Zašto srpski jezik ne može biti službeni?

Piše: Nebojša Redžić

Prije nego što su saopšteni rezultati popisa, lideri respektabilnih prosrpskih stranaka bili su decidni: ukoliko se pokaže da srpskim jezikom u Crnoj Gori govori više od 50 odsto građana, tražiće da taj jezik, uz crnogorski, bude službeni. Bio bi to sasvim legitiman zahtjev, pod uslovom da se ispoštuje procedura za promjenu Ustava, koja baš i nije jednostavna i laka. 

No, 43 odsto onih koji su se izjasnili da govore srpskim jezikom, Mandiću, Kneževiću i ostalim srpskim liderima, izbili su iz ruku argument koji bi, makar i mimo Ustava, vjerovatno doveo do toga da se status srpskog jezika nekom pravnom hajdučijom – unaprijedi. Zaćutali su lideri većine Srba u Crnoj Gori, ali su zato postali glasni Vladislav Dajković, Marko Milačić, Momo Koprivica, Danilo Šaranović i ona Kaluđerovićka iz Zete. 

Bez ijednog argumenta, bez pojašnjenja na koji se način to može izvesti, sa mnogo diskriminatorskog žara u očima, ta se politička pestokupljevina razgoropadila u medijima, iznoseći nebuloze da je srpski jezik „većinski“, da je „najbrojnija identitetska odrednica“ i slično, te da zbog toga treba da postane službeni.

E sad pogledate: sa istom argumentacijom sa kojom bi sa 43 odsto „govornika“ srpski jezik mogao stati uz bok crnogorskom kao službeni, mogao bi se istaći zahtjev da Crnogorci, kao najbrojnija nacionalna skupina, budu u Ustavu definisani kao najbrojniji (većinski) narod. Tako bi Crna Gora postala država „crnogorskog naroda i ostalih naroda koji u njoj žive“. Sa 41,12 odsto Crnogorci su najbrojnija etnička skupina, a Crna Gora bi tako postala nacionalna država! Za tako nešto, rekoh, ima jednako argumenata kao za zahtjev da srpski jezik bude službeni.

Molim? Reći će neko da Crnogoraca nema preko 50 odsto i da nijesu većinski narod. Tako je. Baš kao što ni Srba koji govore srpskim jezikom nema ni blizu 50%. Ne mogu se, gospodo, prava koja tražite za sebe, sa sličnim brojkama osporavati drugima. Tako, dakle, Srbi će morati da se strpe desetak godina i da procesom asimilacije Crnogoraca pokušaju namaknuti još 7-8 procenata. 

To im je prije par dana poručio i potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj koji je u oštrom tonu, valjda potpomognut podrškom američkih sagovornika, jasno iz Vašingtona poručio da od dvojnog državljanstva i srpskog kao službenog – nema ništa. Kad već nema nijednog Crnogorca koji bi isto to rekao kod kuće. 

Nekoliko ustavnih žalbi NVO sektora i nekih političkih organizacija, nikada nijesu razmatrane, a Ustavni sud i tada i danas, bio je i ostao oružje za rascrnogorčavanje Crne Gore.

Crnogorski kao službeni jezik postoji u Ustavu od 2007. godine i nikada u pravom smislu nije zaživio. Sjetimo se 2011. godine kada je pokušano da se crnogorski jezik ozvaniči u školama i kada je protest nekoliko roditelja, doveo do političkog dogovora tadašnjeg premijera Igora Lukšića, Srđana Milića, Andrije Mandića i Nebojše Medojevića da se crnogorski obezliči i pretvori u puku formu bez suštine. Dodali su mu crtice, donje crte i slično, pa taj politički dogovor i danas, 13 godina kasnije, ima veću pravnu snagu od Ustava. Nekoliko ustavnih žalbi NVO sektora i nekih političkih organizacija, nikada nijesu razmatrane, a Ustavni sud i tada i danas, bio je i ostao oružje za rascrnogorčavanje Crne Gore. 

U takvoj situaciji, ipak nema ni govora da srpski jezik može postati službeni. Svaki pokušaj njegovog nametanja predstavljao bi atak na suverenitet Crne Gore i njeno istorijsko naslijeđe. 

Crnogorski je ovdje jedini legitiman, duboko ukorijenjen u našu istoriju, kulturu i tradiciju. On nije samo sredstvo komunikacije, već simobol našeg postojanja, slobode i državnog dostojanstva. Crnogorski jezik je naš ponos i temelj našeg identiteta. 

To što 43% popisanih u Crnoj Gori kaže da govori srpskim jezikom, treba da bude predmet analize koja seže duboko u prošlost – još od 1918. godine. U kraljevini SHS, pa u prvoj Jugoslaviji, srpski jezik je silom nametnut u školama, u socijalizmu je nametnut srpsko-hrvatski, pa su ga djeca skraćivala na „srpski“, nakon velikosrpskog Ustava 1992. godine ustanovljen je jedino srpski (ijekavskog izgovora), da bi tek 2007. godine „naški“ dobio svoj pravi, iskonski naziv. Do nekog novog popisa, kada će ideja Crnogorstva pokazati svoju superiornost nad svim uvezenim pokušajima negiranja onih koji su stvorili i kroz vijekove održali ovu državu.