Svetosavlje je put u antihrišćanski klerofašizam

Piše: Milenko A. Perović

Srpski popovi stalno rade na kultu svetoga Save. Od pada socijalizma, osnažili su „misionarske“ radove na širenju doktrine svetosavlja. U Crnoj Gori dodatno moraju izmišljati lažnu tradiciju poštovanja srpskog sveca Save da bi svetosavljem ostvarivali velikosrpsku hegemoniju.

Kult svetoga Save i svetosavlje samo su formalno povezani, jer ono nije utemeljeno u ličnosti i radu Save Nemanjića. Doktrinu svetosavlja autorizovao je Nikolaj Velimirović predavanjem Nacionalizam svetoga Save (1935). Slijedio ga je Justin Popović s knjigom Svetosavlje kao filozofija života, a za njim i propagandisti. Neki kritičari tvrde da se Velimirovićčeva doktrina nacionalističke ideologije i radikalnog klerikalizma uistinu ne može legitimno osloniti na Savi Nemanjiću.

Kult svetoga Save je mješavina povijesnih fakata, nepovijesnih konstrukcija i izmišljotina po mitološkom arhetipu „kulturnih heroja.“ U njemu se hibridiziraju hrišćanski dogmati i vulgarna narodna vjerovanja. Hibrid je stvoren prema duhovnim i političkim potrebama prve srpske građanske klase u Vojvodini sredinom 18. vijeka.

Svetosavlje je religijsko-politička ideološka doktrina Velimirovića koja počiva na izvitoperenoj i nekredibilnoj ”hermeneutici” stavova svetoga Save. Ova mu ”hermeneutika” služi da bi uvjerio u vrijednost svojih stavova i njihovu višu teološku legitimnost. Svetosavlje nije djelo svetog Save, nego ga je stvorio Nikolaj Velimirović sredinom četrdesetih godina XX vijeka. Ono je trebalo da bude ideološko-religijski program Crkve Srbije u suočavanju s osnovnim pitanjima savremene epohe.

Zašto Velimirović baš u tom vremenu izlaže doktrinu svetosavlja? Zašto je ona od početka anahrona i groteskna? Zašto u sebi nosi antihrišćansku potenciju nagovora na klerofašizam?

Crkva Srbije tradicionalno je bila deficijentna u teološkoj učenosti i sposobnosti da na racionalni način promišlja otvorena pitanja vremena. Osnivanje Bogoslovskog fakulteta u Beogradu 1920. godine nije moglo – ni do današnjih dana – prevazići ovu deficijenciju. Ona ima mnogo dublji doktrinarni osnov u samoj biti pravoslavlja. Vrijeme je bilo postavilo dva složena zahtjeva pred Crkvu Srbije! Njih je Velimirović pokušao ispuniti doktrinom svetosavlja.

S jedne strane, htio je dati doktrinarni odgovor na pitanja sekularizacije, smisla i organizacije države, liberalizma, komunizma, individualizma, antifašizma, izmještanja religije iz politike, ekonomije i prosvjete, pacifizma, vjerske tolerancije te modernih prosvjetnih, kulturnih i moralnih paradigmi.

S druge strane, mislio je da može postaviti doktrinarni rukovođ za orijentaciju Crkve u prvoj jugoslovenskoj državi s više religija, nacija, povijesnih sudbina, tradicija, kultura i jezika.

Njegov vrijednosni stav u oba korpusa pitanja – kao osnov doktrine svetosavlja – pokazuje tešku nihilističku strast s kojom odbija vodeći moderni tok svijeta! Jugoslavija mu je neprihvatljiva, „jer postaje mješavinom krvi, jezika i raspoloženja, a takva mješavina proizvodi strah, nemir, sebičnost, grabež i osećanje stalne nesigurnosti.“ Izvjesno, njega vodi svijest o fragilnosti srpskog nacionalnog i religijskog identiteta, ali i strah od Drugoga!

