Srpski popovi i „tradicionalne vrijednosti“ Crne Gore

Piše: Milenko A. Perović

Kad opakog lupeža uhvate u očiglednoj krađi, obično se počne kleti u sve što mu je najsvetije da bi uvjerio narod da nije krao, no da je ono ukradeno oduvijek bilo njegova svetinja! Taman tako postupaju i srpski popovi u Crnoj Gori.

Mnoštvo dokumenata pokazuje da oni kao profesionalni lupeži pokušavaju trajno ukrasti cjelokupno sakralno pravoslavno blago Crne Gore. Niko bolje od njih ne zna da to blago nikada nije pripadalo Crkvi Srbije. Ne može biti njeno čak ni ono što su od sakralnih objekata izgradili u svoje vrijeme okupatorski Nemanjići. Njihova sakralna ostavština može biti samo neznatna nadoknada crnogorskom narodu za cijelu civilizaciju Vojislavljevića koju su uništili u Zeti!

Što su – zahvaljujući najnesretnijem kretanju današnjih političkih prilika u Crnoj Gori – srpski popovi lupeštinu pritvrdili lažnim „Zakonom“ i još lažnijim „Temeljnim ugovorom,“ apsolutno ne znači da je ona prestala biti lupeština! Ne znači ni da su oni amnestirani za teški kriminal niti da su iznebuha postali legalni baštinici crnogorskog sakralnog blaga!

Dośetili su se najposlije da svoju milenijumsku lupeštinu pokušaju „legalizovati“ metodom somnambulne „odbrane svetinja.“ Samo su prepredeni lupeži mogli smisliti akciju „odbrane svetinja“ i pribaviti silu lažnih svjedoka koji su brojnošću „prisustva“ trebali lažima pribaviti privid istine!  Ponajviše su regrutovali po svoj državi i okolini

Za „braniče svetinja“ regrutovali su po Crnoj Gori i „svim srpskim zemljama“ takve antropološke idiosinkrazije koje se ne bi mogle naći ni kad bi se na jedno zborno mjesto skupili tipični likovi Dantea, Bokača, Rablea i Boša! Ta stokupljevina „Hristovih vojnika“ nije se umjela prekrstiti niti je imala ikakvih predstava o povijesti hrišćanstva i pravoslavlja u Crnoj Gori.

Ośetili su srpski popovi da sve to ipak nije dovoljno za uspješnu „legalizaciju“ pljačke sakralnog kulturnog blaga ni za pretvaranje Crne Gore u manastirski pośed Crkve Srbije. Za tako krupnu svrhu potrebna je mnogo krupnija i bezočnija laž. Pop Radović je za tu priliku izmislio neprevaziđenu laž da je Crkva Srbije „stvorila“ Crnu Goru. Njegovi sljedbenici su onda – bez stida i obraza – same sebe ovlastili da budu jedini licencirani čuvari „tradicionalnih vrijednosti“ Crne Gore.

Ne može se takva apsolutna laž smisliti bez apsolutne podlosti osvjedočenih kaluđerskih lupeža! Pogriješilo bi se pak ako bi se sudilo da njih na laž i lupeštinu pokreću samo lakomost i loši karakteri. Pokreću njih  divlja mržnja i zle namjere prema Crnoj Gori, začete davno u resantimanskom „duhovnom“ jezgru Crkve Srbije. Nije njima dovoljno da otmu hiljadu godina crnogorskog postojanja, nego kao kakvi svetosavski mefistofelesi hoće da joj iščupaju i ubiju dušu!

Zamislili su ubijanje duše Crne Gore tako što pokušavaju uvjeriti što je moguće veći broj neavizanih Crnogoraca da cjelokupnoj povijesti Crne Gore baš oni treba da „tradiraju“ smisao postojanja svojim primitivnim nacionalističkim i kaluđerskim „sofizmima.“

Srpski popovi hoće da pretumače i izvrnu naopako sve što čini Crnu Goru, kao da ona nije nikada imala drugi svrhu postojanja nego da bude pripremna povijesna radnja za ovjekovječenje velikosrpskog i svetosavskog klerofašizma u njenoj sadašnjosti i budućnosti.

Oni pokušavaju dovesti cijelu crnogorsku tradiciju u bijedno stanje sluškinje „svih srpski zemalja,“ da bi Crnogorce konačno i do kraja rastvorili u kaustičnoj sodi „srpstva.“  Oni hoće da trajno zapośednu „tradicionalne vrijednosti“ Crne Gore. Kao stranci ili kao etnički Crnogorci koji su učeni u naopakoj istoriji, srpski popovi ništa ne znaju o autentičnoj Crnoj Gori i njenim zbiljskim vrijednostima. Služe se stoga starom velikosrpskom izmišljotinom da su utemeljitelji „tradicionalnih vrijednosti“ srpstva i svetosavlja sveti Petar Cetinjski, Njegoš i knjaz Nikola.

Ova je izmišljotina proizvedena krajem 19. vijeka u istorijsko-revizionističkim radionicama za naknadno stvaranje srpske povijesti, kulture, tradicije i nacionalističke mitologije. Mnogi Crnogorci već generacijama – osobito oni koji su se konvertovali u velikosrbe – bez ikakvih sumnji prihvataju i šire ovu laž. Ona im je izuzetno privlačna, jer ih ne sili na učenje, razmišljanje, argumentovanje, sumnjanje ni traženje dokaza. Zato im srpski popovi, velikosrpski ideolozi i lokalni četnički bukači uspješno prodaju laž da „tradicionalne vrijednosti“ Crne Gore nijesu crnogorske, nego srpske?!

