Crkva Srbije na putu zla!

Piše: Milenko A. Perović

Kler Crkve Srbije svojom religijskom ideologijom i praksom postupa kao da je višom silom osuđen da radi protiv hrišćanstva. Antihrišćanskost mu je postala samorazumljivom da više nikoga ne čudi. Dugi niz decenija kler govori i čini kao da ne vjeruje ni u Boga ni u jedno jedino slovo Biblije i tzv. „Svete predaje.“ Po hrišćanskim i opštečovječanskim mjerilima odavno je on stupio na put zla!

S prosuđivanjem o putu zla ipak valja biti oprezan! U judeohrišćanstvu zlo je od početka shvatano na paradoksalan način. Objašnjenje postojanja zla je sve generacije teologa bacalo u nesavladive misaone teškoće. Ono je jedna od najslabijih karika u ovoj religijskoj doktrini.

Put zla (via mali) u Starom i Novom zavjetu je važna dogma u paradoksalnoj strategiji božje „pedagogije spasa!“ Stari zavjet počinje bajkom o prvom radikalnom zlu kojim čovjek krši božju zabranu kušanja ploda s drveta „znanja dobra i zla.“ Bez božje odluke ne bi bilo ljudskog „prvog grijeha.“ Paradoksalno, zlom ovoga grijeha čovjek se dokopava božanske moralne moći. Bog napućuje čovjeka da učini nužno zlo (malum necessarium), da bi ga onda zbog toga dvostruko nagradio i kaznio!

Nagrađuje ga izvođenjem iz stanja prirodnog (životinjskog) bića. Omogućava mu da postane samosvjesno biće! Kažnjava ga, ipak, jer mora trpjeti prirodno zlo! Iako ga tako kažnjava, Bogu je bilo potrebno zlo  kojim je čovjeka učinio samosvjesnim bićem! U cijelom poretku stvaranja jedino je čovjek samosvjesno biće. Bez njega se ni Bog ne bi mogao  osvjedočiti kao Bog!

Ovđe se otvara teško pitanje kako uskladiti starozavjetnu tvrdnju da Bog stvara prirodu i čovjeka s najboljim namjerama, ali stvara i zlo! Starozavjetni pisci našli su rješenje da zlo protumače kao instrument božje „pedagogije spasa“: „Ja sam Gospodin, i nema drugog, koji pravim svjetlost i stvaram mrak, gradim mir i stvaram zlo“ (Isaija, 45, 6-7).

No, učinivši čovjeka samosvjesnim bićem, Bog je sebi stvorio novi teški problem. Samosvijesti čovjeka je rezultat zla „prvoga grijeha.“ Samosvijest može zatomljivati zlo, ali mu se i potpuno prepustiti! Ona je sposobna za najplemenitije namjere, ali i za „zlo srce.“ Njena htijenja mogu biti dobra, ali i zla! „Zlim srcem“ čovjek može odbiti zavjet s Bogom i pokretati sva moguća egzistencijalna i moralna zla.

Starozavjetni pisci su ovoj moćnoj potenciji zla suprotstavili seriju božjih pokušaja da čovjeka oslobodi „zlog srca“ i navede ga da se u duši preokrene prema dobru i milosti. Sva dramatika Staroga zavjera nalazi se u ovome! Božji pokušaji su ponekad milosni, ali češće vođeni gnjevom prema neposlušnom čovjeku. Susreti božje milosti i čovjeka najčešće nijesu ugodni ni Bogu ni čovjeku. Bog iznova i iznova pokušava putem zla (via mali) okrenuti čovjeka prema ljudskosti!

Novi zavjet po sebi je dokaz da nije uspjela starozavjetna „pedagogija spasa.“ Bajka o novom zavjetnom odnosu Boga i čovjeka – koji je posredovan Isusovim poslanjem – pokazuje da Bog nije odustao od svoje „pedagogije,“ nego je doveo do krajnje paradoksije. Cijeli „program“ Novoga zavjeta može stati u jedan stav: Bog pokušava zlom osloboditi zlu ljudsku samosvijest od njezinog vlastitog zla! Zlom on navodi ljudsku samosvijest da se u sebi udvoji na dobru i zlu. Navodi je da vlastitom snagom i s božjom pomoći dobrom nadvlada zlo. Ali, ni ova „pedagogija“ ne pomaže. Ljudski svijet ostaje ispunjen zlom!

Najposlije, Bog zlo vlastite „pedagogije spasa“ okreće prema sebi samome! Zlo nanosi sebi samome – u liku sina kao svoje „hipostaze“ – da bi izazvao dramatični potres i moralni preokret u ljudskoj svijesti. Starozavjetna drama borbe udvojene ljudske samosvijesti u Novom zavjetu preokreće se u udvajanje božjeg bitka. U njemu se sve svodi na eshatološku nadu da još samo zlo božjeg žrtvovanja sebe kao Isusa može pokrenuti ljudsku samosvijest da pobijedi zlo u sebi!

Kao i druge hrišćanske religijske zajednice, Crkva Srbije je baštinik ideje božje žrtve koja treba da podstakne samopožrtvovanost čovjeka da pobijedi zlo! Međutim, religijska praksa najvećeg dijela njenog klera ne slijedi zavjetni odnos s Bogom, nego se „podvizava“ u slijeđenju novozavjetnog registra zlih opačina.