Pitanja o mjestu Crkve Srbije u savremenoj dobu, odnosu Crkve i države, političkoj organizaciji države, konsolidaciji srpske nacije etc., on pokušava rješavati neupitnim odbacivanjem sekularizma, religijskog i civilizacijskog univerzalizma, prosvjetiteljstva, komunizma, liberalizma, parlamentarne demokratije, jednakosti pravnih statusa, moderne ekonomije, racionalizma, moderne građanske kulture, humanističke orijentacije obrazovanja i moralnog individualizma.

Ključ rješenja ovih pitanja on nalazi u apologiji srpskog nacionalizma! Međutim, potpuna konfuzija u svim njegovim stavovima proističe iz činjenice da pojam nacionalizma jednom konotira sadržajem koji ukazuje na tribalizam, drugi put na moderni zapadni pojam nacionalizma!

Koje ideje čine Velimirovićevu doktrinu svetosavlja?

Prvo. Svetom Savi pripisuje da je sinteza Istoka i Zapada, Svetosavlju pririče istu odliku. Tvrdnja mu nema nikakvog smisla! Ona izvire iz inferiornog svjetonazora koji svoje frustracije pred civilizacijskim razvojem drugih naroda „liječi“ tako što ih providno omalovažava. Stalno djelovanje frustrirajućeg kompleksa inferiornosti dovodi do internalizacije tersitskog malicioznog držanja pred cijelim svijetom! Njegovo se svetosavlje rađa iz duha inferiornosti!

Pokretan ovim mentalitetski učvršćenim držanjem, Velimirović u multikonfesionalnoj državi postulira državu u kojoj će pravoslavlje biti jedina religija, ali svjesno šuti o tome kako će se država osloboditi od vlastite multikonfesionalnosti! Širini ekumenizma suprostavlja uskogrudost „narodne religije.“ Bogatstvu višenacionalne države suprotstavlja svoju „narodnu državu,“ ali opet šuti o tome kako se osloboditi od ove višenacionalnosti! Jezičkom bogatstvu suprotstavlja svoj „narodni jezik,“ ali niđe ne veli što bi s inojezičnicima!

Drugo. Velimirović ne razlikuje pojmove naroda i nacije. Ne sakralizira on naciju – kako misle neki kritičari – nego etnos! Ne „nacionalizira“ on religiju, nego je tribalizira! Njegov izraz „Savin nacionalizam“ je oksimoron. U vrijeme Nemanjića ne postoji srpska nacija ni srpski nacionalizam. Postoji srpski narod. U izraz „Savin nacionalizam“ Velimirović smješta svoj program srpske nacionalne ideologije za 20. vijek. Pogrešno ga naziva „nacionalizmom.“ Program mu nije nacionalna ni vjerska konsolidacija, nego filetizacija srpskog pravoslavlja i tribalizacija srpskog društva u modernom vremenu. Svetosavlje on svodi na tribalističku ideologiju. Njegov ideal nije građansko društvo, nego primitivizirana tribalna zajednica srpskog naroda, izolovana od drugih naroda, zatvorena u sebe, s ksenofobičnom i šovinističkom iluzijom da je superiorna drugim narodima.

Treće. Velimirović tribaliziranjem religije projektuje grotesknu mješavinu pravoslavlja i vernakularne („domaće“) religije, dogmata hrišćanstva i bizarnih narodnih vjerovanja! Takvo „narodno pravoslavlje“ postaje dehristijanizovano. Na čelu treba da mu bude „narodna crkva.“ Njenu autokefalnost Velimirović brani filetističkim argumentima. Pred njima nestaje univerzalnost hrišćanske religije, njen jevanđeoski individualizam i svaki trag hrišćanskog komunizma. Stožer „narodne religije“ nije vjernik koji ima suvereni religijski stav i ličnu savjest koja se rukovodi jevanđeoskom etikom, nego narodni kolektivitet pod duhovnim vođstvom crkvenog klera.

