Kratki kurs o suštini velikosrpstva

Piše: Milenko A. Perović

Petorica siledžija pretukli su u Baru dvojicu dječaka iz Bosne i Hercegovine. O događaju je do javnosti Crne Gore i suśedstva stiglo nešto škrtih informacija. Kao da su se vlasti, organi zaduženi za očuvanje javnoga reda i mira te „crnogorska“ sredstva dezinformisanja dogovorili da minorizovanjem značenja događanja previše ne „uznemire“ javnost.

Kako je moguće iz čista mira isprebijati i poslati u bolnicu nedužne dječake iz suśedne zemlje, a da državne vlasti najoštrije ne osude počinioce i pred javnošću se ne obavežu da će provesti svestranu, brzu i nepristrasnu istragu? Kako je moguće da vlasti prešute evidentnu činjenicu da su barski nasilnici teško narušili moralni integritet države Crne Gore?

Sumorna pitanja vode sumornim odgovorima! Crnu Goru su zadesile brojne nesreće od kada su je tri četničke falange „oslobodile“ od slobode! U dugoj povorci tih nesreća, barski događaj čini se samo još jednim neprijatnim i efemernim slučajem.

Međutim, barski događaj ima ozbiljnu hermeneutičku nosivost. U njemu i onome što je s njim povezano na djelu su svi elemente suštine velikosrpstva. Društveni život ponekad se tako zgusne u vlastitom efemerju da ogoljeno pokaže svu suštinu svoje političke patologije i psihopatologije.

Prvo. Po kriterijima  normalnosti građanskog života, teški čin nasilja petorice siledžija nad bosanskim dječacima – koji su im se vjerovatno slučajno našli na putu – iracionalni je čin! No, nije slučajno da im se „signal“ za nasilje upalio kad su – valjda po bosanskom jeziku – prepoznali pripadnike baš toga naroda! Velikosrpska propaganda duže od trideset godina širi tešku omrazu i želju da Bošnjacima i Bosni uskrati svaki oblik postojanja!

Drugo. Pokazalo se da su petorica nasilnika „mladi regruti“ velikosrpstva. Konkretno,  pitomci su klerikalističke škole „mišljenja“ čija je odjeljenja kler Crkve Srbije neometano godinama otvarao po Crnoj Gori. Mnogi primjeri pokazuju da taj nesretni kler – omamljen bolesnom voljom za moć – omladinu u Crnoj Gori ne uči ničemu ljudskome! Naprotiv, uči je da mrzi sve što nije „srpsko,“ posebno da mrzi sve što je crnogorsko! Kad mu neznavena momčad „dopadne šaka,“ od njega im može doći samo zli nagovor na zla djela u ime „Srpskog sveta.“

Treće. Sve više po Crnoj Gori ima takvih grupa nasilnika grupa koje djeluju pod skutima matere Crkve Srbije. Od milja ih nazivaju „pravoslavnim bratstvima.“ Došlo je vrijeme da na svakom mjestu i u svakom trenutku „bratstvenici“ mogu nekoga premlatiti i osakatiti „po nacionalnoj i vjerskoj osnovi.“ Ne moraju se bojati da će ih državni organi ozbiljno izvesti pred lice pravde. Nijesu oni državni organi, nego eskadroni za uništavanje države Crne Gore. „Lice pravde“ iz nje je pobjeglo glavom bez obzira avgusta 2020. godine, jer je odmah shvatilo s kim ima posla!

Četvrto. Popovi Crkve Srbije – kao glavni jurišni odred u borbi protiv crnogorske nacije te suverene i nezavisne Crne Gore – umrežavaju svoje „omladinske organizacije.“ Po idiosinkraziji članova i načinu rada na terenu, ova se „pravoslavna“ mladež uvježbava da po Crnoj Gori čini isto ono što je poslije 1918. godine činila tzv. „Omladina.“ Crkva Srbije ih sprema za svako zlo! Uz svoj kler, u nastavnički kadar za učenje zla uključila je provjerene kriminalce iz zemlje i inostranstva!