Srpski popovi i ostala velikosrpska katrga u Crnoj Gori za ostvarivanje svojih namjera najpouzdaniji oslonac imaju u vlastitoj amoralnoj i antihrišćanskoj sposobnosti najkrupnijeg mogućeg laganja, kao i u prijemčivosti za njihove laži koju tradicionalno pokazuje primitivni i lijeni duh jednog dijela Crnogoraca! Sve dok je tako, njihova podla laž o ”tradicionalnim vrijednostima” nalaziće brojne konzumente i zavisnike!

U spisima i iskazima svetoga Petra, Njegoša i knjaza Nikole nalazi se mnoštvo dokaza protiv laganja sprskih popova o „tradicionalnim vrijednostima.“ Kao da je juče nastao, jedan od najupečatljivijih dokaza za ovu tvrdnju je poslanica kojom sveti Petar opominje lakovjerne Crnogorce da ne naśedaju na laži kaluđerskih skitača koji dolaze u Crnu Goru s zlim namjerama. Piše on Rovčanima, Moračanima i Uskocima 8. novembra 1795. godine:

„… i da  nemate primati i držati ni u jedno mjesto nikakvoga kaluđera inostranoga, zašto vidim da uče narod naopako i vjenčavaju krijući bezakono i svake rđave stvari čine i varaju narod i mame, pa im se poslije rugaju, a ne zna se ko su ni otkuda su, no se od njih čuvajte i ni jednoga, koji nije od ove zemlje, ne primajte, da vi nije prosto ni blagosloveno, no prokleto.“

Iste „tradicionalne vrijednosti“ koje su za Petrova zemana tuđinski kaluđeri pokušavali širiti po Crnoj Gori, šire danas srpski popovi. Od svojih prevarantskih prethodnika oni su još podliji i mnogo štetniji. Oni izmišljaju i šire po narodu anticrnogorsku tradiciju, pozivajući se na „tradicionalne vrijednosti.“

Kako srpski popovi izmišljaju velikosrpsku i svetosavsku „tradiciju“ Crne Gore?

U pojmu tradicije valja razlikovati tradiranje (lat. tradere) i ono što je sadržinski tradirano (traditum). Tradiranje je proces kojim se s generacije na generaciju prenosi i predaje kulturno nasljeđe. Tradiraju se znanja, umijeća, načini djelanja, uvjerenja, religijska vjerovanja, običaji, konvencije, moralne norme, rituali, folklor i načini trgovanja.  Po jednom njemačkom aforizmu: “Tradicija nije čuvanje pepela, nego prenošenje plamena” („Tradition ist nicht das Halten der Asche, sondern das Weitergeben der Flamme.“

Pored tradiranja koje počiva na pozitivnom prenošenju i preuzimanju zbiljske povijesne građe, moguće je i lažno, izmišljeno tradiranje. Sve što srpski popovi “tradiraju” u Crnoj Gori je izmišljeno, lažno ili svjesno izvitopereno. Njihovo prevarantsko “tradiranje” u potpunosti se odvija po onom  modelu izmišljanja tradicije koji je teorijski i istorijski dobro opisao istoričar Erik Hobsbaum sa saradnicima u knjizi Izum tradicije (The Invention of Tradition, 1983).

Po Hobsbaumu, tradicija je “kulturni konstrukt.” Po srpskim popovima, tradicija Crne Gore takođe je velikosrpski “konstrukt.” Hobsbaum je utvrdio da su mnoge “stare tradicije” izmišljene, konstruisane i lažne. Srpski popovi za svoje potrebe konstruisali su lažnu tradiciju Crne Gore i svetosavske “tradicionalne vrijednosti.”

Kao i svi projektanti lažnih tradicija, srpski popovi su svoje izmišljotine o srpskoj tradiciji u Crnoj Gori projicirali u prošlost, poglavito u epohu dinastije Petrović, jer se nijesu usudili ni imali potrebe da ih projiciraju u dublju prošlost prema Crnojevićima, Balšićima i Vojislavljevićima. Konstruisane povijesne fikcije “tradicije” onda su vraćali u sadašnje povijesno vrijeme da bi pomoću njih “povijesno,” društveno, politički, religijski i kulturno legitimirali i crnogorskom društvu nametnuli interese Crkve Srbije i srpskog nacionalizma.

Kao da rade po “uputstvima” Hobsbauma, srpski popovi izmišljaju svoju tradiciju u Crnoj Gori  da bi u njoj – lažnim kontinuiranjem – ukorijenili velikosrpstvo, privukli Crnogorce u srpski nacionalni korpus i identitetski ih obezglavili.

Njihova je krajnja svrha da potpuno zamagle i neutrališu istinu da nikakvog srpskog vjerskog, državnog, nacionalnog ni kulturnog kontinuiteta u Crnoj Gori nema niti ga je ikad bilo! Oni izmišljaju prošlost da bi zagospodarili sadašnjošću i budućnošću!

Hobsbaum razlikuje tri oblika izmišljanja tradicije. Sva tri su na djelu u “tradicionalnim vrijednostima” Crne Gore koje izmišljaju srpski popovi. Prvo, oni izmišljaju tradiciju koja treba da stvara i simbolizira srpski kolektivni identitet Crnogoraca. Drugo, oni izmišljaju tradiciju da bi formirali i legalizovali Crkvu Srbije kao instituciju koja hijerarhijski stoji iznad crnogorske države i društva. Treće, izmišljaju tradiciju da bi ljude u Crnoj Goru uvukli u svoje “litijske” klerofašističke krdne skupine!

Istina je jedini lijek protiv otrova njihovog zlog rada!