Svetosavlje i Crna Gora

Piše: Milenko A. Perović

Svetosavlje je najveće zlo koje je snašlo Crnu Goru i Crnogorce od njihovog postanja. Nijedan neprijatelj nikad nije s Crnom Gorom htio činiti ono što namjeravaju svetosavski srpski popovi.

U psihopatološkom odnosu prema Crnogorcima mnogo se jasnije nego u njegovom odnosu prema Srbima i Srbiji vidi kvintesencija svetosavlja! Nikada niko nije mrzio Crnogorce kao oni što su zadojeni svetosavljem. Niko kao oni nije pokazivao neskrivenu želju da Crnogorci nestanu s ovoga svijeta! Niko kao oni nije snovao da ukrade, otme i prisvoji  političku, crkvenu i kulturnu povijest Crne Gore.

Najzadrtiji velikosrpski nacifašisti nijesu dorasli svetosavcima u laganju o svemu crnogorskom. Svetosavci su nacisti na kvadrat! Postigli su apsolutnost laganja tvrdnjom da je Crkva Srbije stvorila Crnu Goru! Ko naumi da piše o ontologiji laži građu ne treba tražiti daleko. Izobilno je proizvode svetosavski srpski popovi!

Prije no se uobličilo kao Velimirovićeva religijsko-politička ideološka doktrina, svetosavlje je ljusku svoga zmijskog jajeta  počelo probijati i raditi o glavi Crnoj Gori i Crnogorcima. Zli rad međuratnih svetosavaca obnovio je Risto Radović. Protivno kanonskom pravu, zasio je u stolicu crnogorskih mitropolita i teško ogriješio dušu onim što je činio od staroga vladike Danila Dajkovića! Neka mu ne misle sljedbenici da se njegovo zlo može zaboraviti!

Zadatak Radovića bio je da svetosavski razara Crnu Goru! Zadatak njegovog nasljednika Mićovića je da svetosavski razara Crnu Goru! Beogradska patrijaršija će uvijek raditi da uništi Crnu Goru namećući joj svetosavlje kao smrtonosni orijentir!

Velimirović je svoje klerofašističke „ideje“ nazvao svetosavljem, neosnovano ih pripisujući Savi Nemanjiću. Srpski popovi danas izmišljaju crnogorsku tradiciju poštovanja kulta svetog Save. Namjeru da svetosaviziraju Crnu Goru oni provode lažnim pozivanjem na svetoga Savu. U njegov ondašnji rad oni učitavaju svoje današnje i buduće zle namjere!

Kad ne bi bilo toliko zamuzenjaka u Crnoj Gori koji vjeruju u popovske izmišljotine, krajnje bi komične bile njihove bajke o radnim pośetama i čudima Save Nemanjića po Zeti. U njima ima istine taman koliko i u pričama njemačkog barona Minhauzena. No, među njima je golema razlika. Laži barona Minhauzena bile su bezazlene. Laži srpskih popova su zlokobne i opake.

Danas im izmišljanje „duge tradicije“ poštovanja kulta svetog Save u Crnoj Gori služi da bi po njoj posijali otrov svetosavlja. Tvrdnje o ovoj „tradiciji“ lažne su i neosnovane! Povijesno je novijeg datuma čak i pojavljivanje svetoga Save u vernakularnoj („domaćoj“) pseudohrišćanskoj religioznosti. Ona je mješavina skaski i „umotvorina“ koje potiču iz paganske mitologije i dehristijaniziranih dogmata.

Teološko i političko utemeljenje kulta svetoga Save u povijesnom pogledu znatno je mlađe no što se obično misli. Njegovo stavljanje u središte srpskog pravoslavlja djelo je dogovora vojvođanskih Srba s Bečkim dvorom sredinom 18. vijeka. U „projektu“ izdizanja Save Nemanjića u glavnog sveca srpskog pravoslavlja susreli su se njihov religijski interes i politički interes Bečkog dvora. Zar je bilo drugačije sto godina kasnije kad je sklapan Bečki književni dogovor? Je li Kopitar kao privatno lice trošio svoje vrijeme na Vuka Karadžića? Valjalo bi da kritička istoriografija temeljno istraži temu ko je bio spiritus mentor stvaranja tzv. moderne srpske nacije i države.

Bilo je potrebno da prođe cijelih stotinu godina da vijest o stavljanju kulta svetoga Save u središte srpskog pravoslavlja stigne u Crnu Goru. U njoj se ipak ovaj kult nikada nije ukorijenio, iako su se mnogi trudili da crnogorskom pravoslavlju nametnu srpskog sveca. Trudili su se oko toga srpski popovi od međuratnog vremena do danas. Trudili su se i kreatori socijalističkog obrazovnog sistema u Crnoj Gori. Umjesto da đacima približe svijet dukljanske i zetske države, Ljetopis popa Dukljanina etc., oni su nastavom istorije i književnosti generacije đece u Crnoj Gori ostavljali bez elementarnih znanja o crnogorskoj povijesti, pomno ih upućujući u znanja o političkom i religijskom svijetu suśedne države?!

