Zašto (ne)vjerujemo Alijansi?

Piše: Nebojša Redžić

Mogu samo da pretpostavim sa koliko je unutrašnjeg nemira, dilema i borbe sa samim sobom ministar vojni Dragan Krapović sročio izjavu povodom 25. godišnjice NATO intervencije u nekadašnjoj SRJ. Potiskujući Srbina u sebi i izgovarajući uvodnu neistinu da se sjeća „zvuka aviona i eksplozija koje su parale nebo i zemlju“, Krapović je po sistemu „dobro jutro čaršijo na sve četiri strane“, pokušao da kao ministar pomiri gnijev zbog žrtava koje je te 1999. godine za sobom ostavila Alijansa i činjenice da je Crna Gora danas, kako reče, „kredibilna članica NATO-a“.

Nije lako ovih dana bilo biti Dragan Krapović. Em budeš prvi, ili jedan od prvih državnih funkcionera Crne Gore koji „odaje poštovanje nevinim žrtvama i herojima odbrane zemlje 1999. godine“ (Tanjug), em ti još u naslovu karakterišu izjavu kao „licemernu i sramnu“ (Politika). Hajde, snađi se u raljama geopolitike, plivaj između saznanja da si dio 30-avgustovske većine čiju su izbornu pobjedu slavili sa istim onim zastavama sa kojima se organizuju mitinzi prezira prema Alijansi – i činjenice da si ministar vojni u Vladi kojoj članstvo u NATO „definiše strateška i vrijednosna stremljenja“.

Zapleo se Krapović kao pile u kučinu, baš kao što njegove Demokrate plivaju kroz žabokrečinu crnogorske političke scene, redovno pokušavajući da iz te mutne i prljave tekućine izađu čisti i neukaljani. Ne ide. Kako je sve to drugačije i jednostavnije kada predsjednik Skupštine Andrija Mandić čista obraza (jer govori ono što misli) izađe pred kamere i kaže da se „sa pijetetom sjeća svih koji su svoj život dali u odbrani zajedničke države, kao i nevinih civilnih žrtava“. Nije se, istina, ni Andrija pretrgao izgovarajući tu famoznu skraćenicu NATO, još manje termin “agresija”, ali to je valjda cijena obnašanja funkcije šefa parlamenta gdje, htio ne htio, moraš praviti kompromise sa sobom.

Datum kada se obilježava početak intervencije NATO u bivšoj, zajedničkoj državi, nije dakle samo povod da se prisjetimo žrtava i razaranja kojima su bili izloženi Srbija, Murino i kasarna u Danilovgradu, nego i dan koji makar djelimično iznosi na čistinu sav glib i talog onih koji bi da sa pozicije aktuelne vlasti laviraju između pritajene mržnje prema „zapadnim vrijednostima“ i obitavanja na državnim funkcijama gdje moraju glumiti da im je državni kurs crnogorske politike, sve sa članstvom u Alijansi, prirastao za srce.

I da: objasniću zašto kažem da Krapović ne govori istinu kada pominje „eksplozije koje paraju nebo i zemlju“. Naime, najveći dio NATO bombardovanja proveo sam u Budvi, u iznajmljenom apartmanu i Starom gradu. Pod pretpostavkom da je i aktuelni ministar tada bio u Budvi, podsjetiću ga da se iznad „kraljice Mediterana“ zaista čuo zvuk aviona, ali da nije bilo zvuka ama nijedne eksplozije.

Ko je višak u Vladi?

