Pop i politika

Piše: Milenko A. Perović

Joanikije Mićović se po ustaljenim navikama opet miješa u ono što mu ne pripada. Ono što javno govori, sebi ne bi  smio dopustiti svještenik u sekularnoj državi. Miješa se u politiku! Spopala ga je napast uobraženja da mu je „sve dozvoljeno,“ jer je sad došlo „njegovo vrijeme!“ Zlo oko naputilo ga je da obznani pustu želju koga ne bi volio viđeti kao pobjednika na predstojećim predśedničkim izborima.

Ne zna Mićović kako politika može biti opaka, posebno za onoga ko je misli zloupotrebljavati kao instrument svojih problematičnih svrha. Sudbinu izaziva svaki pop koji se nepametno i nepotrebno pleka u političke stvari. Rizikuje da mu se politika ozbiljno upleka u crkvene stvari! Vuče đavola za rep i legitimira pravo politike da ih uređuje!

Mićović je oholo uobrazio da mu pripada i ono što mi nikako ne bi smjelo pripadati.  Pametan čovjek pazi da u životu ne uzme sve što mu pripada, no samo ono što mu podnosi valjan karakter! Oholost lažnog „crnogorskog“ mitropolita nije tipična samo za ljude nesolidnog karaktera koji su se uznijeli svojim trenutnim položajem.

Na Eshilovom tragu, stari Heleni smatrali su da je demon oholosti (hybris) čedo bezbožnosti (dyssebeia). Znali su oni da ljudi koje spopadne oholost može stići kazna opake i osvetoljubive boginje Nemesis. U popisu sedam smrtnih grijehova Gregora Velikog (tzv. SALIGIA), oholost (osionost, superbia) na prvom je mjestu kao grijeh izopačenosti duše.

Crnogorci se u toj stvari drže opuštenije od starih Helena i hrišćana. Kad im se neko mnogo uzoholi, vrlo brzo postaje predmet sprdnje! Crnogorska Nemesis ohole osiljenike kažnjava sprdnjom!

Od kad su ga lažno zaglavarili, na Mićoviću se jasno vidi da nikad neće biti gospodin ni gospodar ni ličnost od ugleda, jer ga pokreće primitivna oholost sluge! Ništa od gospodske vrste on neće nikad biti, jer je sluga dušmanima Crne Gore! Njegova oholost sluge poduprta je najjadnijom servilnošću prema beogradskim gazdama! Oholost i servilnost dvije su strane istoga moralnog jada i čemera!

Zar pop Mićović nema pravo na javno iskazivanje svoga političkog mišljenja? Nema! Imao bi ga kad bi skinuo mantiju! Dok je ona na njemu, pravo na javno političko mišljenje ne dopušta mu službovanje u vjerskoj organizaciji.

Posve je druga stvar što on i njegova svetosavska suvrst pokušavaju stvarati paradoksiju u odnosu prema načelima sekularnog društva. Jednom hoće da se koriste pravima koje im ono daje kao građanima. Drugi put nastoje negirati sâmu ideju sekularnog društva i sebe smatrati nečim mnogo višim od drugih građana!

Mićovićeve kolege po struci – od rimskog pape do potonjeg baptističkog pastora u zabitima Teksasa – ne pomišljaju tražiti za sebe pravo javnog političkog mišljenja i djelanja. Sekularizacija im ga je oduzela! Sviđalo im se to ili ne, u javnost oni mogu stupiti samo s opštim moralističkim tiradama, nikako političkim stavovima!

Ipak, i u sekularnim državama popove vuče želja da se politički očituju. Da bi doskočili imperativima sekularizma, pozivaju se na principe moderne političke demokratije. Braniči njihovog „političkog prava“ pozivaju se na stav da svještena lica – kao i svi drugi građani – imaju pravo na javno izražavanje svojih političkih interesa, stavova i preferencija.

Ovakva taktika odbrane prava svještenstva na političku djelatnost na prvi pogled čini se logičnom i prihvatljivom. No, u traženju svojih političkih prava svještenici sami poništavaju ovu logičnost i prihvatljivost. Na samorazumljiv način, oni traže da im u društvu i državi bude priznat posebni status osoba koje zbog prirode svoje „transcendentne“ profesije stoje u svakom, pa i političkog pogledu iznad drugih građana.

 Drže da njihove vjerske organizacije nijesu dijelovi građanskog društva, nego su izvan i iznad njega te tako ne podliježu njegovim normama i običajima. Uvjeravaju oni na sve strane i da im vjerske organizacije nijesu dijelovi države, nego su naddržavne institucije te su zato izvan i iznad svake politike!

Crkva Srbije u Crnoj Gori je slika i prilika ove paradoksije! Hoće istodobno da je mimo svijeta i najvažnija u svijetu! Sebe postavlja kao da je iznad crnogorskog društva i države. Na drugoj strani, traži za sebe pravo da bude najvažniji institut crnogorskog društva i države. Jednom hoće da je iznad države i društva, drugi put hoće da gospodari državom i društvom!

