VLADA I NJENA DIPLOMATSKA PRAKSA: Ovima bi i 30 godina bilo malo da se izbirikaju

Pred diletantizmom nosilaca nove vlasti u Crnoj Gori, padaju gotovo svi argumenti nas koji smo smatrali da će svaka smjena vlasti biti ljekovita po našu državu.

Ako se neko, na osnovu početnih nesnalaženja, nevještih formulacija i nelogičnih poteza trojice lidera koalicija koje čine većinu pitao da li se radi o neznanju ili lošoj namjeri, čini se da više nema dileme: u pitanju je oboje, udruženo.

Nekako sa početkom ove godine, isplivala je na površinu nedoumica – gdje su se to edukovale junoše nove vlasti, ko ih je i na kakvim obukama pripremao za državne funkcije!? Ili, kako im je nečiji savjet da se samoproglase za eksperte ulio tako neprimjerenu dozu samopouzdanja da čak i kada srljaju iz greške u grešku, ne umiju da ustuknu ni pod pritiskom nespornih činjenica.

Recimo, sve i da uzmemo zdravo za gotovo da je mr Aleksa Bečić plagijator, pa shodno tome ne umije da čita ni Poslovnik doma kome je na čelu, teško se ne zapitati kakvo to znanje nudi Fakultet političkih nauka u Sarajevu, smjer Politikologija, na kome je aktuelni potpredsjednik Vlade Dritan Abazović (o tempora, o mores!) – doktorirao?! Jer, raspravljati o pitanju je li ustavno kada predsjednik iskoristi svoje ustavno pravo (da jednom ne potpiše zakon koji je Skupština usvojila), isto je kao kada bi nas Branko Micev pokušao ubijediti da današnji oblaci, zapravo nijesu bili oblaci.

Pa se onda, kao spasonosni izlaz iz situacije, pojavi stav premijera, koji je valjda – mudrosti i iskustvu hvala – shvatio da je ono što piše u Ustavu ustavno i izjavio da je Đukanović bio u pravu.

Tek kada Predsjednik potpiše

Tako dođosmo i do današnjeg galimatijasa u kome se pokušalo osporiti još jedno, nesporno ustavno pravo Predsjednika – da “postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje Odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose” (član 95, stav 6 Ustava CG).

E, tu već na scenu stupa kadrovik 30-godišnje DPS vlasti, ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović, koji čak ni na Univerzitetu Donja Gorica, gdje je bio predavač, nije ukapirao da predsjednički potpis kojim se opozivaju ambasadori nije “stvar protokolarnog karaktera i diplomatske prakse”, kako to stoji u njegovom nemuštom saopštenju. Nego je to Predsjednikovo ustavno pravo kojim taj akt dobija konačnu formu!

Jer, kada bi Predsjednik samo potpisao ukaz o opozivu ambasadora koji mu u formi  prijedloga pod nos poturi Vlada, onda bi ovlašćenje Predsjednika u tom dijelu, bilo nalik radniku u administraciji, recimo opštine Šavnik, da lupi pečat na dokumentu na kome piše da se u toj opštini rodilo neko dijete.

Naprotiv, riječi “donosi i izdaje” ukaz kojim sprovodi svoju odluku da opozove ambasadora na predlog koji je utvrdila Vlada – dobro bi bilo da ovo ukapira i Radulović – mogu da znače da Predsjednik ponekad neće, ne želi, ne smatra za potrebno, ili misli da nije dovoljno argumentovano, da takav ukaz donese ili izda. A pojam ukaz, dobija veliko slovo, tek kada ga Predsjednik države potpiše. Postaje Ukaz.

To nije diplomatska praksa

A sada malo o diplomatskoj praksi koju je u saopštenju pomenuo Radulović. Ne o onom dijelu te prakse gdje on naivno i laički kaže da je Predsjednikov potpis “protokolarnog karaktera”. Ne te prakse, jer to nije istina.

Recimo, poziv svim ambasadorima (liše ono sedmoro za koje on misli da su opozvani) da kupe kartu u jednom pravcu i dođu u Podgoricu na konsultacije, teško da je upamćen i u Rumuniji, gdje je Radulović službovao kao drugi sekretar ambasade nezavisne države Crne Gore!

Dugo sam guglao tražeći da li se možda nešto slično desilo 1989. godine u toj, danas članici EU, nakon pada (ubistva) diktatora Čaušeskua, pa je moguće, Radulović takvu “praksu”pokupio negdje u Bukureštu. Ali, biće da Evropa tako nešto nije zapamtila. Ili, da ipak ostavim mogućnost da Google nije sveznalica.

Tek, dešavalo se i kod nas da neki ambasador bude opozvan iz raznoraznih razloga, ali se i takvome dozvoljvalo da u državi u kojoj službuje, ostane do kraja školske godine. Jer, neki ambasadori (o čuda!) imaju i djecu. A dijete ne možeš tek tako ispisati usred školske godine u, recimo, Italiji ili Njemačkoj, i kupiti kartu u jednom smjeru ka svojoj državi. Koja će ti, kad stigneš, tražiti da joj vratiš i diplomatski pasoš. I svoj i svoje familije. Pa dijete neće moći nazad da okonča školsku godinu. Uostalom, u Zakonu o vanjskim poslovima stoji da se «ambasador razrješava u terminu završetka školske godine».

Ipak, ima tu jedna kvaka protiv koje nova većina neće moći: bez potpisa Predsjednika, odnosno bez njegovog Ukaza o opozivu, ne može se predložiti novi ambasador, niti se od zemlje domaćina može tražiti agreman. Ambasadori se smatraju razriješenim onda kada se Predsjednikov ukaz objavi u Službenom listu. A to se neće desiti ni tako lako, ni tako brzo.

Tek, Crna Gora će uskoro ostati bez diplomatskih predstavnika u rangu ambasadora u svim državama svijeta, od Kine do Argentine. Kladim se da se zbog toga niko u novoj vlasti neće previše uznemiriti. Ili, da obrnem: možda su ovim potezom upravo to i htjeli?!

Ono u što sam siguran, jeste da ni od bilo kojeg pravnika, ma ni od brucoša Pravnog fakulteta, ministar Radulović za ovaj potez neće dobiti «standing ovation». A on je tako željan slave kod dijela javnosti koji je zavolio litije.

Inače, to nije onaj dio javnosti koji je 30 godina glasao DPS zato da bi čitavu deceniju u vrhu vlasti gajio kadar poput njega.