Kaluđer i seksualna kultura

Piše: Milenko A. Perović

Čovjek koji je sa stanovišta istorijske istine i pravde – pa i kanonskog prava u pravoslavnim crkvama – nelegitimno postavljen na mjesto mitropolita crnogorskog, trudi se da svakim svojim javnim istupanjem u potpunosti potvrdi da mu taj položaj nikako ne pripada.

Obratio se nedavno crnogorskoj javnosti s nakaradnom adaptacijom poznatog starozavjetnog imperativa. Jahve je nalažio prvom ljudskom paru:  „Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Knjiga postanja, 1,28), a kaluđer Mićović savjetuje da se plodi i množi narod u Crnoj Gori. Po svemu se razumije da je mislio da se u njoj srpski narod treba narođavati i množiti mnogo više nego do sada, jer se i biologija ima staviti u službu stvaranju „srpskog sveta“.

Kao i druga svještena lica, on ima formalno demokratsko pravo – sadržano u institutu javnog mnjenja – da raspravlja o populacionoj politici koliko i drugi građani. Međutim, valja biti oprezan s korišćenjem toga prava. Ono može objelodaniti neznanje, nepośedovanje neophodnog iskustva i nekompetentnost njegovog korisnika. Mudri ljudi znaju da počesto nije pametno koristiti sva prava koja im pripadaju.

Imao je običaj njegov prethodnik Amfilohije da lamentira o seksualnosti i seksualnoj kulturi. Mićović ga i u tome pokušava slijediti na najlošiji način. Dok je Amfilohije ponekad umio pokazati izvjesnu obaviještenost o stvarima o kojima raspravlja pa i promućurnost koja mu nije dolazila od preučenosti, nego od seljačke bistrine, Mićović pokazuje kako je trupačke upao u problematiku koja  mu je terra incognita.

Nije on ni svjestan velikih problemskih teškoća s kojima se suočava kad pokušava autoritativno govoriti o seksualnosti i stvarima vezanim s njom. Očigledno, osim fragmentarnih stavova o seksualnoj kulturi – koje je usput pokupio u kuloarima Crkve Srbije – on ne poznaje ni u osnovnim crtama teškoće koje hrišćansku crkvu prate od Avgustina do danas u pokušajima izgradnje valjanog i konzistentnog religijskog poimanja polne ljubavi. Kao i Amfilohije, on pokazuje da nije odmakao od neobične mješavine tzv. seksualne kulture bijede te represivne i puritanske seksualne kulture.

Pravde radi, u dugoj hrišćanskoj tradiciji s tim teškoćama nijesu izlazili na kraj ni ozbiljni bogoslovi. Jedan korpus ovih teškoća slijedi iz problema prava popova i kaluđera na kompetentnost imperativnog suđenja o pitanjima seksualnosti, braka, porodice, populacione politike etc.

Drugi problemski krug slijedi iz temeljnog nesporazuma koji započinje sa svetim Avgustinom i traje do danas u većini hrišćanskih crkava. On je radikalno pretumačio jasnu novozavjetnu razliku između prirodnog i duhovnog u potpuno neadekvatnu razliku prirodnog i neprirodnog! Ova razlika u Novom zavjetu nudila je produktivni put da se pitanje seksualnosti doktrinarno utemelji na razini duhovnoga. Hrišćanstvo nije krenulo tim putem.

Naprotiv, Avgustinovo pretumačenje ove razlike dovelo je sve potonje utemeljitelje hrišćanske antropologije u nesavladive teškoće. U pitanjima polne ljubavi oni nijesu bili u stanju da se drže razlike prirodnog i duhovnog kao kriterija prihvatljivosti ili neprihvatljivosti različitih oblika seksualnosti. Kao i Avgustin, ono prirodno u njoj najčešće su proglašavali neprirodnim i grešnim. Tako su sebi zatvarali put razumijevanju duhovne biti seksualnosti.

Rješenje prvog pitanja nalazi se u biblijskim tekstovima i „svetoj predaji.“ Koliko god da su izvitoperivani teološkim egzegezama, niđe se u njima ne utemeljuje niti je samorazumljivo pravo svještenih lica da imperativno i normativno sude o ljudskoj seksualnosti, posebno ne prema naopakom baždarskom instrumentu koji mjeri ono grešno i ono bezgrešno! Nikome od njih ni Jahve ni Hristos nijesu prenijeli „nasljedno pravo“ da ljudima daju obavezujuće instrukcije o onome što je grešno i što je čedno u polnoj ljubavi.