Ako se đe doktrinarno ili u kakvim toponimima Crne Gore spominje Savino ime, najčešće nema nikakvih dokaza da se ono odnosi na Savu Nemanjića. Hrišćanstvo je nakupilo deset svetaca s imenom Sava. Religijska kritika na osnovu validne povijesne građe bez teškoća razotkriva da su srpski popovi uvijek bili skloni da elemente predanja o ovim svecima hotimično ili „nehotično“ pripisuju „svome“ Savi!

Najviđeniji i najuticajniji od svetaca koji su nosili to ime je Sava Posvećeni (grč. Σάββας ο Ηγιασμένος, 439 – 532). Autor je Jerusalimskog tipikona (Τυπικὸν τῆς Λαύρας τοῦ Ἁγίου Σάββα) po kome se i danas ravnaju pravoslavne crkve. Slijede Sava persijski (†327), Sava gotski, Sava Stratilot (†272. godine), Sava Višerski, Sava Zvenigradski (†1406, učenik Sergeja Radonješkog), Sava Pečerski (kraj 12. st.), Sava Prepodobni (†1467), Sava Kripecki († 1495) i Sava Nemanjić.

Ako nijesu uspjeli u Crnoj Gori ukorijeniti kult Save Nemanjića, srpski popovi se trude da ukorijene svetosavsku ideologiju! Njihov je posao smrtonosno opasan po sve strane današnje i buduće crnogorske egzistencije.

Svetosavlje je doktrina militantne monokonfesionalnosti. Njeni tvorci su jasno pokazali da im je nepodnošljiva svaka multikonfesionalna država pa i današnja Crna Gora. Svetosavlje implicira vjerski rat! Njegov cilj je „vjersko čišćenje“ Crne Gore od inovjeraca, dakle, od Crnogoraca, Bošnjaka, Muslimana, Albanaca i Hrvata te stvaranje čiste svetosavske države!

Svetosavlje je doktrina potpune jednonacionalnosti. Ono isključuje Crnu Goru kao višenacionalnu zajednicu i želi je kao isključivo srpsku državu. Imanentno mu je „etničko čišćenje.“ Ono može podnijeti Crnu Goru samo kao „staru srpsku državu“ u kojoj nema traga od Crnograca!

Svetosavlje je antiekumenska doktrina. Imanentna mu je mržnja prema islamu, rimokatoličanstvu i drugim nepravoslavnim religijama. Njegovim ideolozima nepodnošljiv je faktum pet stotina godina trajanja crnogorskog pravoslavlja i postojanja Crnogorske pravoslavne crkve! Ideja vjerske tolerancije i međureligijskog dijaloga svetosavcima „donose groznicu.“

Središte svetosavlja postulirani srpski nacionalizam. Istina, njegovi ideolozi ne stižu do ideje srpske nacije, čak ni srpskog naroda! Oni proklamuju „srbstvo“ kao tribalnu zajednicu „srbskih“ saplemenika. Oni uče sljedbenike da mrze sve koji im nijesu „saplemenici.“ Uče ih da najogorčenije mrze Crnogorce!

Svetosavlje je apologija isključivosti srpskog jezika i „srpske ćirilice.“ Njegovim ideolozima je nepodnošljiva država u kojoj postoji višejezičnost kao nacionalno pravo i fakticitet zajedničkog života različitih nacija. Crnogorski jezik je za njih sablast koja im izaziva dnevne i noćne more!

Svetosavlje postulira srbsku „narodnu državu.“ Neprihvatljiva mu je višenacionalna država. Država treba da bude u „simfonijskom“ jedinstvu s dehristijaniziranim srpskim „narodnim pravoslavljem“ na čelu s Crkvom Srbije kao „narodnom crkvom.“ Monarho-teokratija u kojoj vrh Crkve dijeli političku vlast s „narodnom dinastijom“ njegov je „politički“ ideal.

Svetosavlje se drži nacifašističke ideje apsolutnog jedinstva naroda, države i crkve. Njegovi tvorci zahtijevaju desekularizaciju političkog, ekonomskog i prosvjetnog bića društva. U svetosavskim planovima za Crnu Goru nema mjesta ničemu crnogorskom!

Ako im ne može biti u Srbiji, svetosavski srpski popovi sanjaju da u Crnoj Gori budu „Prvi stalež“ u feudaliziranoj državi. Oni traže potpuni duhovni monopol nad društvom. Zahtijevaju podjelu političke vlasti s velikosrpskim okupacionim namjesnicima i vođama kvislinških stranaka. Svoju Crkvu vide kao kolektivnog feudalca, a Crnu Goru kao svoje manastirsko imanje iz koga izvlače ogromne ekonomske dobitke.

Crkvena kontrarevolucija pod imenom litija bila je sredstvo kojim su srpski popovi intenzivirali rad na svetosavizaciji Crne Gore. Svi koji su koračali u litijama ili ih podržavali na drugi način pristali su svjesno ili nesvjesno da budu laka pješadija srpskih popova u jurišu protiv legalnih i legitimnih institucija Crne Gore. Na njima je ogromna moralna, ali i krivično-pravna odgovornost zbog pomaganja svetosavskim rušiocima Crne Gore!

Kopornuće se jednom slobodna Crna Gora pa će svakoga svoga građanina upitati: Đe si bio kad su me galioti uništavali?