Rekoh: neki događaji, poput obilježavanja NATO intervencije, učiniće da korak po korak, neke stranke vlasti pokažu svoje pravo lice i budu istjerane na čistinu. Jedan od takvih desio se i prije desetak dana kada je u ambasadi Kosova u Podgorici obilježeno 16 godina od nezavisnosti te, nekadašnje južne srpske pokrajine. Nema ničega slikovitijeg nego kada jedan takav događaj opiše vlast (Albanci) koja proziva svoje koalicione partnere iz te iste vlasti. Tako je Nacionalna albanska unija Ferhata Dinoše poručila da na svečanosti nije očekivala predstavnike koalicije Za budućnost Crne Gore, ali jeste predstavnike PES-a i Demokrata. „Jer su na čelu vlasti u kojoj učestvuju i Albanci“, saopštili su iz NAU.

No, nijesu došli: „Oni su time htjeli reći svojim građanima albanske nacionalnosti da su višak u Vladi, jer ko ne poštuje Kosovo, ne može poštovati ni domaće Albance“, poručili su im!

Hajdemo sad ovako: koliko god Nacionalna albanska unija bila u pravu, jer zna da se aktuelni državni zvaničnici zaklinju pred zapadnim partnerima da neće povući priznanje Kosova, da li je čudno da nije pomenula svoj izlazak iz Vlade?!

I samo što su u NAU preživjeli činjenicu da su im koalicioni partneri ignorisali proslavu godišnjice priznanja Kosova, uz onu obaveznu: „još samo ovo ćemo vam oprostiti“, desila se godišnjica NATO intervencije o kojoj oni imaju posve drugačije mišljenje od svojih koalicionih partnera. Oni su podsjetili da je „intervencija zaustavila zločine režima Slobodana Miloševića nad kosovskim Albancima i spasila ih sigurnog genocida“ i pecnuli Andriju Mandića koji je u svojoj izjavi o NATO bombardovanju ovoga puta, kao šef parlamenta, izostavio neke ranije zaključke:

“Neka što se gospodin Mandić nijednom riječju nije sjetio neuporedivo većeg broja nevinih žrtava Miloševićevog režima među kosovskim Albancima , nego nam nije rekao od koga su branjene granice SRJ. Smatra li, možda, Mandić i kao predsjednik Skupštine Crne Gore da je NATO bio agresor na SRJ i da naša zemlja ne treba da bude u toj vojnoj alijansi?!”, pitaju se u NAU.

Čovjek bi rekao da ovakav nesklad u retorici, ali iznad svega i viđenju bliske prošlosti i budućnosti crnogorskog državnog kursa, usloviti pad Vlade ili, u najmanju ruku, krizu u njenom funkcionisanju. Ništa od toga. Slast i užitak koji nude ministarske fotelje i pozicije “po dubini” i ovoga puta su snažnija osjećanja od vlastitih političkih uvjerenja i njegovanja dobrosusjedskih odnosa kakve ovdašnji Albanci, valjda, gaje prema obližnjem Kosovu.

Gore od svega, po ovdašnje Albanace zvuči saznanje da je, recimo, potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj, albanski student i pretendent na liderstvo u albanskoj manjini u Crnoj Gori – prošao kroz baraž javnih osuda i uvreda struktura veoma bliskih njegovim koalicionim partnerima u vlasti samo zato što je podsjetio na činjenično stanje vezano za NATO intervenciju 1999.

“Sve države, uključujući i Republiku Kosovo, koračaju sigurno putem ka EU i sveobuhvatnom razvoju. Nažalost, i ova humanitarna intervencija, koja je sprovedena, naglašavam i podsjećam, još jedanput, kao odgovor na zločinačku politiku Slobodana Miloševića, sobom je odnijela nevine žrtve. Prilika je da se prisjetimo nevinih žrtava koje stoje kao zalog trajnom miru koji je donijela ova intervencija, kojom su zaustavljeni ratni zločinac i politika koju je personifikovao”, kazao je Đeljošaj.

Crna Gora je valjda jedina zemlja na svijetu gdje ništa nije onako kako vam se čini, gdje očigledne stvari gube bitku pred partijskim saopštenjima i gdje Vlada opstaje na mržnji prema narodu koji je stvorio ovu državu i održao je kroz vijekove.

