Ako je Sveti Sava bio prosvetitelj, mi smo zasigurno bogovi

Piše: Tijana Lopičić

Svake godine, na Savindan, servira se ista mitomanska priča iz crkvene kuhinje. Tako ni ove godine mitropolit Crkve Srbije Joanikije nije iznevjerio očekivanja.

“Sveti Sava je za naš srpski narod primjer u svemu – u vjeri, pobožnosti, u rodoljublju, ali i u pogledu toga kako treba razvijati svoje talente, kako treba sticati znanje, kako treba služiti Bogu i svome otačastvu i svome narodu”, kazao je Joanikije.

Pored toga ističe da Sveti Sava nije bio samo duhovni pastir, već i prosvetitelj, posvećen knjizi, učenju i sticanju znanja od najranijih dana, dodajući da nije slučajno što je u 19. vijeku proglašen školskom slavom u svim srpskim zemljama, uključujući i Crnu Goru.

„Sve dokle nijesu nove komunističke vlasti poslije Drugog svjetskog rata potisnule Svetoga Savu iz naših škola, ukinule vjeronauku i mislili su da će time učiniti dobro svojoj državi i svome narodu. Vidimo kako se to sve završilo katastrofom i raspadom“, rekao je Joanikije.

Svake godine, na Savindan, servira se ista mitomanska priča iz crkvene kuhinje

Prvo, kult Svetog Save u Srbiji podstaknut političkim razlozima počeo je da se širi tek u XVIII vijeku, dok je u Crnoj Gori postao značajniji tek u XIX vijeku.

Himna „Uskliknimo s ljubavlju svetitelju Savi…” vjeruje se da je nastala 1735. godine u manastiru Kuveždin na Fruškoj gori, a njen autor, prema predanju, bio je vršački vladika Jovan Gligorijević. Ova pjesma nastala je iz političkih razloga kako bi ojačala pregovaračku poziciju u odnosu na Bečki dvor u borbi za otvaranje srpskih škola, iako Sveti Sava za života nije osnovao ni jednu školu.

Godine 1749. u Sremskim Karlovcima osnovana je Latinska škola, a već 1754. godine Savindan je u njoj, po prvi put, obilježen pisanjem literarnih radova o Svetom Savi.

Ekspanzija kulta nastupa od 1840. godine, kada je Sveti Sava, na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja u Kragujevcu, ustanovljen kao školska slava. Odlukom tadašnjeg Popečiteljstva prosveštenija, predstavnici državne i crkvene vlasti proglasili su ga „patronom svih naših škola“, uz obavezu da se najsvečanije proslavlja.

Šesnaest godina kasnije kult Svetog Save proširio se i na tlo Crne Gore, kada je arhimandrit Nikanor Ivanović uveo proslavu Save Nemanjića u program cetinjske Osnovne škole.

„I dan-danas slušamo kako vjera i znanje ne idu zajedno, kako vjera sprečava kritičko mišljenje i guši talente, što je jedna potpuna zabluda“, istakao je Joanikije.

Sveti Sava nije bio prosvetitelj, već “hrišćanski nacionalista” Upravo je Joanikije sa ovom izjavom sam sebe demontovao, jer je dokazao  kako se religijski diskurs često instrumentalizuje u svrhu nacionalne propagande, pri čemu dolazi u direktan sukob s istorijskim znanjem. Ne postoji nijedan relevantan izvor koji potvrđuje tvrdnju da je Sveti Sava osnovao škole ili razvijao obrazovni sistem, niti da se može smatrati prosvjetiteljem u modernom ili čak srednjovjekovnom smislu te riječi.

Joanikije bi trebalo da precizira na koje se istorijske izvore poziva kada iznosi ove tvrdnje, jer bez toga one ostaju puka ideološka konstrukcija, a ne činjenice.

Nije bez razloga prof. dr Dragan Veselinov konstatovao sljedeće: „Sveti Sava nije bio Srbin niti je bio velikosrbin, nije rekao za sebe da je bio patrijarh ili pravoslavac, o tome govore samo ljudi koji učestvuju u izgradnji kulta ‘Sveti Sava’ .On nije ono što se uči u školama, nije stvorio prosvetu, nije stvorio školski sistem, nije opismenjavao narod, nije bio teolog. On je bio hrišćanski nacionalista“.

Nadahnut velikosrpskom mitomanijom koja nema granica, Joanikije je izgubio kompas te ističe dalje: „Tu zabludu najbolje demantuje Sveti Sava, a poslije njega Njegoš, a nakon Njegoša Nikola Tesla i Milanković. Skoro da nemamo velike ličnosti u našem rodu, a da nije bio vjerujući čovjek“.

Njegoš je za života veoma rijetko oblačio svešteničku odoru, ali u svakodnevici je nosio crnogorsku narodnu nošnju. Pokušaji da ga proglase svecem nijesu uspjeli upravo zato što je njegov životni stil bio primarno vladarski.

Nikola Tesla je rođen u pravoslavnoj porodici, čiji je otac bio pravoslavni sveštenik, a njegovi stavovi bili su daleko od hrišćanskog učenja. Nije se identifikovao sa hrišćanstvom niti sa crkvenim dogmama. Više je vjerovao u univerzalne zakone prirode, energiju i kosmos, a sa takvim načinom razmišljanja danas bi ga mnogi smatrali jeretikom.

Na kraju, Joanikije je upravo uspio da pokaže suprotno – koliko je opasno biti u kandžama velikosrpske mitomanije i koliko se lako manipuliše vjernicima koji nemaju razvijeno kritičko promišljanje ili koji se zbog straha od Boga ne usuđuju da preispituju ono što govore sveštena lica.