da bezbolno potpiše taj akt veleizdaje. Iako su se obojica prevarili u računici da to neće izazvati tektonske poremećaje na političkoj sceni Crne Gore, činjenica je da se Abazović ne bi tek tako usudio na potpiše nešto što podliježe krivičnoj odgovornosti – da mu Hil nije dao otvorenu podršku.

Po svim parametrima demokratije i poštovanja prava na slobodu vjeroispovijesti, Crnogorci su u vlastitoj zemlji – ugroženi. To što je Amerikancima bilo mnogo važno da Crnu Goru uvedu u NATO, a skoro nimalo da zaštite ugrožena ljudska prava najbrojnijeg naroda, problem je koji sebi moraju da objasne i jedni i drugi. Amerikanci – kako bi očuvali renome svjetskog policajca na planu zaštite ljudskih prava svih onih kojima su ugrožena, a Crnogorci zato što su usnuli, zaboravili na sebe i prepustili se dobrovoljnom nestajanju.

Za sada, ni jedni, ni drugi ne pokazuju da će uticati na izmjenu scenarija koji se u demokratskoj javnosti na Balkanu pominje kao najgori. Jedni zato što nijednim gestom nijesu pokazali da im način na koji Kristofer Hil radi svoj posao, nije po volji. Drugi jer su prestali biti tvorci vlastite sudbine, pa su kao pasivni subjekt pod vlašću anticrnogorskih snaga, kao nikada podložni (samo)volji svjetskih sila.

Ostaje nada da će neko u hodnicima State Departmenta konačno ukapirati da su ljudska prava u Crnoj Gori jednako bitna kao u Burundiju ili Nikaragvi. Ili da se Crnogorci alaverte i konačno shvate da su, nastave li da se samoponištavaju, na pragu nestajanja.