Jednom obezvrjeđuje i prezire politiku kao javnu djelatnost, drugi put hoće da njeno mišljenje bude jedino politički mjerodavno! Crkva Srbije jednom hoće da je iznad građanskih i političkih prava. Drugi put hoće za sebe ekskluzivna građanska i politička prava!

Svještenici Crkve Srbije ne djeluju u javnosti kao građani koji žele da ostvaruju svoga građanska i politička prava. No opet, šćeli bi da im politička javnost ozbiljno uzme tvrdnju da i oni treba da imaju građanska i politička prava! Negiraju princip građanstva, jer nikad nijesu napustili „ideju“ svoga „vjernog naroda,“ pastve kao antisociuma! Negiraju princip moderne politike, jer im je ideal antipolitička „sabornost“ u kojoj će oni biti neprikosnoveni „narodni pastijeri!“

Da Crna Gora nije danas u očajnom povijesnom stanju, komične bi bile ove popovsko-kaluđerske paradoksije. Komična bi bila žudnja popa Mićovića za svojom neprikosnovenom vaninstitucionalnom, nedemokratskom, nelegalnom i nelegitimnom moći nad cjelinom građanskog, političkog, državnog, ekonomskog i kulturnog života!

Faktum da on ipak pokušava skučiti takvu moć i da ga niko ne upozorava da to ne smije raditi u sekularnoj državi, pokazuje da je Crna Gora odmakla u procesu desekularizacije i refeudalizacije. Šta je drugo nego faktum refeudalizacije kad Crkva Srbije bez glasa otpora poništava sve osnovne građanske institute Crne Gore!

Samo u refeudalizovanom društvu popovi poput Mićovića mogu polagati pravo na viši autoritet u javnom i političkom mišljenju od onoga autoriteta koji imaju svi drugi građani. Samo tamo đe se tzv. civilno društvo raspalo u tirinte, popovi mogu tražiti da se njihov autoritet u religijskoj zajednici stavi  iznad društva i svakoga drugoga građanskog autoriteta!

U društvima pobrkanih civilizacijskih koordinata kakvo je crnogorsko društvo, moguće je da neproblematičnom postane popovska „zloupotreba službenih ovlašćenja.“ Moguće je zato da pop Mićović bez straha od imperativa sekularizma može svoje političke interese manipulativno nametati građanstvu.

Cijela povijest religije – od najprimitivnijih oblika animizma do najrazvijenijih i teološki učvršćenih monoteističkih religija – ispunjena je takvim manipulativnim strategijama. Pop Mićović ih – koliko zna i umije – „kreativno“ primjenjuje u Crnoj Gori. Svojim banalnim politikantskim interesima opsjenarski pribavlja „nebesku“ saglasnost. „Nebesa“ su izmislili oni koji na zemlji nijesu umjeli naći istinski ljudski životni smisao!

Osnova manipulacije s „nebeskim“ je u podlom transponovanju mnijenja iz vjerske u političku sferu društva. Natura se tako mjerodavnost religijske nad političkom sviješću te religijskog nad političkim interesom! Na djelu je neposredna negacija političke svijesti te politike kao ciljno-racionalne djelatnosti.

Manipulacijom se provodi nelegitimni prijenos lažnog autoriteta iz jedne oblasti života – koja sebe legitimira odnosom prema „onostranom“ – u drugu oblast života koja je u potpunosti  utemeljena u ovostranom. Na obmanjući način se sredstvima religijske prakse ostvaruju politički ciljevi. Uistinu, tako se negiraju i religija i politika! Njihova negacija stvara opaku kolektivnu psihopatološku smjesu koja je humus iz koga isklijavaju klerikalizam i klerofašizam!

Po štetnosti desekularizacije Crne Gore najbolje se može cijeniti vrijednost sekularizma. Njegova je ključna vrijednost što je autoritetu svješteničke službe onemogućio nelegalno i nelegitimno protezanje na ona područja života koja nijesu imanentno religijska! Moderna epoha je počela kad je religija maknuta iz politike, ekonomije i prosvjete!

Zašto je Crna Gora glupo ugazila u desekularizaciju? Zato što je to bio dio „projekta“ velikosrpske AB kontrarevolucije! Śeća li se više iko šta je prvo učinio Amfilohije Radović kad je po zadatku poslat u Crnu Goru?

U Grahovskom polju istrapio je kosti trinaestorice četnika strijeljanih 1944. godine. Sahranio ih je na Nikšićkom groblju. Podigao im je i spomenik kao da su veliki zaslužnici koji su živote položili za Crnu Goru, a ne kvislinzi koji su do potonje ure od partizana branili dvije njemačke hitlerovske čete u grahovskom „Bloku.“

Nije se Radović tada bavio crkvenim poslom, nego politikantstvom najopakije vrste. On je tada rehabilitovao četnički fašizam, a na NOB pokušao baciti tešku stigmu!

„Mladi, lijepi i pametni“ skorojevići na vlasti tada nijesu zuba bijelili što im Radović pod nosom rehabilituje najveće zlo koje se ikad pojavilo u crnogorskoj povijesti i otvoreno se ruga onome na čemu Crna Gora jedino može trajno postojati!

Ko s Radovićem omrče, s Mićovićem osviće!