Vrijeme kolonijalnih guvernera

Piše: Milenko A. Perović

Nad Crnom Gorom i ostalim kriznim područjima zapadnog Balkana već duže od trideset godina šestare zapadni kolonijalni upravnici. Cinično su skrivaju pod šiframa „kriznih menadžera“, „mirotvoraca“ i „posrednika među sukobljenim stranama.“ „Međunarodna zajednica“, tj. zemlje Zapada navikle da kolonijalno staruše nad planetom šalje ih da rješavaju sukobe lokalnih naroda. Ovđe oni nikoga nijesu pomirili, ali su dosta pripomogli da sukobi nastanu i traju.

Śećamo li se državnog sekretara Bejkera, Badintera, Miterana, lorda Karingtona, lorda Ovena, Jasušija Akašija, Cimermana, Galbrajta, Martija Ahtisarija i Černomirdina te niza manjih „posredničkih“ formata i raznih pomoćnika zamjenikovih pomoćnika? Zakonomjerno se ovim putem dođe do Hila, Eskobara, Lajčaka, „visokog predstavnika za BiH“ i „ambasadora Kvinte.“

Koliko god se ovi diplomatski velikani razlikovali, zajednička im je kolonijalistička nadmenost. Zajednički im je i cinizam „mirotvoraca“ koji kontrolišu procese uzajamnih satiranja naroda po svijetu, jer uvijek je po srijedi prokleta nafta ili nešto drugo vrlo lukrativno! Zajednički im  je i zadatak da fingiraju i za vječnost odlažu rješavanje balkanskih problema! Nije bez nevolje Oto fon Bizmark rekao: „Anglosaksonci uvijek u Evropi nađu neke budale koje će ginuti za njihove interese“!

Kao loše kamuflirani kolonijalni upravnici s karijerama u birokratijama Stejt departmenta, Ujedinjenih nacija ili briselske „administracije“ oni su radili i uvijek će raditi da zemlje zapadnog Balkana – kao i sve druge zemlje po svijetu koje su dopustile da ih Zapad tretira kao „banana-republike“ – trajno ostanu zemljama „globalnog Juga“ (kako mu sad tepaju)!

Iz kakve nam političke klase Zapada dolaze ovi „spasioci“? Oni su profesionalni političari. No, kvalitet njihove profesionalnosti i kompetentnosti je – namjerno ili nenamjerno – sve niži! U potonjoj liniji, ovaj paradoks potiče od opredmećenja biti neoliberalizma. Valja iznova podśetiti šta je bit neoliberalnog kapitalizma. Kako ćemo se drugačije avertiti šta nam se dešava!

Neoliberali zahtijevaju povlačenje država iz ekonomske sfere. Umjesto nje, traže potpuni razmah privatnih koncerna, tj. plutokratije. Što je manje države, njoj je bolje. Njeni ideolozi ubjeđuju čovječanstvo da će i njemu biti bolje ako je dobro jednom njegovom procentu koji ima najveći dio svjetskog bogatstva! Svrha „deetatizacije“ je da ukloni državne smetnje nesputanoj moći kapitala, posebno nekontrolisanim manipulacijama tržištem (špekulacijama s robama, valutama i vrijednosnim papirima etc.).

Apsolutna prevlast ekonomske dobiti ugrožava moderno političko društvo, tj. državu, kao i posredovanje demokratske političke volje građanstva. Plutokratija uvijek nastoji „depolitizovati“ državu i društvo stvaranjem opśene o dominaciji sistema liberalne demokratije.

Od liberala i neoliberala naveliko slavljena „nevidljiva ruka“ (invisible hand) slobodnog tržišta uvijek je ruka koja radi u interesu plutokratije. Lažna je tvrdnja Fridriuha fon Hajeka da je „poredak rezultat ljudskog djelanja, a ne ljudskog planiranja.“ Ako ne planira država, planira plutokratija! Planira ona i koliko će države biti i kakva će joj biti birokratija! Pod egidom neoliberalizma, plutokratija je pokazala želju da apsolutno privatizuje i prisvoji moć države.