Novozavjetni pisci kao da su iz kakve vremenske mašine gledali šta čine dijelovi klera Crkve Srbije kad su pisali da čovjekom vladaju nepravednost (Luka, 16,19), pohlepa i srebroljublje (Pavlova Timoteju, 6,10), krađa, lakomstvo, pakost, zloba, lukavstvo, sramota, „zlo oko,” huljenje na Boga, bahata gordost, bezumlje („sva ova zla iznutra izlaze i pogane čovjeka,“ Marko, 7,22.), zle misli, preljuba, „kurvarstvo,“ ubistvo (Marko, 7,21.) i otuđenost od Boga (Pavlova Rimljanima, 7,15.).

Možda bi kakva moćna božanska „pedagogija spasa“ imala nekih izgleda na uspjeh, ako bi se primijenila na ovaj registar opačina u kleru Crkve Srbije. Međutim, on je obogatio ovaj registar novim i mnogo težim zlom od koga je, izgleda, i Bog digao ruke! Radikalno i nesavladivo zlo klera Crkve Srbije je etnofiletizam. Drugo zlo im je klerikalizam. Treće im je zlo nacifašizam (sub specie četništva). Ova ih zla napućuju na zli put bezbožnosti koja se lakovjernima utvara da je najviša pobožnost!

Filetizam (etnofiletizam) je religijska ideologija Crkve Srbije. Ona je svoj religijski interes u potpunosti potčinila nacionalističkom, odnosno, tribalističkom interesu. Kao ni u drugim pravoslavnim crkvama, njen kler ne mari što je filetizam na Carigradskom saboru 1872. godine odbačen kao jeres plemenštine, tj. nacionalizma protivnog hrišćanskom univerzalizmu. Njen kler shvata svoju Crkvu – te stalno uvjerava „vaskoliko srpstvo“ – da je „nosilac nacionalnog identiteta.“ Ovaj ideologem prodire u dubinu nacionalnog bića i onemogućava da se srpska nacija konstituira kao moderna nacija. Kler je napućuje prema zlim formama života koje su protivne uzusima savremene egzistencije.

Kler Crkve Srbije pokušava stari vizantijski modus jedinstva crkve i države (simfonija) primijeniti u današnjem vremenu. Tako izaziva potpunu deformaciju faktuma postojanja samostalne nacionalne crkve. Deformacijom Crkva Srbije samu sebe utemeljuje kao grotesku tribalne nehrišćanske crkve. Njena tribalnost je svoj ”teološki” izraz dobila u doktrini svetosavlja kao radikalnoj negaciji svega hrišćanskoga!

Religijski tribalizam Crkve Srbije vodi u civilizacijsko i duhovno sputavanje srpskog društva. Srpsku naciju on svodi na „organsku“ plemensku zajednicu. U njoj je moguća samo socijalna i svaka druga raščlanjenost na kastu plemenskih poglavica, kastu vračeva i „narod.“ Duh ove zatvorene zajednice zakonomjerno se opredmećuje kao isključivost, netrpeljivost i mržnja prema svima koji nijesu dio ove zajednice! Crkva vuče Srbiju u opšti civilizacijski regressus, u nazadovanje prema rodovskoj zajednici u kojoj gospodari princip plemena, opredmećen u sveopštem panađuru!

Zlo tribalizma klera Crkve Srbije prirodni produžetak ima u zlu klerikalizma. U prostoru svoga socijalnog i političkog uticaja kler nastoji utemeljiti „religijske“ vrijednosti, tj. samoga sebe kao vodeću „vrijednost“ društva. Nastoji se nametnuti kao apsolutni autoritet u društvenom i kulturnom životu. Nastoji uvjeriti društvo da mu zbog „transcendentnog zanimanja“ pripada pravo da bude iznad politike, prava i ekonomije, iznad škola i univerziteta, iznad cjeline života, ali tako da neupitno vlada svim ovim sferama života!

Glavna svrha cjelokupnog aparata Crkve Srbije nije u namirenju bilo kakvih ni bilo čijih religijskih potreba. Ona je u namirivanju potrebe klerikalnog aparata da trajno u svoje ruke ščepa cijelo društvo. Iza proklamovanja „simfonije“ sa svjetovnim vlastima krije se želja klera da za sebe otme svu svjetovnu vlasti i da se samoozakoni kao teokratija!

Sinteza zla tribalizma i klerikalizma u Crkvi Srbiji trajno je utemeljila privrženost specifičnoj domaćoj verziji nacifašizma kao četništva! Uz želju za ostvarenjem „simfonije“ s državom, Crkva Srbije je u vremenu Interbellum-a živjela u „simfoniji“ s proto-četništvom. U Drugom svjetskom ratu bila je u „simfoniji“ s „klasičnim“ četništvom. Od devedesetih godina prošloga vijeka svim silama ona radi na oživotvorenju novoga četništva! Ona je njegovo duhovno oruđe. Četništvo je njeno materijalno oruđe!“

Četiri su kapitalna programska dokumenta ove „simfonije:“ svetosavlje Nikolaja Velimirovića, program Srpskog kulturnog kruga Slobodana Jovanovića (oblikovan u ideologiju Ravnogorskog pokreta), četnička doktrina Stevana Moljevića i nacionalistički program Dobrice Ćosića.

Ko u sebi sastavi zla tribalizma, klerikalizma i četničkog nacifašizma, milionima svjetlosnih godina udaljen je od zbiljske vjere u hrišćanskog Boga! Nikakva „pedagogija spasa“ via mali ne može ga izvesti na put hrišćanskog ni bilo kog drugog humanizma!