SUDBINA RSK UPOZORAVA: Ludačke ideje bi mogle skupo da koštaju salonske branitelje Kosova

Piše: Stanko Radulović

Ponovo se sve češće čuju priče o potrebi da svi Srbi žive u jednoj državi i da na to oni imaju pravo, odnosno da je došao trenutak kada će Republika Srpska, Kosovo i naravno Crna Gora opet biti pod potpunom kontrolom Beograda.

Maksima ”svi Njemci u jednoj državi” sa pravom njemačkog naroda na samoopredjeljenje imala je istu konotaciju kao i poruke koje posljednje vrijeme sa raznih govornica i skupova šalju Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin, Marko Kovačević ili Milorad Dodik o ”svetom pravu” da svi Srbi žive u jednoj državi. I dok je svijet na poruke nacističke Njemačke krajem 30-tih godina gledao poprilično mirno i pravio se da ih ne čuje, 90 godina kasnije ne bi smio biti jednako miran i nezainteresovan.

Naprotiv, sve više je razloga za uzbunu kako vrijeme protiče i kako osioni srpski političari u regionu dižu glas i ispostavljaju razne zahtjeve koji nemaju utemeljenje u istorijskim činjenicama.

O sudbini Srba, koji podlegnu retnohuškačkoj matrici, najbolje govori prmjer Republike Srpske Krajina (RSK).

Prije 32 godine u Hrvatskoj je potpisano primirje, a na mjesta razgraničenja između Hrvatske i tadašnje Republike Srpske Krajine došli su pripadnici Unprofora (Kenijski bataljon), odnosno vojnici Ujedinjenih nacija koji su imali zadatak da čuvaju krhko primirje dok se dvije zaraćene strane ne dogovore o konačnom rješenju. Tako su uglavnom na mjestima na koja su ušla jedinice UN nastale “granice” RSK, iako u tom trenutku niko nije vjerovao da će primirje potrajati duže od nekoliko dana, eventualno sedmica…

Tih nešto više od 15.000 m2, površina nešto veća od Crne Gore, sa oko 250.000 stanovnika tokom cijelog primirja od januara 1992. godine do avgusta 1995. godine, i akcije Oluja bilo je uglavnom bez struje i živjelo se na granicama ekonomske i svake druge izdržljivosti. U rafovima prodavnica bilo je veoma malo proizvoda koji bi stizali iz zaliha SR Jugoslavije, koridorom preko Republike Srpske, a električna energija nije stizala uopšte, živjelo se dugo u potpunom mraku.

Bez tv i radio prijemnika, bez frižidera, bojlera, električnih šporeta, usisivača ili bilo kojeg drugog aparata kojeg je pokretala struja život je bio kao u 18. vijeku. Ljudi su i ljeti i zimi da bi skuvali ručak ložili vatru, tako da su ljetnje vrućine dodatno otežavale ionako težak život.

S druge strane Une u Republici Srpskoj svjetlilo je kao u Las Vegasu, pošto su Srbi u tom dijelu BiH imali struju, iako se u toj republici vodio mnogo žešći rat nego što je viđen tokom 1991/92. u Hrvatskoj.

Bilo je neobično i čudno da u RSK nema struje, a da u BiH ima, iako se tamo žestoko ratuje i gine iz minuta u minut. Struja je u Petrinji, ali i ostalim gradovima RSK dolazila otprilike jednom mjesečno, nekada i za “samo” 20-tak dana na po dva sata i ako ste imali sreće da se u tom trenutku zateknete kod kuće imali ste veliku privilegiju da skuvate ručak na električnom šporetu, počastite se jednom brzom kafom i upalite bojler i obezbijedite “kraljevsko” kupanje, kakvo je priličilo čovjeku na kraju 20. vijeka.

Činjenica da je RSK bila gotovo stalno bez struje bila je više nego jasan signal da Srbija i ne računa ozbiljno na očuvanje RSK i da je tamo negdje iza kulisa Slobodan Milošević zajedno sa Franjom Tuđmanom zacementirao budućnost hrvatskih Srba i rezervisao im kartu bez povratka na Kosovo, kako bi se u južnoj srpskoj pokrajini pojačao broj srpskog stanovništva i smanjila razlika u odnosu na Albance. Makar je to bio plan.

Milošević je bio pragmatičan, uostalom to je bila jedna od glavnih karakteristika njegovog ranog perioda vladavine. Zašto bi davao Srbima u RSK besplatnu struju kada je jasno da je “Krajina” neodrživa i da će je zajedno sa Tuđmanom i međunarodnom zajednicom mijenjati za neke druge teritorije.

Srbija je trampila RSK i stanovnike tog područja kao što babe na pijaci razmjenjuju jaja ili sir za neke druge proizvode. Srbi u RSK bili su kolateralna šteta politike Slobodana Miloševića u razmjeni, za Srbiju mnogo interesantnijih područja. Zato je RS imala struju, ali i BiH, a RSK bila u višegodišnjem mraku u kojem je i stavljena tačka na njeno postojanje.

Za više od tri i po godine, koliko je prošlo od dolaska UN na granice, stanovnici RSK nikada nisu dobili trajnu struju, a oni sposobniji kriminalci, šverceri, lopovi, ubice, otvarali su kafiće, restorane, lokande, nabavljali agregate kojim su osvjetljavali svoje poslovne prostore za legalizaciju ogromnog novca  zarađenog prodajom oružja, municije, odjeće, obuće i hrane “ljutim protivnicima”.

Tako su “zaslužni borci” RSK vrlo unosno zarađivali od prodaje oružja, municije, hrane, ali i svega drugog na “Šentilju”, granica između BiH i RSK na Uni, na Kordunu, da bi ovi mogli u borbama ravnopravnije da se nose sa ”srpskom braćom” u BiH. Apsurdno, ali istinito, i to je bila svakodnevnica. Tako su mnogi “srpski veterani” iz RSK zaradili ogroman novac snadbjevajući muslimane oružjem u Bosni, a danas su u RS i Srbiji krunisani oreolom heroja. Vjerujem da će neki od njih jednog dana biti i sveci.

Stoga nije bilo iznenađenje kada su u proljeće 1995. godine Sloba i Franjo, zajedno sa međunarodnom zajednicom postigli dogovor kojim će krajiški Srbi biti preseljeni na žarište problema Srbije – na Kosovo…

Zato bi ovih dana mnogi, posebno oni salonski branitelji Kosova, koji preko grafita pozivaju da se ”srpska vojska vrati” u ovu državu, trebali dobro da se zamisle zbog svojih ludačkih ideja, jer se ne bi desilo prvi put da Srbija “svoje sunarodnike” izda, okrene im leđa i pusti ih niz vodu i žrtvuje za neke “više ciljeve” kao što je to 1995. godine uradio Slobodan Milošević.

Uostalom i srpski pjesnik Đura Jakšić pisao je svoju antologijsku pjesmu “Padajte braćo”, razočaran nezainteresovanosti zvanične Srbije dok je Crna Gora oslobađala Hercegovinu od Otomanskog carstva.