Nužno je očistiti SPC od uticaja svetosavske sekte

Piše: Nikola Poleksić

Zašto se rukovati sa realnošću u rukavicama? Zašto birati riječi dok vam dželatska sjekira cilja vratne žile?

Besjeda popa Mićovića, mitropolita srpske Crkve, nije samo šokantna i skandalozna već je mnogo više od toga. Svakako je jedan od jasnijih primjera otrovi i zla koji su ugniježđeni u srcu svetosavske sekte. Svi mi pravoslavci često se opominjemo one Hristosove zapovjesti koju je dao Apostolima kada ih je slao da propovijedaju Evanđelje “Budite, dakle mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi”. Ova zapovijest se posebno odnosi na duhovne pastire, na svještenoslužitelje. Pop Mićović je mudar kao kišna glista, a bezazlen kao rak debelog crijeva.

Nažalost, nije ništa novo da svetosavska sekta staje u odbranu koljača i ratnih zločinaca. Ne bih se mnogo začudio ako bi za nekoliko godina kanonizovali Sv. Ratka Mladića – koljača srebreničkog. Elem, bar tri-četiri generacije unazad svi Crnogorci su učeni tome da su četnički i ustaški pokreti bili kvislinški, da su bili izdajnici i koljači sopstvenog naroda. Iz istog razloga neki moji prijatelji i rođaci koji se osjećaju kao Srbi i vjernici su SPC ostali su takođe zgroženi besjedom ove maligne kišne gliste koja oponaša mitropolita. Risto, vrati se – sve ti je oprošteno!

U svakoj uređenoj državi, svetosavska sekta, koja zadnjih sto i kusur godina uzurpira instituciju Srpske pravoslavne crkve (SPC) bila bi prepoznata i sankcionisana kao destruktivni kult (koji i jeste), a koji predstavlja realnu opasnost kako pojedinačno za svoje vjernike, tako i kolektivno za čitavo društvo i društveno uređenje. Zboreći o istom (državnom uređenju) – četnici su se svakako borili za propalu stvar. Naime, prva dva svjetska rata, između ostalog su poslužila tome da se konačno svrgnu sve europske monarhističke i despotske vladavine i da se uspostavi demokracija, kao najnapredniji (ali i najhrišćanskiji) sistem društvenog uređenja kojeg trenutno poznajemo.

Nekim čudom, a na veliku sramotu srpskog naroda i srpske države, u Srbiji je četnički pokret rehabilitovan i više se ne tretira kao ratno-zločinački i kvislinški. Ipak, na sreću i na ponos Crnogoraca, u našoj državi se tako nešto još nije desilo. Stoga, ne bi bilo na odmet da se državni organi Crne Gore malo ozbiljnije pozabave skandaloznom besjedom popa Mićovića, a koja je u svakom smislu i aspektu protivna poretku i uređenju kojem kolektivno težimo. Izvjesna grupa civilizacijski osvješćenih građana će svakako pokrenuti inicijativu da se zabrani djelovanje svetosavske sekte na ovim prostorima, kao otvoreno profašističke i anticivilizacijske grupacije.

Pod isti aršin treba staviti i svještenoslužitelje koji sada javno staju u odbranu svog mitropolita, kao što je jerej Ognjen Femić, a koji se ovim povodom oglasio na fašističkom portalu IN4S sa tekstom koji je naslovljen “Svi smo mi Pavle Đurišić”. U istom tekstu, neznaveni Femić navodi kako su ratni zločini četničkog pokreta komunistička izmišljotina i propaganda. Nije čudo što je toliko neupućen u istorijske činjenice, budući da bogoslovske škole i akademije u kojima je edukovan odavno služe samo kao svetosavski centri za sektaško ispiranje mozga, nudeći samo suvu dogmu umijesto realnog obrazovanja.

Svetosavska sekta djeluje politički, ne duhovnički

Da je čitao išta osim vladike Nikolaja Velimirovića (još jednog uzornog fašiste u redovima Svetosavske Sekte), da je pohađao sekularne škole u kojima se izučavaju legitimne društvene nauke, pop Femić bi znao da sami četnički dokumenti iz tog vremena svjedoče o sljedećem paklu: da je samo u Vraneškoj Dolini, u samom Bijelom Polju i okolini istog pobijeno preko 15.000 muslimana na mučki i zvijerski način. Četnici su morali da štede na municiji tako da su radije koristili kamu, nož i žicu tokom svojih genocidnih ekskurzija. Samo zamislite bradatog, pijanog četnika koji zarđalom žicom davi muslimansku đecu. Je li vam se zgadilo postojanje? Dakle, prema autentičnim četničkim spisima od tih 15.000 Crnogoraca islamske vjeroispovjesti, bilo je samo nešto više od hiljadu naoružanih muslimanskih boraca, sve ostale žrtve su bili civili – nenaoružani muškarci, žene, starci i đeca.

