Zagrljaj smrti

Piše: Stanko Radulović

Časni građani Srbije su se proteklih godina nadali otklonu Novaka Đokovića i brojnih srpskih vrhunskih sportista od politike Aleksandra Vučića, ali se to nije dogodilo, naprotiv.

Doček olimpijaca Srbije na balkonu Skupštine u Beogradu i njihovi čvrsti zagrljaji puni ljubavi sa predsjednikom svega i svačega u Srbiji, a ponajviše mafije, organizovanog kriminala i korupcije najveće su poniženje za časne građane Srbije koji su minulih dana protestovali zbog Rio Tinta.

I dok su građani uplašeni za budućnost svoje djece, dok sužnji u Srbiji gladuju bez posla,  primorani da izlaze na ulice srbijanskih gradova kako bi se borili za goli život, vi ste Đokoviću predvodili srpsku sportsku elitu grleći srpskog tiranina.

Na taj način kao da ste došapnuli dželatu Srbije, samo nastavi, udri po marvi za drugo i nije, i okrenuli leđa ljudima koji vas toliko obožavaju i u vama vide svoju nadu i spas.

Umjesto ruke spasa, koju ste mogli pružiti sa prokletog balkona Skupštine, umjesto vapaja za spas Srbije i građana od Rio Tinta, vi ste pohitali u zagrljaj smrti i na taj način ubici svega časnog u Srbiji i regionu dali novi legitimitet.

Mogli su to da urade i Nikola Jokić, Bogdan Bogdanović, Zorana Arunović, Damir Mikec, Nikola Jakšić…ali nijesu, nijeste ni vi morali, a vaša riječ bi najjače zvonila, najjače zagrmila i čula bi se do Bara i Herceg Novog, čula bi se do Tokija i Los Anđečesa, do Stokholma i Sidneja…

Umjesto glasa razuma, podrške ljudima, koji se bore i za slobodu vaše djece, vi ste umjesto protesta protiv Vučićeve tiranije radije zapjevali o Srbijici do Rumije…

Tog dana uhapšeni su mladi ljudi kojima ste vjerovatno idoli i koji su dok ste bili u Parizu navijali za vas, ali niste ni vi, niti jedan drugi srpski sportista našli za shodno da dignete glas protiv Vučića i SNS. A vi nemate šta da izgubite, vaša egzistencija neće biti ugrožena protestom protiv tiranina.

Vama Đokoviću Vučić ne može dati otkaz, ne može zaplijeniti imovinu, vi imate gdje da sklonite porodicu i da “ruka pravde” srpskog tiranina ne može da stigne do nje, ali oni građani koji se bore umjesto vas za budućnost Srbije, samim tim i regiona, su pokazali proteklih dana da su veći šampioni od vas.

Uzalud vam trofeji, sve te silne pobjede, uzalud van Novače olimpijsko zlato, kad ste gore na tom balkonu pokazali da ste kukavica koja je i sama ušla u zagrljaj smrti koji davi građane u Srbiji i čitavom regionu.

Dali ste monstrumu novo pogonsko gorivo i pomogli mu da narednih dana maše rezultatima dočeka u Beogradu i zagrljajima sa sportistima koji su, ispostavilo se, samo na papiru najvrijednije što Srbija ima.

Žalosno je da od tih silnih “heroja nacije” nijedan nije imao muda da pokaže kako se bori za svoj narod i svoju zemlju protiv tiranina.

Umjesto da  pokažete narodu da ste uz njega, vi ste grlili srpskog vladajućeg monstruma, a borbu umjesto vas treba da nastave Svetlana Bojković, Jelisaveta Seka Sabljić i mnogi drugi i da oni urade ono što vi ne smijete sa balkona, ali ni iz toplog doma u Monaku.

I tako će nakon vašeg zagrljaja smrti sa monstrumom Ivan Bjelić, Nikola Ristić i Jevđenije Julijan Dimitrijević neko vrijeme provesti u zatvoru jer vi nijeste smjeli ni da stisnete pesnicu i pomenete njihova imena u znak podrške, a jedna vaša riječ, samo jedna vaša riječ donijela bi vam više poena nego svi oni perfektni riterni, dijagonale i paralele kojim ste proteklih godina rušili sve svoje rivale.

Umjesto toga izabrali ste ćutanje, a vaše tišina i zagrljaj smrti ugasila je čak i moje vjerovanje da ste samo sportista koji ne razmišlja mnogo tome s kim se grli, rukuje i fotografiše, i ostavilo snažan osjećaj gorčine zbog svega viđenog na tom balkonu.