Panika u ”srpskom svetu”

Piše: Nebojša Redžić

Velika se panika uvukla u redove svetosavske sekte i njoj odanog naroda uoči zakazanog popisa, kada su u Crnu Goru ponovo dovukli popa Prleta da ih poduči ko su i učvrsti na izdajničkom putu. Sva istraživanja javnosti ukazuju na rast broja onih koji bi se na popisu izjasnili kao Crnogorci, a to je već alarm za uzbunu u „srpskom svetu“ koji je umislio da živi završnu fazu ”oslobađanja” Crne Gore od Crnogoraca.

No, jučerašnje planirano orgijanje ispred Hrama u Podgorici bješe običan okup profesionalnih Srba koji je sabrao tek nešto više „vjernog naaroda“ od bilo koje nedjeljne liturgije. Desilo se to uprkos pompezno najavljenom obilježavanju „desetogodišnjice osvećenja Hrama Hristovog vaskrsenja“ u Podgorici kojeg im je DPS zavještao u svojem tridesetogodišnjem mazohističkom podilaženju „ugroženim“ Srbima.

Tek nekoliko stotina vjernika (neka im bude da ih je bilo i par hiljada), ne samo da su činili neuporedivo manji skup od mnogih prethodnih, nego je to bio i dokaz da se ideja „svetosavlja“ nije primila kod ovdašnjeg puka koji je, uprkos dominantnoj neprosvijećenosti, osjetio da u asimilatorskom pohodu SPC na Crnu Goru, ipak nešto loše miriše. Konkretrnije: ispred Hrama gdje je očekivan vašar poput onoga u Guči, dogodio se samo marš polusvijeta ni nalik projektovanom slavljenju mjesta koje je, kako reče pop Joanikije II, „postalo izvor radosti i duhovne snage za sve one koji mu pristupaju“. Zašto je ta radost i ta duhovna snaga presahla baš sada, kada se očekivao završni udarac koji vrhovni crnogorski izrod Dritan Abazović i skupina srpskih janjičara treba da zadaju Crnoj Gori, biće vjerovatno predmet preispitivanja svetosavskih talibana u danima koji slijede.

Tek, ispred Hrama je juče bilo taman onoliko naaaroda manje u odnosu na okupljanja u nekoliko posljednjih godina, koliko 11 upisanih đaka u pravoslavnu gimnaziju „Sveti Sava“ odudara od brojke koja je projektovana i koju je veleizdajnik Abazović pogurao sa 900 hiljada državnih eura. Cinici bi rekli da se skup u Podgorici može uporediti sa onom litijom na Cetinju od prije par godina, kada su u cik zore pop Joanikije II i gomila kriminalaca koja obitava u Cetinjskom manastiru prošetali od ulaznih vrata svetinje do obližnjeg guvna.

Gosti i „zlo domaće“

Pomenuh vjersku školu koja je za Vladu u – kako im njihove Vijesti jednom prikačiše – „četničkom mandatu“ važnija od bolnica, škola i vrtića. Nju bi u toku dana trebalo da osvještaju dvojica popova koji se sada sa ponosom prisjećaju pancir ćebeta i „kalaša“ uz čiju su podršku prije dvije godine održali čin koji je ličio na sve, samo ne da ustoličenje jednog hrišćanskog poglavara. Možda su onih 11 upisanih đaka samo varka, možda će djeca, kada danas ugledaju tu blagost koja Prletu i Jovanu zrači iz očiju i duhovnost koja tjera da se na koljena klekne, pohrliti da se upišu i postanu mali svetosavci. Uostalom, upravo sa djecom, sa dječacima posebno, ta sorta popova ima pozamašna iskustva koja kriju kao zmija noge i trude se da izbjegnu „ruku pravde“ koja bi ih zbog bolesnog poriva zvanog pedofilija stigla u svakoj civilizovanoj zemlji.

Crna Gora, nažalost, to nije. U nju svakakva ološ, talog civilizacije, društveno dno ulazi kako mu se prohtije i kao sa švedskog stola uzima ono što mu odgovara kako bi dokazalo uspjeh asimilatorske misije. Stigao je tako – javljaju mi prijatelji iz Srbije – „Hitler iz Čačka“ (tako ga tamo zovu) Boško Obradović, „dete“ crkve Srbije. Stigla je u Hram i Eva Braun, čije je umjetničko ime Milica Zavetnica (Zatucanica) kojoj su prošle godine predsjednici „srpskih“ opština iz Crne Gore išli na ispovijed o napretku svoje izdajničke misije. Bili su tu, naravno, domaći janjičari kojima je sa srpskim gostima zajednička jedino činjenica da su okorjeli neprijatelji svega crnogorskog, koji ne priznaju ništa crnogorsko i kojima je jedini cilj – da se sve crnogorsko zatre.