Ne mogu i ne želim podleći tome da zbog svetosavskog zločinjenja mrzim i prezirem srbski narod. Imam prijatelja i rođaka koji se osjećaju kao Srbi. Napomenuo bih da su svi među njima jednako zgroženi ovom nazovi besjedom nazovi mitropolita. Ako je nešto dobro u svemu ovome – to je da je pop Mićović samom sebi skočio u drob i još više podrio svoj inače jedva postojeći autoritet i kredibilitet. 

Srbima, kao svojoj braći i prijateljima bih savjetovao da se ozbiljnije pozabave svojom Crkvom, da budu svjesni da narod jeste Crkva, da su đakoni, jereji i arhijereji samo služitelji narodu i Crkvi, a ne neko kome se nepogovorno treba klanjati. U srbskoj Crkvi i dalje postoji “zdravo tkivo”. Svjetli primjer toga je Vladika Grigorije koji je u Njemačkoj dočekao studente koji se bore protiv autokratskog režima Aleksandra Vučića. Svjestan je toga da su Vučić i njegov poglavar Porfirije kao nokat i meso i da će kad-tad u ovom ili onom obliku trpjeti pošljedice. Ipak, kao pravi narodni pastir odlučio je da djela spram svoje savjesti i obraza, misleći na platu koju će dobiti od Gospoda za svoje istinoljublje.

Joanikije – izdao Amfilohijev amanet za titulu mitropolita

Ovđe bi bilo prigodno pomenuti ponosnu tradiciju crnogorskih pravoslavaca – opštenarodni zbor na kojem narod (Crkva) bira svog poglavara i svoje svještenstvo na potpuno demokratski način. Svima nam je poznat primjer skorašnjeg svecrnogorskog zbora na kojem je narod odlučio da je za zdravlje same Crkve bitno da se dotadašnji poglavar umirovi, a da na njegovo mjesto dođe njegovo Blaženstvo mitropolit Boris. Isto tako, savjesni Srbi, koji mare za budućnost svoje države i svoje đece, trebali bi da organizuju opštesrpski zbor na kojem će izraziti (već očiglednu) volju da Vučića i njegove poslušnike, uključujući patrijarha Porfirija, treba poslati na smetlište istorije, a za novog poglavara SPC izabrati, recimo vladiku Grigorija, te onemogućiti Državu da udbaškim metodama upravlja Crkvom.

Podsjetimo se kako je Mali Alek zapravo zajahao srbsku Crkvu: javno je sazvao tajni sastanak sa svim srbskim vladikama i sa sobom donio buljuk BIA dosijea o svima njima. I mimo Crkve, Vučić inače vlada Srbijom na osnovu ucijena utemeljenih na informacijama koje prikuplja od obavještajnih službi (a pri tom, imajući svoju ličnu obavještajnu mrežu mimo one državne)

Podsjetimo se kako je i pokojni srbski mitropolit Amfilohije prozivao Vučića da je najveći izdajnik srbskog naroda u novijoj istoriji. Takav stav je platio životom. Opet, većina mojih prijatelja koji se osjećaju kao Srbi ubijeđena je u to da je mitropolit Amfilohije likvidiran. Bio je prevelika smetnja današnjem patrijarhu, popu Periću, previše svojeglav i sa neuporedivo većom harizmom i većim integritetom od svih srbskih vladika, uključujući i gore pomenutog Perića.

Ako se cijela Srbija digla da skine autokratski režim Aleksandra Vučića, u istom zamahu bi trebali da očiste i SPC od malignih uticaja, jer u suprotnom nijesu ništa korisno napravili. Svetosavska sekta će i dalje nastaviti da rovari, ušuškana u svojoj tmini, pokušavajući da Srbiju i srbski narod usisa u istu. Proizvešće nekog novog Vučića kojem će se rado pokoriti samo da im ne rašćera tu tminu u kojoj mogu slobodno da zločinodejstvuju.