Zaboravni narod

Biće da su Srbi užasno zaboravan narod. Kako drugačije tumačiti njihovu višegodišnju podršku svim podaničkim, nacionalističkim, podmuklim snagama profesionalnog srpstva predvođenih crkvom Srbije koje su Crnu Goru pretvorile u samo još jedan nestabilni entitet hegemonističkog mozaika „srpskog sveta“.

Kako tumačiti njihovu patološku potrebu da u Crnoj Gori glorifikuju one čiji je najjači motiv za srbovanje u novčaniku, a od svega srpskoga najskloniji su da promovišu samo srednjevjekovni svetosavski mrak, genocidnu ideologiju i Pink-Happy rijaliti koncept kulturološke propasti.

Upravo su te i takve vrijednosti preko političkih litija koje je zdušno podržalo bezmalo 95 posto življa u Srbiji, postale osnova nove crnogorske realnosti. Crna Gora koja je nekad bila sigurno utočište za ono najbolje iz Srbije, postala je sljedbenik velikosrpske politike propasti i sigurna kuća za poklonike svetosavske genocidne ideološke matrice.

Nekada je bilo drugačije

Nekada nije bilo tako… Jer za sve one godine koje danas nazivaju „pod Miloševićem“ upravo je država Crna Gora bila ona slobodna teritorija koja je pružala utočište vodećim srpskim opozicionim političarima koji su morali da se sklone od tada važećeg režima i svih loših namjera tadašnje vlasti.

Nekad je ona bolja Srbija imala utočište u Crnoj Gori, sad su stvari drugačije

A onda su, recimo onako zaboravni, dopustili da im vlast ponovo zauzmu ideološki nasljednici Miloševića, baš oni koji će učiniti sve da u izvršnu crnogorsku vlast instaliraju svoje ovdašnje istomišljenike ili tek raspoložive kadrove opčinjene materijalnim interesima. I tako smo, zahvaljujući starim frustracijama, te jednom starom srpskom hegemonističkom projektu zvanom „srpski svet“, a i onom užasnom zaboravu, dobili u Crnoj Gori „oslobodioce“. Bar su tako sami sebe promovisali svi vodeći političari u aktuelnoj crnogorskoj izvršnoj vlasti. Zapravo, dobili smo posljednji stub odbrane još aktuelnog srpskog predsjednika Aleksandra Vučića i njegove politike koja je prepoznata kao glavni remetilački faktor u regionu.

Zato i ne čudi kada nakon takvog razrješenja priče jedan beogradski student progresivnih socijalnih uvjerenja postane maltretirana osoba na teritoriji nekada slobodne Crne Gore.

Ipak, nije tako vazda bilo. Ovo se u prvom redu odnosi na političku koaliciju Demokratski pokret Srbije, poznatoj po skraćenici DOS, čiji su članovi progonjeni u vrijeme vlasti Slobodana Miloševića svoje sigurno utočište pronalazili u Crnoj Gori. I ovdje su bili zaštićeni. Među njima su bili Zoran Đinđić, Vuk Drašković, Čedomir Jovanović, Vladan Batić, Nenad Čanak, Žarko Korać, Boris Tadić…

Bila je to politička okosnica pokreta DOS koja će svrgnuti sa vlasti Slobodana Miloševića.

Aktuelna crnogorska vlast: Spremni da podrže Vučića i bez sendviča

O tome se u Crnoj Gori pričalo tek u domenu – bilo je, što je bilo…

Provala zaborava

I tako bi vjerovatno i ostalo da nije došlo do te užasne provale zaborava, i sada srpski opozicionari uključujući i studente nemaju više podršku u Crnoj Gori, jer su upravo Beograd i režim Aleksandra Vučića u njoj instalirali poslušničku vlast koja će mu biti vjerna do samog kraja. Vjernija čak i od mnogih „najpouzdanijih“ i „najlojalnijih“ SNS kadrova.

