Kako je Pajsije prizvao kišu

Piše: Nebojša Redžić

Taman kada čovjek pomisli da se crkva Srbije ili, bliže, njena ispostava u Crnoj Gori umorila od krojenja sudbine nesrećnim Crnogorcima, oni nas ponovo iznenade. Dok Crna Gora plamti, a pred vatrenom stihijom nestaju priroda, a bogami i ljudi, kao da se šegače sa ostacima zdravom razuma – popovi u Cetinjskom manastiru održali su moleban kojim prizivaju kišu. I to u izvedbi episkopa dioklijskog Pajsija, dok su pop Joanikije i nekakav episkop tartuski Danilo, valjda agent Moskve, samo pripomagali.

Što je opredijelilo crkvene velikodostojnike da za izvođača radova isture baš episkopa diolijskog, nije saopšteno. Ovo dioklijski, za one koji ne znaju, znači dukljanski, pa je potrebno prizvati u pomoć blisku i daleku prošlost, te činjenice o kojima se ćuti, da bi se našla logička veza između Srpske crkve, molitve za spas Crne Gore, požara i kiše. Zagonetka nalik onoj da vam neko naloži da nađete kopču između Pavla Đurišića i antifašizma!

Krenimo redom: Duklja je najstarija slovenska država, preteča današnje Crne Gore, koju su u 11. vijeku anektirali Nemanjići. Prethodno je razorivši do temelja. Mitropoloit Amfilohije bio je posebno kivan na “paganskog cara, prokletog Dukljanina, kojeg svaki Crnogorac treba da prikuje čekićem za Vezirov most”.

Amfilohije zakivao Dukljane za Vezirov most, Joanikije bi da ih prisvaja?

Dakle, za Amfilohijeve ere, stigli smo do priznanja dvije činjenice – da Duklja i njen car nijesu imali ambiciju da postanu “srpska država”, te one druge – da su Dukljani bili pagani. Ovo drugo takođe nije tačno jer je Duklja bila katolička zemlja. 

Konačno dolazimo do rješenja zagonetke o molebanu za kišu. 

Ples za prizivanje kiše ili kišni ples je obredni ples raznih naroda, paganska praksa koji se izvodi u nadi umilostivljenja prirodnih sila i prizivanja kiše, kako bi se osigurala zaštita bilja od suše, dobijanje hrane i pitke vode. Ajde, dobro: neka bude da se izvodi i zbog gašenja požara. 

Ali, činjenica da je ples paganski i da je moleban održao episkop “dioklijski”, drži vodu, jer su pagani ljudi koji praktikuju mnoštvo bogova ili religija, obično onih koje nijesu abrahamske (hrišćanstvo, islam i judaizam), a Duklja je, reče Risto Radović, bila paganska. 

Iako će nam ostati nejasno zašto se crkva Srbije molila za kišu paganskim obredom, u izvedbi episkopa nazvanog po “paganskoj” Duklji, valja se sjetiti da je malo u kojoj oblasti evoluirala, kao u odnosu prema Duklji. Tako smo od vremena devedesetih, kada je “dukljane” trebalo “zakovati za Vezirov most”, stigli do podatka koji će vjerovatno uskoro ući i u udžbenike crnogorske djece – da je Duklja “najstarija srpska država”.

Tome se, međutim, protive istorijske činjenice: da je Vojislav, dukljanski knez, 1042. godine je u Tuđemilskoj bici (po kojoj se obilježava dan Vojske Crne Gore) potukaoVizantijce i osamostalio Duklju. Nasljednik dukljanskog kralja Mihaila, Kralj Bodin, ovladao je potom velikim djelovimaRaške, Bosne, Albanije,te okolinomDubrovnika. Konačno, raški župan Nemanja 1185. godine pokorio je kraljevinu Duklju, porušivši sve dukljanske gradove, osim Kotora.

Amfilohije se do posljednjeg dana držao one o “prokletim Dukljanima”, a ovovremeni popovi crkve Srbije i ne trude se da objasne kako su to Dukljani, ako su bili Srbi, osvajali srpsku Rašku, te zašto je raški župan razorio “srpsku” Duklju. 

Moleban ipak nije zaustavio požare, ali su ih nadljudski napori vatrogasaca, vojnika i dobrovoljaca, uz pomoć iz inostranstva suzbili

No, alhemija srpskih popova (čitaj: laži) – nema granice. 

Jesu li popovi umilostivili nebo?

Da bi ples popova za prizivanje kiše bio uspješan, njihova sila, uz pokrete igrača treba da umilostivi nebo. No, dok su gledajući u pravcu nebeskog svoda prizivali kišu, Joanikije II, Pajsije i Danilo, vidjeli su jedino crveni helikopter iz Srbije koji je medijima bliskim tzv. SPC, poslužio za nesojsku manipulaciju i raspirivanje potpuno bespotrebnih rasprava o efikasnosti hrvatskog kanadera, naspram srpskog helikoptera. 

