Zamor suverenističkog materijala

Piše: Milenko A. Perović

Kao što se nauka o materijalima bavi zamorom materijala koji se manifestuje u procesu njegovog postepenog oštećivanja zbog dugotrajnog naprezanja, nauka o politici bavi se problemom zamora političkog materijala koji slabi njegovu „dinamičku čvrstoću.“

Kod obje vrste zamora radi se o djelovanju izvornih unutrašnjih devijacija koje vremenom narušavaju „dinamičku izdržljivost“ i uzrokuju oštećenja i lomove materijala, odnosno, poraze zamorenog političkog materijala.

Crnogorski suverenizam je relevantni predmet nauke o politici. Smisleno je ispitivati njegova oštećenja i tražiti im glavni uzrok. Bez sumnje, on se nalazi u osnovnoj „konstrukcijskoj  pogrešci“ koncepcije suverenizma koja je oblikovana kao reakcija na AB kontrarevoluciju. U nepromijenjenom obliku ona živi do današnjih dana.

„Konstrukcijska pogreška“ u suverenističkoj ideologiji determinirala je glavna strategijska, programska i djelatna lutanja partija koje su se deklarisale kao suverenističke. U njoj treba tražiti objašnjenje paradoksije da ideologija crnogorskog suverenizma – koja nosi ogromni civilizacijski potencijal crnogorske države i društva – trpi poraze i već deceniju se povlači pred ubogom i inferiornom ideologijom velikosrpskog unionizma! Paradoksiju stvara skrparenost „oficijelne“ ideologije suverenizma!

Kad je 2014. godine nastao raskol među suverenističkim partijama, u ime CDF-a uputio sam otvoreno pismo njihovim čelnicima. Predočio sam im neizbježnost potrebe da se iznova promisli i reinterpretira temelj crnogorskog suverenizma kao sudbinskog pitanja postojanja Crne Gore.

Predočio sam svoj stav u kritičkom pitanju: Šta ste učinili od Referenduma 2006. godine da u crnogorskog političkom korpusu kvantitativno i kvalitativno osnažite podršku opštoj suverenističkoj orijentaciji Crne Gore? Da li ste pokušali nešto mijenjati u toj ideologiji da bi je učinili privlačnom većem dijelu građanstva Crne Gore?

Pitanja su mi poticala iz uvjerenja da su suverenističke partije krenule opasnom povijesnom stranputicom! Njihova vođstva su pobjedu na Referendumu i stvaranje suverene i nezavisne države shvatile kao ozbiljenje i dovršenje ideologije suverenizma. Potpuno suprotno, smatrao sam da je njihov program suverenizma kao plan kuće bez temelja. Ona može biti izgrađena, ali bez temelja neće dugo potrajati! Nijesu me čuli. Kad se Crnogorci zaglavare, čuju samo ono što žele da čuju!

Vođstva suverenističkih partija ponašale su se kao gazde nove kuće bez temelja! Nijesu radili na jačanju spoljašnjeg i unutrašnjeg suvereniteta Crne Gore. Nijesu razmišljali kako da „pacifikuju“ čeljad koja im stalno pokušavaju iznutra razvaliti kuću. Nijesu se visokim zidom ogradili od zlog komšije. Naprotiv, sve su im se misli zbile na to ko će biti domaćin, u čijim rukama će biti kućni budžet, ko će koliko soba zapośesti i ko će ugrabiti najbolje mjesto za trpezom!

Ne samo da nijesu činili ono što su morali činiti sa ukorjenjivanjem suverenizma – ako su mislili od Crne Gore načiniti stabilan državni sistem – nego su s zapanjujućom indiferencijom posmatrale kako velikosrpska propagadna širi Crnom Gorom netrpeljivost prema suverenizmu! Nezainteresovano su gledali kako stari beogradski mrzitelji svega crnogorskog i njihovi terenski radnici u Crnoj Gori – sve do potonjih srpskih popova, lokalnih mafijaša i najprimitivnijih brdsko-planinskih bukalica – srbiziraju i propagandistički ošamućuju Crnu Goru, rapidno smanjujući broj pristalica suverene države.

Sve je govorilo da je suverenizam prepušten stihiji i privatnim stavovima tvrdokornih suverenista, najčešće onih koji su bili daleko od trpeze vladajuće nomenklature. S nebesa se viđelo da će suverenizam vrlo brzo dospjeti u ozbiljnu krizu na ideološkom, političkom i organizacijskom planu.

Vodeći „oficijelni“ braniči suverenizma i glavni berači plodova suverenistički legitimirane vlasti nijesu se osvrtali na upozorenja dobronamjernih kritičara da s tom pameću neće biti dobro ni njima ni suverenoj Crnoj Gori! Kritike zbog lošeg odnosa prema suverenizmu nijesu doticale one koji su trebali da mu budu najodlučniji zaštitnici.

Mnogo bolje od njih, ideolozi velikosrpstva shvatali su da je ključna slabost crnogorskog suverenizma u tome što njegovi „ideolozi“ i braniči teorijski i praktično zaobilaze dva kapitala pitanja: socijalno i nacionalno pitanje!

Šta je socijalno pitanje? Kao pitanje socijalne politike, ono zadire u suštinu društveno-ekonomskog sistema, raspodjele društvenog bogatstva i vodećeg principa organizacije cjeline života jednog društva. Ono je pitanje o socijalnom, a preko njega i opštem društvenom položaju svih socijalnih grupa, njihovom socijalnom statusu, socijalnoj brizi, zaštiti i osiguranju.