Peto. Srpski popovi ne uče ih jevanđeoskom hrišćanstvu, nego najvulgarnijoj ruralnoj verziji Šmitove teze da u politici i u životu postoje samo prijatelji i neprijatelji. Vaspitavaju ih  na uzoru demonski binarne slike svijeta. U njoj priznaju postojanje samo prijatelja i neprijatelja „srpstva.“ Po tom fašisoidnom obrascu, petorica barskih siledžija „prepoznali“ su Druge! Po definiciji,“ Drugi su neprijatelji „srpstva!“  Duže od trideset godina, beogradske „umne glave“ i njihovi „crnogorski“  trabanti ne rade ništa drugo nego śetuju narod kako da se prema Drugome drže u budnom stavu nacionalističke i vjerske netrpeljivosti i mržnje, ali i spremnosti da ga smaknu! Pogibeljna je sudbina naroda koga njegovi politički i intelektualni „predvodnici“ neprestano nagovaraju na klerofašizam!

Šesto. U toj „školi mišljenja“ u polaznike se „teorijski“ i praktično „ucjepljuje“ stav o opravdanosti agresije, mržnje i zločina, ako su „u ime srpstva.“ Petorica barskih siledžija pokazali su koliko su napredovali u zloj nauci! Možda im je to bio spontano organizovani maturski ispit ili kakva druga inicijacija za ulazak u svijet velikosrpskog podmlatka. Ko to položi, prelazi u višu školu. U njoj se uči organizovana i planska agresija, ubijanje u ime „ideje.“ Diplomira se na zločinima širih razmjera. Do doktorata za zlo stižu samo oni koji su sposobni da organizuju genocidne radnje nad komšijskim narodima!

Sedmo. Kad maturiraju iz agresije prema „neprijateljima srpstva“ – poput barske petorke – „bratstvenici“ stiču vreću lažnih znanja o svijetu koji ih okružuje. Njihov pogled na svijet već je tada nepopravljivo izvitoperen. Opijeni su nacionalističko-mafijaškim mitologemima i „podvizima“ lažnih nacionalnih junaka. Od smušenih, dezorijentisanih i frustriranih dječačića, postaju situaciono samouvjereni nasilnici s tobožnjim višim „nacionalnim pozivom“ i tapijom na nasilje! Nikad oni neće stići do spozanje da su samo kukavni instrumenti u rukama velikih i opakih prepredenjaka. Svaki narod na kugli zemaljskoj – pa i srpski narod – ima samo jednog prirodnog neprijatelja! Čine ga njegovi nacionalisti, posebno, najgorljiviji borci za „nacionalnu stvar!“ U okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu, prvi koji su izdali svoje narode, stavili se u službu nacifašista i činili zločine nad svojim narodima bili su teški nacionalisti iz tih naroda! Antifašistička partizanija bila je rezervisana isključivo za komuniste i Jevreje!

Osmo. Prastaroj psihologiji nasilništva pripada spoznaja da je duša svakoga nasilnika rupa puna kompleksa niže vrijednosti. U svakom nasilniku čuči kukavica. „Liječi“ se od kukavičluka traženjem slabijega od sebe da na njemu iskali svoje „junaštvo.“ Što je provalija straha u nasilniku dublja, spremnost na nasilje mu je veće. Da je nasilnička petorka u Baru naišla na grupu od pet dječaka, vjerovatno joj ne bi palo na pamet da ih napadne (po dijalektičkom zakonu prelaska kvaniteta u kvalitet)!

Deveto. Petorka je pokazala „jakom u čoporu“ protiv slabijega! Čopor čuva strah! Svaki nacionalizam sazdan je na psihologiji i ideologiji čopora! Svaki nacionalizam je zborno mjesto mnoštva individualnih strahova koje se zakonomjerno uobličuje u kolektivni sistem straha. Nacionalistička naopaka terapija od straha nasiljem pokušava ublažiti ili odagnati strah pred svijetom, životom, znanjem, ljepotom i ljubavlju. Ona je suluda odbrana pred strahom od roditelja, od Drugoga, od osramoćivanja, od komšije, od bliskih i dalekih naroda, od bolesti i životne neizvjesnosti. Svaki nacionalizam vrhuni u straha od samoga straha! Tada postaje nacifašizmom!