Četvrto. On potpuno odbija sekularizam i vraća se davno prevladanoj „simfonijskoj“ ideji jedinstva crkve i države. Opisuje je kao svojevrsnu monarho-teokratiju. Crkveni kler treba da bude „duhovni vođa“ naroda. Politički treba da ga vodi „narodna dinastija.“ On crkvi daje prednost, obrazlažući je pseudo-istorijskom tezom da država proističe iz crkve?! Koliko drži do povijesnih činjenica, dobro ilustruje njegova tvrdnja: „Od svetoga Save do danas nikada u slobodi nije nad srpskim narodom vladala nekakva strana dinastija…“.

Peto. Po Velimiroviću – srodno shvatanju njemačkih nacista njegovog vremena – država je organska zajednica „prirodnog naroda.“ Kod nacista jedinstvo se izražava sloganom: jedan narod, jedna država, jedan vođa (Ein Volk, Ein Reich, Ein Führer)! Kod Velimirovića slogan je malo drugačiji: jedan narod, jedna religija, jedna država! U njegovoj „idealnoj državi“ nema mjesta politici, ako se ona razumije kao zakonski uređeni sistem posredovanja onih interesa ljudi koji imaju politički karakter. Nema mjesta republikanstvu, parlamentarizmu, višestranačju, predstavničkoj demokratiji, podjeli vlasti, vladavini prava ni pravnoj državi. Pripadnici naroda nemaju status građana. Podložni su duhovnoj vlasti Crkve i svjetovnoj vlasti dinastije. O narodnoj privredi i pravnom sistemu Velimirović ne može ništa reći! Predmnijevajući ideju „svih srpskih zemalja,“ on pod krinkom pacifizma postulira militarizam kao formu širenje srpske „narodne države.“

Šesto. Njegov koncept prosvjete, vaspitanja i škole u potpunosti je desekularizacijski. Pokazuje karakteristični strah dijela klera Crkve Srbije od prosvjetiteljstva, autentične obrazovanosti i racionalnog znanja. Pod prosvjetom on misli da monopolisano vaspitanje „u neraskidivoj vezi s narodnom crkvom.“

Sedmo. U njegovom pojmu kulture nema mjesta za modernu građansku kulturu. Hvali on feudalnu graditeljsku kulturu crkava i manastira, narodne običaje i narodni jezik. „Savršena nacionalna kultura“ po njemu je „zidarija, vez i tkanina, pjesma i priča, rezba i bojenje, neiscrpna mudrost, krasota običaja i otmenost ponašanja!“

Osmo. Od Zapada je Velimirović prijemčiv samo za naopako shvaćeni nacionalizam. Njegova interpretacija pokreta za nacionalno i religijsko oslobođenje u zemljama zapadne Evrope od ranog srednjeg vijeka do početka kapitalističke epohe je jednostrana. Ove dvije dimenzije samooslobođenja Zapada on mjeri lažnim baždarskim instrumentom vlastite apologije srpskog tribalizma.

Deveto. Iz samoga duha svetosavlja potiče njegov afinitet prema nacifašizmu svoga vremena, kao i njegove pohvale Hitleru. On pogrešno pripisuje Hitleru trud oko produžavanja borbi reformatorskih pokreta u katoličanstvu Evrope. Smisao ovih pokreta svodi na borbu za nacionalne crkve. On je slijep za sve druge strane protestantske pobune protiv Rimokatoličke crkve, njene teologije, ideologije i religijske prakse.

Velimirović neosnovano pripisuje Hitleru borbu za njemačku nacionalnu crkvu. Hitler i nacisti su hrišanstvo zamijenili germanskom i „arijevskom“ mitologijom rasističkog neopaganizma te „religijom krvi i tla“ (A.Rozenberg). Da vlastiti put u klerofašizam ne ośeća srodnim njemačkom nacizmu, bizarna bi bila Velimirovićeva pohvala Hitleru zbog povezivanja „nacionalizma“ i „vjere:“ „Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svom narodu onaj najvažnji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.“

Velimirovićeva tribalistička ideologija krči direktni put prema klerofašizmu! Sljedbenici su ga u tome dobro razumjeli. Rehabilitovan je, a Sveti arhijerejski sabor Crkve Srbije ga je kanonizovao za sveca 2003. godine!