Valja podsjetiti da je taj još uvijek aktuelni srpski predsjednik Vučić je potkraj ’90-tih godina prošlog vijeka bio ministar informisanja u vladi Miloševićevog premijera Mirka Marjanovića. U to vrijeme je prepoznat kao čovjek zbog čijih su ideja o uređenju novinarstva u Srbiji mnogi beogradski novinari svoje nove adrese potražili baš u Crnoj Gori.

Nešto kasnije, Vučić će svoje saradnike u Crnoj Gori pronaći među poraženim srpskim nacionalistima i bez ustručavanja uložiti puno u njihovu afirmaciju, a i realizaciju zajedničkih frustracija iz čuvenog štiva „srpski svet“.

Promjene koje su došle na talasu litija vraćaju se Srbiji kao bumerang

Tako je Crnogorcima i pripao Andrija Mandić. Sa pogledom na njegove avionske letove za Beograd, a bogami i povratke vozom, po obavljenom zadatku – iz Beograda. Posebna radost za ovog profesionalnog Srbina u Crnoj Gori obezbjeđivana je eskurzijama u pravcu Moskve, susretima sa nekim sporednim likovima, trećerazrednim političarima ili nekim radikalnim akterima sa margine ruske svakodnevice, bliskih Putinovom režimu.

Ovaj bajkoviti aranžaman upropastili su upravo srpski studenti riješeni da traže odgovornost za javašluk vlasti koja je počela da odnosi živote građana. I ne odustaju. Zaslužuju samo divljenje i poštovanje.

Podrška nije izostala ni sa crnogorskih, ni sa bosanskohercegovačkih adresa. Ili, kako su to iz Sarajeva poručili – „na sva tri jezika, gadite nam se“.

Ponavljanje grešaka do sopstvene propasti

Ali što se Crne Gore tiče, srpski studenti u njoj nemaju podršku i to je evidentno. Podaništvo crnogorskih vlasti beogradskom autokrati nije ništa novo i ne ispoljava se prvi put na slučaju studenta Stojakovića koji je zalutao u neku novu „oslobođenu“ Crnu Goru za koju se Srbija zalagala.

Privođenje Luke Stojakovića u Crnoj Gori je samo jedna od mnogo zajedničkih akcija srpskih i crnogorskih organa represije, koji već godinama aktivno rade na kontroli društveno-političkih dešavanja u ove dvije zemlje.

Ali to je ta Crna Gora koju je Srbija žarko priželjkivala i na kraju dobila. To je Crna Gora Vučićevih podanika, raznih mandića, dajkovića, kneževića… Oni će i nakon pada diktatora da parazitiraju na profesionalnom srpstvu i njima će Srbija i dalje biti samo sigurna destinacija za apanaže i privilegije koje trampe za političku poslušnost. Umjesto da Crna Gora podržava srpsku mladost, okrenula se perverznom, nacionalističko-kriminalnom režimu Aleksandra Vučića koji je projektom „veličanstvenih litija“ učinio sve da Crnu Goru pretvori u srednjevjekovnu satrapiju.

Taj projekat podržavala je većinska Srbija i konačno je Crnu Goru pretvorila samo u ispostavu srpskih nacionalističkih kriminogenih oligarhija koje se manje-više smjenjuju proteklih 35 godina u toj zemlji. A za projekt kakav je onaj koji je realizovan 30. avgusta 2020. godine u Crnoj Gori „srpski svet“ uvijek ima neiscrpne destabilizatorske resurse i lude ideje. U prilog tome ide i mahnitanje Milorada Dodika nakon što je osuđen ped sudom u BiH – tek tu je ispoljen čitav repertoar genocidno-destabilizatorske ideologije uz pominjanje rata kao neizostavni dio tog folklora.

I tu opet dolazimo do te zaboravne Srbije koja će ponavljati svoje greške i dalje. Ta autodestrkucija će vjerovatno ići do kraja, do potpune propasti.

Komentar Uredništva