MARADONA: Priča mog života

Postojanje Boga nikada neće biti dokazano, prosto, jer  Boga nema. Međutim, ako je na zemlji postojalo božanstvo kome se svijet klanjao, onda se ono zvalo Armando Dijego Maradona.

Gotovo da ne postoji čovjek koji iole voli fudbalsku igru da sinoć nije osjetio prazninu u svom srcu. Sinoć su se ređale slike kojih sam se rado sjećao iz djetinjstva. Imao sam sedam godina kada sam u porodičnom domu gledao taj čuveni duel Engleske i  Argentine, i slušao priču kako je “Božja ruka” osveta za Foklandska ostrva. Rat između ove dvije zemlje, mnogi kažu okončan je baš u Meksiku pobjedom Argentine, pardon, Maradone, od 2:0. Stavljena je tačka na rat koji je 1982. trajao svega nekoliko mjeseci. Argentina je pobijedila. Ono što sam se kao dijete pitao je kako je nešto tako nepošteno, nefer, toliko protiv pravila fudbala ali i onih džentlmenskih, moglo toliko da se slavi?! Ono što me je još više zbunjivalo bilo je to što su svi pored “Božje ruke” zaboravili da je na tom meču Maradona postigao i najljepši gol u tom vijeku. Pretrčao je Maradona čitav teren, u slalomu je driblao više od pola engleskog tima i završio na najljepši način.

Interesantno je i to da je sam Maradona uvijek isticao baš taj gol rukom, kao nešto najdraže u karijeri. Ulica i taj buntovnik u njemu nijesu mu davali mira. Čak ni danas, nijesam uspio da shvatim zašto je “Božja ruka” nešto čime se ponosio. Od svakog fudbalera, pa i od onih koji igraju crnogorsku ligu bih očekivao da sami podignu ruku i priznaju da gol nije regularan. Sve ono što je ubijalo fudbal i što je VAR na kraju i zaustavio, sve nepošteno i nekorektno, sadržano je u tom golu. A ipak je to bio njegov najdraži gol. Međutim, i najdraži gol gotovo čitave planete, ako izuzmemo Engleze i naravno vječitog rivala Brazil. Brazilci su bili u očaju gledajući Maradonine golove, naročito u polufinalu protiv Belgije. Finale za pamćenje i pobjeda nad Zapadnom Njemačkom . Argentina na krovu svijeta za Brazil je bila najveća moguća katastrofa.

Maradonin dolazak u Evropu je označio novo razdoblje u njegovom životu ali i u životima svakog žitelja  Barselone, Sevilje i Napulja. Napulja posebno. Maradona je u Barseloni igrao dvije sezone i na 36 mečeva postigao 22 gola prije nego ga je 1984. godine u svoje redove doveo Napoli. Bila je to prekretnica za klub sa juga Italije ali i za samog Maradonu. “Sin Napulja” kako su ga ubrzo nazvali podići će čitav grad na noge. Donijeti im dvije titule šampiona i jedan pehar Kupa UEFA. Time će se urezati u srce svakog navijača Napolija i za njih postati besmrtan. Besmrtan toliko, da i nakon skoro tri decenije od kako je završio sa igranjem u njihovom timu, oni ga i dalje smatraju igračem iz prvih jedanaest. Grafite sa njegovim likom i dalje možete naći na ulicama Napulja, a mislim da će ih crtati sve naredne generacije dok bude svijeta. Priča o velikom Dijegu u Napulju i Argentini prenosiće se sa koljena na koljeno, kao kakva obaveza svakog oca prema svom sinu.  Sinoć je oko stadiona Napolija bilo više od 20 hiljada ljudi da zapali svijeću svom božanstvu.

Odmah je uslijedio i odgovor kluba. Njihov stadion nazvali su po njemu: “Stadion Armando Dijego Maradona –San Paolo.

Foto: www.sscnapoli.it

Jedna činjenica iz njegove karijere mi je posebno draga. Ona se tiče naših sugrađana koji su ga poznavali. Naime,  Mradona je pojačao Sevilju gdje ga je dočekao naš Željko Petrović koji se svog broja deset odrekao u njegovu korist. Kasnije su im se putevi ukrstili u Emiratima, gdje je Petrović trenirao Al Šab a Maradona Al Vaslu.

Drugi naš sugrađanin je Dejan Savićević. Ono što je Dijego u Argentini to je Dejan za nas, ili bar za mene. Njihovu zajedničku fotografiju sam nazvao “Sudar titana”.

O kakvoj je veličini riječ dovoljno govori da su njegovi najljući fudbalski protvinici iskazali žaljenje zbog njegovog preranog odlaska. Silvio Berluskoni protiv čijeg je Milana briljirao, oprostio se od njega najljepšim riječima.

Isto je uradio i Andrij Ševčenko.

Međutim u moru iskazanog poštovanja izdvaja se jedno. Mada i najznačajnije i jedno koje nijesmo očekivali, vjerujem da bi i sam Dijego bio začuđen. Uoči treninga Maradoninog najvećeg rivala i omraženog kluba, River Plate, njihov trener Marselo Galjardo, okupio je svoj tim na centru terene i sat i po vremena svojim igračima pričao o Maradoni. Viđeno je sada i možda nikada više.

Moj lični doživljaj Maradone može se svesti na riječi Dejana Savićevića. Jednostavno največi. Idol čak i našeg “Genija”. Zbog njega sam zavolio Napoli, i dan danas sa posebnom emocijom pratim taj klub. Na žalost nijesam imao tu čast da ga upoznam i porazgovaram sa njim ali sam mu jedom bio blizu, na nekih 50 metara. Bila je to 2006. godina i duel na Svjetskom prvenstvu, Argentina –Srbija i Crna Gora. Dijego je sa tribina bodrio svoju državu, a ja umjesto da gledam na teren i onih šest predivnih golova, gledao sam samo u njega. Čak i sa pedeset metara vidio sam sve što sam želio da vidim, i sa te daljine bio je tako velik kao planina. Jednostavno, strast koja je izbijala iz njega kao što je to bilo dok je u kopačkama jurio za loptom ili kada je kao dijete žonglirao pred kamerama ni sluteći koje će visine dotaći.

Taj meč iz Njemačke pamtim i po još jednom detalju. Igrao se 75. minut, kada je u igru ušao nasljednik Maradone, Lionel Mesi, koji se upisao u strijelce nekih trinaest minuta kasnije. Kakav dan, Maradona i Mesi na svega pedeset metara od mene. Iz današnej vizure sjećajući se tog momenta mogao bih reći samo jedno:

Kralj je umro, živio kralj!