Ako su u Srednjem vijeku nekako uspijevali prigrabiti to pravo, duh moderne epohe im ga je u potpunosti uskratio. Štaviše, učinio je neprimjerenim pretenzije svještenstva različitih konfesija da samopozvano i obligatno govore o polnoj ljubavi, braku, porodici, rađanju, podizanju i vaspitavanju đece, demokrafskim kretanjima te seksualnim zabranama i slobodama. Samo još u zemljama i narodama kojima su povijesni i civilizacijski kompasi potpuno pobrkani, moguće je da se svještenici obraćaju narodu kao vodeći autoriteti u stvarima seksualne kulture.

Vrijeme je učinilo krajnje neobičnim i neprihvatljivim da o seksualnosti govore duhovnici koji su se obavezani na neženstvo (celibat). Svojim slobodnim izborom ili povedeni kakvim drugim razlogom, izabrali su aseksualni i bezbračni život. Izabrali su da budu bez seksualne orijentacije. Na odricanje od polnosti obavezali su se unutrašnjim pravilima svojih vjerskih organizacija. Ako su svjesno izabrali aseksualni život, neprimjereno je da drugima nalažu kakav seksualni život smiju ili ne smiju voditi!

Svještenici pod obavezom neženstva izabrali su život  izvan porodice. Prihvatili su drugačiji oblik života s ljudima ili pustinjačku askezu. Birajući bezbračni život, oni obično drže da su stekli neko više pravo da drugima meritorno sude o braku. Licencirani za obredno sklapanje crkvenih brakova, drže da su ujedno i po automatizmu najautoritativniji bračni savjetnici.

Svjesno su odlučili da ne stvaraju potomstvo i ne podižu svoju đecu. Neki od njih odnosom prema tuđoj đeci vijekovima ispisuju najtamnije i najmorbidnije stranice hrišćanske povjesnice! Odbili su roditeljske obaveze. Sebi su uskratili strepnje, brige, traume i radosti roditeljstva. Izabrali su da izbjegnu cijeli teret onih koji su odlučili da rađaju i podižu đecu u nesretnim i neuređenjim državama, u vremenima opšte nesigurnosti, ratova, kriza, nemaštine, oskudice, gladi i strahova za život u kriminalno podivljalim državama.

Bjekstvo od roditeljstva čak su proglasili korakom prema svetosti. Uistinu, uvijek je bilo mnogo veće duhovno čudo i autentično ljudsko posvećenje – posebno danas u ovim razobručenim državama i društvima – postati i ostati valjan roditelj, nego se u kakvoj kaluđerskoj keliji „podvizavati“ bez ikakvog stresa i dodira s tegobama života, tobože u oslobođenosti od „taštine svijeta!“

Svetački nimbus zaslužuje svaki roditelj koji je valjano vaspitao đecu i učinio ih čestitim ljudima, a ne kraljevski razbojnici koji su uništavali Zećane i bogumule, fanatični navijači Adolfa Hitlera i pomahnitali popovi koji su klali žene!

Svještena lica – ni obrazovanjem ni vitalnim interesom – nijesu elementarno upućeni u reproduktivnu medicinu, perinatologiju, ginekologiju, pedijatriju, seksologiju, seksualnu kulturu, etiku seksualnosti, defektologiju, demografiju i demografski razvoj, pedagogiju, andragogiju ni politiku planiranja porodice. Ovo bi bila banalna opservacija kad svještenici ne bi svoje univerzalno neznanje u ovim oblastima proglašavali meritornijim od svakog naučnog i stručnog znanja!

Po đavolu, što je njihovo neznanje fundamentalnije, snažnija im je potreba da samouvjereno i šarlatanski popuju o svemu i svačemu! Doduše, može im se to – oni to vrlo dobro znaju i tome se istinski raduju – sve dok ima toliko niščih duhom, a njihov je dobar dio carstva zemaljskog!

Najposlije, svještenici pod celibatom hoće meritorno da sude o seksualnoj slobodi, iako su je sami sebi trajno uskratili! Oni hoće da njihova nekompetentna arbitrarnost u pitanjima seksualne  slobode bude društveno priznata kao da dolazi direktno s nebesa.

Je li sad jasno što je Njegoš popa Mića držao podalje od svake priče o polnoj ljubavi?