Put ka napuštanju Alijanse

Opet ću o ministru odbrane. Čovjek je, sve birajući riječi o godišnjici bombardovanja, petetisao da smo prošli kroz “bol i patnju”, te pronašli put “ka izgradnji bolje budućnosti” I priznao (!) da smo “odbili da dozvolimo da nas mržnja i strah parališu, birajući umesto toga put mira i put saradnje”.

O formulacijama koje koriste predsjednik države Jakov Milatović i premijer Milojko Spajić kada govore o državnom kursu Crne Gore, suvišno je trošiti riječi. Vjerovatno u arhivima Vlade i Predsjednika postoji dovoljno Đukanovićevih, Marovićevih, Vujanovićevih… govora, da je suvišno pisati nove tirade o posvećenosti Crne Gore evroatlanskim integracijama.

Ali, avaj: najnoviji izvještaj, koji je predstavio lično generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg pokazao je da je u Crnoj Gori za 12 odsto porastao broj građana koji bi napustili NATO!  Za izlazak Crne Gore iz NATO-a glasalo bi 44 odsto crnogorskih građana, dakle skoro polovina stanovnika.

Hajde sada, budi majstor pa objasni ovu političku čaroliju “oslobođene” Crne Gore, gdje se državno rukovodstvo ubi da vjernom narodu pojasni benefite članstva u Alijansi, a naarod im vraća tako što uskraćuje podršku tom vojno – političkom savezu.

Ako ćemo pravo, znam mnoge koji su (poput mene) značajan dio svoje radne biografije posvetili afirmaciji potrebe da budemo članica NATO, a koji su se u međuvremenu pokolebali. Dakle, našoj poziciji u Alijansi ne cvjetaju ruže ni sa ove naše, crnogorske strane.

Ako mene pitate zašto, opet ću pomenuti tu, pomalo ružnu, a još više ispraznu formulaciju o “benefitima članstva”. Iskreno, čak i onda kada se Crna Gora približavala članstvu, korist od NATO-a bila je prvenstveno imaginarna. Formulacija da su “stranke saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Evropi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih”, zvučala je kao zabetoniran garant sigurnosti naših granica nakon referenduma i temelj trajanja Crne Gore.

No, taj je član u vrijeme svog prvog mandata na mjestu predsjednika SAD umnogome relativizovao i čak, doveo u pitanje, Donald Tramp. Na pitanje novinara: “zašto bi moj sin išao da brani Crnu Goru?”, Tramp je kazao: „Oni su vrlo jaki ljudi, veoma agresivni. Mogu da postanu još agresivniji i čestitam, mi smo u Trećem svjetskom ratu”, rekao je Tramp.

Uzalud su zvaničnici Alijanse u godinama koje su uslijedile podsjećale da taj član i dalje ima visoku važnost. Dilema da li je Crna Gora u NATO-u zaista dobila garanciju svoje vječnosti, dodatno se pojačava pred saznanjem da će isti taj, Donald Tramp, uskoro vjerovatno ponovo postati američki predsjednik! A već je počeo sa izjavama u kojima najavljuje drugačiji odnos SAD-a prema Alijansi.

Kad pomenuh imaginarne efekte članstva, stara vlast se dičila da su strane investicije kojih je u njihovo vrijeme koliko-toliko bilo, stizale upravo zbog sigurnosti investicija koja proizilazi iz činjenice da je Crna Gora članica Alijanse. No, otkad je stiglo “oslobođenje”, stranih investicija jednostavno nema! Ono što zapadni partneri na planu politike ne žele da vide kada analiziraju efekte smjene vlasti u Crnoj Gori, vide investitori iz njihovih država koji ne vjeruju novoj Crnoj Gori.

Uostalom, nije li obesmišljavanje članstva u NATO-u, a onda i izlazak iz Alijanse, bio jedan od postulata stranaka – pobjednica od 30. avgusta 2020. godine?