Vučić žrtvovao Ćaci-Pipuna i DNP zarad šake destabilizacije

Kad je neko potrošni resurs čije se djelovanje svodi na poslušnost, nalogodavcu nije stalo što će biti sa tim resursom i njegovom sudbinom. O rejtingu i budućnosti partije da se ne govori – za gazdu to je potrošni materijal poput političkog toalet papira ili prezervativa. Važno je samo koliko angažman pomenutog resursa može da koristi nalogodavcu, dok sudbina takvog potrošnog materijala nije nimalo bitna.

Ovo bi najbolje trebalo da zna perjanica populizma i profesionalnog srBstva na uzici Beograda Milan Knežević, koji je zbog enormne količine snishodljivosti prema svom šefu, autokrati Aleksandru Vučiću dobio nadimak Ćaci-Pipun.

Knežević po nalogu Vučića već duže vrijeme nastoji da destabilizuje prilike u Crnoj Gori, koja sada već uveliko zatvara poglavlja u pregovorima sa Evropskom unijom. Ćaci-Pipun je učinio sve da od lokalnog problema kolektora u Botunu napravi nacionalni incident.

Knežević po nalogu Beograda izaziva vještačku krizu u Botunu

Usput je uspio da vještačku krizu oko postrojenja za preradu fekalija izjednači sa nacionalnim pitanjem srpskog jezika, simbola i dvojnog državljanstva. Nakon što je srBstvo zamotao u oblande fekalija, na sebe je navukao gnijev ne samo čitavog prosrpskog korpusa u Crnoj Gori (izuzimajući stotinak zavedenih ili plaćenih bukadžija), već i srpskih „patriotskih“ krugova suprotstavljenih Aleksandru Vučiću. To je najbolje uočljivo na srpskim „patriotskim“ potkastima koji već neko vrijeme ispoljavaju zavidan nivo gnušanja prema Kneževiću, nazivajući ga „Vučićevim plaćenikom koji ponižava srpstvo“.

Pored toga, Ćaci-Pipun odavno prijeti da će njegova Demokratska narodna partija (DNP) izaći iz državne i lokalne vlasti u Podgorici, ali im nikako ne ide da to realizuju.

U međuvremenu ovakva politika destrukcije, demagogije, laži i snishodljivosti autokratskom režimu tuđe države, ostavila je ozbiljne posljedice po Ćaci-Pipunovu partiju, uz tendenciju da će u DNP-u stvari ići od lošega ka još gorem, pogotovo ako napušte vlast.

Poslije gubitka četvrtine poslanika i odlaska Dragana Bojovića, DNP je nastavila da se osipa, jer su ih i u Danilovgradu napuštila oba odbornika. Nakon što su na sjednici Skupštine opštine održanoj prošle nedjelje Aleksandra Pavićević i Goran Kalezić i zvanično prešli u nezavisne odbornike, partija Čaci-Pipuna je ostala vanparlamentarna u toj opštini.

Sve aktuelnije su najave odlazaka iz još nekoliko gradova, pa postaje jasno da je Knežević na dobrom putu da žrtvuje partiju zbog destabilizatorskih aktivnosti naručenih od Aleksandra Vučića. Knežević je toliko izgubio kompas da su se od njega distancirali i doskorašnji bliski saborci iz Nove srpske demokratije (NSD) Andrije Mandića.

Iz ovoga proizilazi da je Knežević upropastio DNP koji je nekad obećavao i mogao da se pozicionira kao partija čiji se program zasniva na socijalnoj pravdi i promociji demokratije, bez destruktivnih nacionalističkih elemenata.

Međutim, Ćaci-Pipun se izgleda nije mnogo pitao, a njegova partija se pretvorila u destabilizatorsku filijalu Beograda koja sprovodi subverzivne akcije onda kada je to potrebno nalogodavcu sa Andrićevog venca.

Sada se ta partija raspada, a bijedni pokušaj da destabilizuje vlast u Crnoj Gori nije naišao na mnogo uspjeha. Ali su zato shvatili da čak ni njihovi saborci iz trenutne vladajuće garniture nijesu spremni da idu toliko daleko da se bore za imaginarne ideje umirućeg koncepta „srpski svet“ koje nameće kriminogeno-hegemonistički režim u Beogradu.

Takođe, ispostavilo se da Ćaci-Pipun i njegova partija nemaju toliku moć da uzdrmaju vlast i da ih u tom uzaludnom pokušaju neće pratiti ni najodaniji saborci iz Mandićeve partije. Umjesto rušenja vlasti, Knežević je svojim lakrdijaškim ponašanjem i blamiranjem po botunskom blatu uspio da partiju dovede na ivicu cenzusa i da se deklariše kao potrošni resurs i politički prezervativ beogradskih vlasti, koje nemaju podršku ni u sopstvenom narodu.

Da ima i trunku moći zdravorazumskog rasuđivanja, Ćaci-Pipun bi trebalo da postavi sebi pitanje – da li je vrjedjelo to što sam uništio partiju i potpuno se politički kompromitovao zarad kriminogenog autokrate koji i sam broji posljednje dane na vlasti u Srbiji? 

Možda je sreća u nesreći što neki ljudi na vrijeme izgube sposobnost zdravorazumske percepcije, pa nijesu ni svjesni da su se pretvorili u slijepi instrument tuđih interesa i prljavih hegemonističko-kriminalnih tendencija.