Deseto. Velikosrpski klerofašizam sabira u sebi sve ove strahove i stalno vapi za smrtonosnom terapijom. Povijesno ga je generiralo brdo nakupljenih slojeva rajetinskog straha od okupatorskog tuđina. Internalizovan je iz generacije u generaciju toliko duboko da je odavno počeo proizvoditi neobični psihopatološki fenomen – zavisnika od straha! Vrlo je uočljivo da nacionalisti uživaju u strašenju samih sebe od strašnih opasnosti koje se neprestano nadvijanju nad njima i njihovom nacijom! Međutim, bolesno uživanje u strahu u težim životnim i povijesnim situacijama obrće se u nepodnošljivo ośećanje straha i panike! Tada na povijesnu scenu stupaju veliki prevaranti kao „nacionalni spasioci!“ Oni samoustrašenom narodu preporučuju autoagresiju i agresiju prema Drugome! Najdublje povijesno iskustvo balkanskih naroda je iskustvo straha! Iz toga humusa stalno džiklja ambrozija nacionalizama, ali i samoagresija koja ove narode odvraća od stvaranja bilo čega vrijednog!

Jedanaesto. Kad je strah glavni krmaroš ličnog i kolektivnog života, a agresija njegov otrovni lijek, strašljivac je kao zavisnik osuđen da ga stalno traži. Nema toga „lijeka“ na svakom mjestu, nego samo ovđe đe strašljivac procijeni da smije udariti na slabijega, jer na jačega ne smije! Rijetko se prevari da udari na jačega! Povijesno iskustvo velikosrpske agresije na prostorima bivše Jugoslavije pokazuje u kojim se sve oblicima primjenjuje otrovni medikament nasilja pokretanog nacionalizmom. Može on biti u omalovažavanju i vrijeđanju drugoga, u njegovom batinanju, silovanju, ubijanju, kao i u genocidu. No, dijalektika nasilja uvijek pokaže i drugu stranu. Đe god su „nacionalni“ nasilnici naišli „na tvrdo,“ povukli su se podvijenog repa!

Dvanaesto. Barsku petorku i druge „bratstvenike“ njihovi su crkveni patroni, velikosrpski bukači i nacionalistička ohlokratija koja je zavladala Crnom Gorom ubijedili da je sad napokon „došlo njihovo vrijeme.“ S njima je mafija, domaća i „regionalna.“ S njima je Eskobar, htio on to priznati ili ne! S njima su Beograd i Moskva. Uistinu, nikad prije niko u povijesti Crne Gore nije imao mentora i patrona koliko ih danas imaju lokalni velikosrpski nasilnici. Tzv. konstelacija im je vizirala pasoš da „u ime vjere i nacije“ mogu činiti svako zlo! Ubijedili su ih da su sasvim blizu „ujedinjenju svih srpskih zemalja.“

Trinaesto. Barski „bratstvenici“ su izgleda Crnogorci koje su konvertovali u velikosrbe. Izabrali su sudbinu konvertita, ali ne znaju da će stalno morati polagati ispite iz velikosrpstva. Za crnogorske konvertite davno je izmišljena velikosrpska rigoroza. Stalno se moraju dokazivati na najprljavijim „nacionalnim“ zadacima (Milošević, Karadžić, pop Radović, Bećković etc.). Svakome od njih zna se potonja sudbina. Kad ih do kraja iskoristi, velikosrpstvo ih s punim pravom baca u povijesnu korpu za smeće!

Četrnaesto. Velikosrpstvu je imanentna laž! Za obavijanje barskog događaja propagandističkom maglom – u najboljim tradicijama miloševićevskih i vučićevskih radionica laži – postarala se čelna osoba legislativne vlasti. Veli ona da se u Baru desilo „vršnjačko nasilje,“ a ne odvratni čin inspirisan nacionalističkom i vjerskom mržnjom!

Od kada srpstvo ropće pod velikosrpstvom, lažljivi „manevri odvlačenja“ od suštine događaja ponovljeni su bezbroj puta. Nedostajalo je samo da pametnica ponovi stare fašističke mantre: „A šta su oni nama radili?“ ili „Sve strane su činile zločine!“ ili „Prvo su nam oni pucali na svatove na Baš-čaršiji pa smo onda mi morali ubijati Sarajevo četrdeset i četiri mjeseca!“

Parafrazom ruskog komičara Mihaila Zadornova, valja kazati: Ima u Crnoj Gori puno dobrih ljudi, ali su oni drugi bolje organizovani!