Socijalnom politikom rješavaju se pitanja socijalnih prava i ravnopravnosti građana, statusa deprivilegovanih i ugroženih socijalnih grupa, siromaštva i njegovih korijena, socijalne isključenosti, nezaposlenosti, rodne ravnopravnosti, socioekonomskih prava, prava na obrazovanje i profesionalno osposobljavanje.

Šta je nacionalno pitanje? Ono je u biti pitanje o pravu naroda na nacionalno samoopredjeljenje i slobodni nacionalni razvitak. Ono tangira problem nacionalne ravnopravnosti u višenacionalnoj državi, kao i ostvarivanja prava  nacije na politički, privredni, kulturni, jezički i obrazovni razvitak.

U Crnoj Gori gradnja višenacionalne zajednice morala je biti postavljena na rješavanju crnogorskog nacionalnog pitanja, jer je crnogorska nacija permanentno osporavana od velikosrpstva. Moralo je biti jasno da bez konsolidovane crnogorske nacije nije moguća nikakva, pa ni multinacionalna Crna Gora kao zajednica ravnopravnih nacija! „Multietnička demokratija“ – kojom su se svojedobno hvalili vladajući suverenisti – imala je smisla i bila je moguća samo na temelju riješenog crnogorskog nacionalnog pitanja. Bez njega, ona je bila alibi za prešutkivanje dramatične otvorenosti crnogorskog pitanja i ozbiljna kočnica njegovom rješavanju!

Vođstvo Liberalnog saveza svojedobno je u svoju političku doktrinu ugradilo stav o potrebi rješavanju crnogorskog nacionalnog pitanja. No, povedeno neoliberalističkom euforijom, prenebreglo je  važnost socijalnog pitanja. Sužavanje suverenističke ideološke platforme je glavni doktrinarni uzrok njegovog povijesnog neuspjeha.

DPS i SDP – iako u nazivu socijalističke – gledale su da sa sebe stresu ne samo svaki tribut socijalizma, nego i potrebu da smisle bilo kakvu socijalnu politiku u društvu u kome je proletarijat samljeven deindustrijalizacijom i zahvaćen zastrašujućom matrijalnom, duhovnom i moralnom pauperizacijom koja ga je preko noći gurnula u zonu socijalne i mentalne bijede, idealne za velikosrpska četnička „ribarenja ljudskih duša!“

S nacionalnim pitanjem postupale su krajnje redukcionistički, svodeći ga na ozbiljenje državne suverenosti, potpuno izbjegavajući da otvore pitanje crnogorske nacionalne konsolidacije. Sve gledajući da se ne zamjere vaskolikom velikosrpstvu, one su kao đavo od krsta bježale od jezičke, naučne, kulturne, obrazovne, religijske i medijske politike. Jedino svežanj ovih politika – kao nužni uslov konsolidacije crnogorske nacije – mogao je Crnu Goru i crnogorsku naciju odbraniti od velikosrpskih posezanja!

Političkim samoubistvom crnogorske socijaldemokratije, cijela dubioza takvoga „selektivnog“ polu-suverenizma pala je na pleća Demokratske partije socijalista. Apstrahujući od svih drugih činilaca, ideološko i djelatno izbjegavanje socijalnog i nacionalnog pitanja njenu je vlast činilo potpuno fragilnom. Fantazmagorija da ekonomskom neoliberalizmu nije potrebna ozbiljna i obuhvatna socijalna politika – koju su joj za skupe pare prodavali  lokalni poluinteligenti s analfabetskim tečajem o stavovima Miltona Fridmana i Fridriha fon Hajeka – dovele su Crnu Goru na rub ekonomske i socijalne propasti. Crna Gora je zbog toga kao zrela kruška pala u krilo velikosrpstvu. Ono ju je omađijalo primitivnom socijalnom demagogijom, teškim kreditnim zaduživanjima koja će se prosuti u inflatornoj javnoj potrošnji i apsolutnim lažima o predstojećem  socioekonomskom prosperitetu države.

Indiferencija DPS-a prema crnogorskom nacionalnom pitanju – poduprta pogrešnim konceptom „multietničke demokratije“ – učinila je crnogorsku naciju slobodnim lovištem velikosrpske propagande, planskog širenja „srpske nacijalne svijesti“ u Crnoj Gori i otvorenog medijskog posrbljivanja njenih dijelova. Pod nosom DPS-a godinama su među Crnogorcima regrutovani neprijatelji crnogorskog suverenizma i crnogorstva kao takvog. Nikad niko od čelnika ove partije nije se glasnuo da treba blokirati taj opaki proces!

Iz teškoga zamora koji je doveo do serije poraza crnogorskog suverenizma može se izvući osnovna pouka! Koliko je sad i u bliskoj budućnosti suverenistički pokret potrebno graditi s gole ledine, toliko je potrebno reinterpretirati ideologiju suverenizma! Mora se ona nanovo uzdići na fundamentu jasnih programa rješavanja socijalnog i nacionalnog pitanja!

Crna Gora će propasti ako ne bude projektovana kao socijalna država! Propašće i ako ne bude projektovana kao država crnogorskog naroda i drugih naroda koji u njoj žive! To je pravi smisao multietničke demokratije. Sve drugo je tlapnja u „bespućima povijesne zbilje!“