Nije sporno da su popovima proradile emocije i nostalgična sjećanja na helikopterski čin ustoličenja Joanikija Drugog, kada su zbog belvederske blokade morali da doskoče Crnogorcima, koji su htjeli spriječiti neželjenu dostavu. No, to nije trebalo da bude razlog što su crkveni botovi na društvenim mrežama željeli prikazati kako je doprinos braće, daleko veći od požrtvovanja Hrvata. Jer, takve rasprave u eri Crne Gore koja gori, pogoduju jedino onima koji već godinama učestvuju u kreiranju i podršci politici koja navija za Crnu Goru kao srpženu zemlju. Ta se politika i ideologija označava kao svetosavlje, a poznato je koliko dobra njeni sljedbenici žele Crnoj Gori. 

Oni koji veličaju fašiste, saradnike okupatora, ratne zločince, oni koji raspiruju mržnju i razdor brže nego što se šire požari po Piperima i Kučima, oni koji bi da nam otmu i crkvu i slobodu, građene vjekovima – i dalje stanuju u uzurpiranim crnogorskim manastirima i crkvama. Najgore od svega je što se i ovdašnja vlast, ono što nazivamo “međunarodna zajednica”, a nažalost i većina stanovnika Crne Gore, mire sa tom činjenicom i ne čine ništa da se situacija promijeni. 

Asimilatorski mehanizam

Još sam prije tri decenije napisao da je Srpska crkva u Crnoj Gori “asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje njihovog istorijskog pamćenja”. 

Ovovremeni stanovnici Crne Gore, preokupirani egzistencijalnim problemima, ponašaju se “evropski” kada je u pitanju odnos prema crnogorskoj istoriji, tradiciji, kulturi i vrijednostima naslijeđenim od predaka. I baš kao što se iz EU ne može čuti nijedan glas razuma koji bi signalizirao da neko u briselskim i inim kabinetima vodi brigu o udaru na crnogorski identitet, tako i ovdašnje stado, dokazujući kilometražu sa litija i sa tom “potvrdom” tražeći uhljebljenje, iz dana u dan dokazuje kako je spremno da se uneredi po grobovima predaka.

Pod teretom vlasti koja služi tuđinskoj državi, crkve koja je uzurpirana i sve je samo ne hrišćanska i crnogorska, te medija sa kojih pršti ekavica i “kulturni” obrazac generisan iz Srbije, malena Crna Gora na dobrom je putu da nestane. Ljudi bez identitera šetaju ulicama prenapučenih gradova na jugu, institucije su urušene, investitori pobjegli, školstvo je otišlo u tri lijepe, kultura se svodi na gostovanje srpskih “pevaljki” i pozorišnih trupa iz Srbije, turizam svjesno i planski uništen… Onaj ko ne zna da se u baš svakom segmentu života u Crnoj Gori osjeća šapa crkve Srbije, ili je skrenuo sa uma, ili je beznadežno dementan. 

Kiša će ovih dana vjerovatno pasti, požari će biti ugašeni, ali će tamni oblaci nad Crnom Gorom nastaviti da nam sužavaju vidike i vode nas u ambis. Politika koja je svoju kulminaciju imala na antidržavnim i anticivilizacijskim litijama, naizgled se željela skloniti sa javne scene nakon što je pod Ostrogom formirala vlast čiji je učinak za pet godina – jedno veliko ništa. Ta namjera crkve Srbije – da djeluje iz prikrajka i ne utiče na ovdašnje politčke prilike toliko očigledno i razorno kao 2020. i 2021. godine, bila je kratkog daha. 

Crkva koja ne odašilje nijedan gram razuma, ne poziva na toleranciju i izmirenje, ne nagovara na hrišćanske vrijednosti i ne nudi perspektivu življenja u ljubavi i slozi, moraće ipak jednom da se uguši u vlastitom smradu. Ljudi u mantijama koji pripadnike naroda koji je stvorio i održao kroz vjekove Crnu Goru (Crnogoraca prim.aut.) proklinju, negiraju i otvoreno mrze, moraće da se sklone sa scene. Baš kao što su redom nestajale Osmanlije, Francuzi, Austrijanci ili Njemci – svi oni koji su kroz istoriju željeli zlo Crnoj Gori, baš kao što još veće zlo priziva crkva Srbije. 

Crnogorska autokefalna crkva koju je 4. Januara 1485. godine osnovao Gospodar Ivan Crnojević i koja je, jedina na Balkanu, bila slobodna posljednjih 500 godina, mora se vratiti na scenu. Okupator se mora vratiti pod okrilje svoje crkve, koju je hatišerifom 1830. godine osnovao sultan Mahmud II. 

Neznanje, površnost, nezainteresovanost mladih Crnogoraca jednom će svakako biti prošlost. Za tako nešto potrebna je edukacija, drugačiji obrazovni sistem, ali i finansijska pomoć tajkuna koji su, zaklanjajući se iza svete crnogorske zastave, podebljali svoje bankovne račune za nekoliko nula. Crna Gora ne smije postati žrtva vlastitih zabluda i asimilatorskih težnji onih koji bi da na otmu istoriju i more. Sve ostalo, pa i dušu mnogih ovovremenih Crnogoraca, asimilatori mogu kupiti u Beogradu, kod Kineza.