Moći plutokratije smeta čak i folklorni karakter predstavničke demokratije. Ona može podnijeti svaki politički sistem – dakle, i najcrnje nacifašističke diktature – ako joj obezbjeđuje potpunu slobodu ekonomskog poslovanja i maksimalizaciju profita! Valja se podśetiti kakav su biznis u nacističkoj Njemačkoj imali Ford i Dženeral motors! Bez njih ne bi bilo nacističke mašinerije koja je u krvi okupala Evropu. Da nije možda neko zvao gospodina Forda i akcionare Dženeral motorsa pred sud pravde u Nirnbergu?! Čudi li onda što su Fridmanovi „čikaški momci” (Chicago Boys) zaključili da se kapital najunosnije obrće pod autoritarnom vlašću. 

Privatizacija države implicira plutokratsko poigravanje s njenim ustavom, zakonima, ali i međunarodnim pravom. S potpunim cinizmom upravo to je rekao Henri Kisindžer na skupu američkih i turskih političara 1975. godine: „Ono što je nezakonito, to činimo odmah; ono što je protivustavno, to nam naprosto uzima malo vremena.“ Pola stoljeća kasnije, on glumi englesku sobaricu pa se čudi „iznenadnoj pojavi“ fašizma u Evropi i po svijetu!

Jasno je, dakle, zašto je politička klasa Zapada u vremenu neoliberalizma postala dobro plaćeni i privilegovani najamnik plutokratije. Njeno postojanje zavisi od plutokratije. Njena viša politička volja je volja plutokratije. Njen rad ima najamni karakter te je izložen procesu profesionalizacije, karijerizacije i rutinizacije. Politička klasa se regrutuje na tržištu specifične radne snage koja se odlučila za političku karijeru. Što se njena regrutacija odvija u sistemu višestranačja, parlamentarne demokratije i regula izbornog zakonodavstva, ne mijenja ništa u karakteru najamnosti njenoga rada.

Potreba za  njenim najamnim radom proizilazi iz interesa plutokratije da svoju političku i ekonomsku moć posreduje radom profesionalne klase političara. Oni su transmisija strateških odluka vladajuće volje plutokratije. Ona određuje cijenu i dignitet politike kao struke.

U struku visoke politike potonjih decenija nagrnuli su nekompetentni, neobrazovani i nesposobni ljudi, dementni „državnici,“ uopšte, deprofesionalizovani politički profesionalci! Božja je tuga kad čovjek vidi šta se čini od dementnog starca koji śedi na čelu Imperije: „Da ne bješe pod onim imenom, ne šćaše se bojat´ od uroka“! Zastiđe je kad se čuje da njemačka ministra vanjskih poslova Berbok (Annalene Baerbock) traži od Rusije da ”mijenja svoju politiku za 360 stepeni”. Teška je bruka za Zapad kad predśednike Francuske i Kanade uči elementarnoj ljudskoj i diplomatskoj uljudnosti kineski predśednik!

Na najviše položaje u političkoj klasi Zapada penju se ljudi bez lične kulture, bez kompetencija i znanja, bez političke vizije i sposobnosti prospektivnog mišljenja. Mahom su zarobljeni u nekadašnjem metropolitanskom duhu i mentalitetu starih kolonijalnih sila, s uvjerenjem da im je bogom dato pravo da vladaju svijetom, da ga nemilice pljačkaju i da mu umjesto međunarodnog prava nameću svoja ”pravila”. Nije li zakonomjerno što je ova politička klasa iznenađena faktumom propadanja onoga što se nazivalo Pax americana i pojavom multipolarnog svijeta!

Kao što im je opšti položaj bio čemeran u sistemu Pax americana, zapadno-balkanskim državicama položaj će biti čemeran dok se bude stvarao multipolarni svijet. Biće on čemeran i kad se uspostavi novi sistem međunarodnih odnosa. S ove ili one strane svijeta biće političkih klasa koje bi „na ove prostore“ rado slale svoje kolonijalne guvernere. Posao će im biti olakšan, jer su „naši narodi“ zaboravili iskustvo socijalizma kad su sami sobom upravljali!