Ali, ne bi oni bili to što jesu, da ih sa pozicije predsjednika, premijera i zamišljenog predsjednika parlamenta, ovdje ne dočekuje i ugošćuje ručkovima domaća posluga koju je Njegoš znao označiti kao zlo domaće.

Što više reći o snishodljivosti i podaništvu Jakova Milatovića i Dritana Abazovića (prvi se sa Porfirijem sreo javno, drugi – kažu – tajno), a da čovjek koji drži do dostojanstva milenijumske države Crne Gore ne dobije nagon za povraćanjem?! S kojim pravom osobe koje Crna Gora debelo i nezasluženo plaća i podržava velikim apanažama, svoje duhovno nadahnuće dobijaju od vjerske organizacije tuđe države i taj svoj primitivni etnofiletizam projektuju na sve stanovnike naše države? Ili, još direktnije: Crna Gora nema otvorenih pitanja sa susjednim, još manje evropskim ili vanevropskim državama. Jedini otvoreni, neskriveni, iskreni neprijatelj Crne Gore, njene istorije, kulture i duhovnosti jeste zvanični Beograd i većina stanovnika sjevernog nam susjeda.

A mi mirno gledamo dok nam predsjednik države dočekuje duhovnog predvodnika crkve koja je neskriveni asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i krađu našeg istorijskog pamćenja!? I od nas traže da slavimo i podržimo sramni, veleizdajnički čin kakav je „temeljni“ ugovor i njegove aktere kojima obraz ne smeta da taj sramni akt slave kao „zasluženu nagradu i priznanje za istrajnu borbu radi ostvarenja svojih vjerskih prava i sloboda…“.

Toj sekti, kojoj ovdašnje stanovništvo nesporno okreće leđa, laž kao srpski „državni interes“ sve očitije donosi suprotan efekat, posebno kada je ta laž tako bezočna kao ona, juče izrečena, da je „temeljni“ ugovor donio „mir i pravdu“ Crnoj Gori!

Skoro sam siguran da se ogromnom broju ljudi koji su pomislili da su zaista etnički Srbi, smučila bilbord histerija i četništvo aktuelne vlasti, da su već odlučili da prestanu da se lažno predstavljaju.

Crnogorci su sami, na ledini

Ako se kroz gomilu drskih laži koje su izgovorili popovi Prle i Jovan Mićović provukla i neka istina, onda je ona sadržana u Porfirijevim riječima da „živimo u vremenu napadnog nametanja konstruisanih identiteta u svrhu manipulacija i dominacija…“ Tako je bosanski Vojvođanin koji se izdaje za patrijarha, izgovorio dijagnozu stanja na relaciji Beograd – Podgorica, samo što je pomiješao aktere. Jer, asimilatorski atak iz centrale Srpstva, podržan institucijama, medijima, kvazi istoričarima i enormnim novčanim sumama, a uz najvažniju ulogu domaćih izdajnika koji su za Judine srebrenjake prosuli mlijeko koje ih je zadojilo, teško da bi izdržale i moćnije zemlje nego što je ovovremena Crna Gora.

Poražena, savijena, uboga i ponižena, Crna Gora je danas na najnižim granama u svojoj istoriji. Bez otpora, energije i nade, kao stoka za klanje, ovdašnje stanovništvo očekuje egzekuciju koja je projektovana za početak novembra, kada na popisu treba verifikovati pobjedu svetosavaca nad organskim Crnogorcima.

Već sam ranije pisao o crnogorskoj opstojnosti. Sada sam sigurniji nego ikada da nas u životu drži neki anđeo čuvar kojeg nijesmo ni svjesni, ne vidimo ga i nijesmo mu zahvalni, a bogami ga – ovakvi kakvi smo – nijesmo ga ni zaslužili. On nas, ko zna zašto – jer smo istorijsku pravdu prestali da prizivamo još u Versaju 1919. godine – čuva i sprječava da nestanemo. Osim njega, našu istoriju, kulturu i identitet ne čuva niko! Pogotovo ne ovakva vlast i ovakva opozicija. Još manje Univerzitet, CANU, NVO sektor i nezavisni intelektualci. Najmanje oni koji još nijesu shvatili da je „građanska“ Crna Gora poražen projekat i da insistiranje na njemu nije ništa drugo do srljanje u potpunu propast. Jer, dok su Srbi, Bošnjaci, Albanci i Hrvati od svojih torova u koje su se odavno sakrili, izgradili palate, jedino su nesretni Crnogorci ostali sami, na goloj ledini. Ničiji i nepoželjni.

Valjda je upravo ovo momenat kada treba, poput mnogih momenata u milenijumskoj istoriji, da se uzdignemo, isprsimo i kažemo dosta! Ovoga puta to ćemo učiniti nekako tiho, iz očaja, pritisnuti uz zid. Iz moranja. A valjda smo i takvi naredni da se odupremo svakom zlu, pa i projektovanom i već pokradenom Dritanovom popisu kojeg treba bojkotovati.