IZABRANA NOVA VLADA, PREMIJER OPTIMISTA: Tako mu Bog pomogao

Ako je mjera neke nove Crne Gore, kojoj će stremiti juče izabrana Vlada, da postanemo nalik Luksemburgu, onda se imamo rašta pomučiti. Država u kojoj je prosječna plata 4000, a minimalna 2200 eura, zaista zaslužuje da bude uzor.

No, u svakoj bajkovitoj priči postoji neka zla vještica. Nije poznato da li je premijer nekada putovao u najmanju državu Beneluksa, jer se ANB do nedavno nije ni bavio njime. Ali da jeste, vidio bi da tamo u nekim buticima i tržnim centrima, na čistom srpskom (da ceo svet razume) stoji: «Jugosloveni, molimo vas da ne kradete».

Slična je priča sa novom Vladom: «Sloboda se danas osjeća u svakom kutku Crne Gore, iako se još izgovara tiho, naš narod ponovo vjeruje u bolje sjutra», likovao je Krivokapić u ekspozeu. I baš kao oni Jugosloveni s početka priče, koji remete idilu Luksemburga, tako i oni koji se ne pronalaze u odrednici «naš narod», nikako da povjeruju da slobodu i bolje sjutra obećava i njima. Ko je pomenuo Vesnu Bratić i onoga Leposavića?

Naravno, radi se o Crnogorcima, Bošnjacima, Muslimanima, Hrvatima,  pa i Albancima. Jer, kladim se da ogroman procent Albanaca, ne bi pristao da paradigma za njihov odnos prema zastupljenosti u Krivokapićevom kabinetu, bude činjenica da mu je Dritan potpredsjednik.

Osim što ne vjeruju u obećanu slobodu i bolje sjutra, svi nesrbi Crne Gore teško da će progutati i premijerov pomiriteljski instinkt. Jer, nije problem što je kao krivca za sve naše zavade, dualitete i rivalitete označio DPS. Problem je kada on implicitno nameće potrebu da svi budemo svetosavci, Srbi, ili ne daj Bože ravnogorci – pa da podjele nestanu. Kao Božjom rukom odnešene.

A antifašizam?

U premijerovom ekspozeu, dok je bio mandatar, nije bilo ni riječi o 1918. godini. Ni o 13. julu. O antifašizmu. Ni o 2006. godini. Ma, ni da pomene Crnogorce! Ni kao narod, ni kao naciju.

I onda neko, sa takvim pristupom, počne da govori o «budućnosti bez podjela i pobjeda». Uzalud. Jer, budućnosti Crne Gore nema sa onim ko bagateliše antifašizam i NOB. Nema ni sa onim ko ne osjeća bilo slobode i nezavisnosti. Nema ni Crne Gore ako nije građanska i multietnička.

Koga onda premijer pokušava da pomiri sa antifašistima, suverenistima ili građanima? Da li on to, možda, apeluje na njih da prestanu da se hvale što baštine te vrijednosti? Možda zato da bismo, svi skupa, počeli da redom ukidamo datume koji simbolišu te tekovine? Onda, da smatramo 9.maj ukinutim zbog sjećanja na onaj pijani budvanski dan kada su svi fasovali koronu? A, premijeru?!

Ili, ako premijer misli da su mjera pomirenja njegovi apostoli, tj. eksperti koji bi u svakoj normalnoj zemlji bili pripravnici, onda imamo grdan problem. Jer, oni nijesu birani čak ni po nacionalnom kriterijumu. Ma, ne! Oni su, prije svega svetosavci, vjernici, oni koji se krste i mole. Srbi, ateisti, nijesu kod njega bili u konkurenciji.

A kada vjeruješ, parafraziram Zdravka premijera, možeš pomjeriti brda ili popuniti budžetske rupe, konsolidovati javne finansije, vratiti dug, povećati BDP… Ekonomija je, ionako, imala epizodnu ulogu u ekspozeu, jer smo vidjeli da premijer ne razlikuje pola miliona eura od pola milijarde.

Ali se jasno prepoznala servilnost. Ekspoze, koji prvi put za crnogorskih 30 godina nije zavrijedio ni kurtoazan aplauz u parlamentu, stvarao je neodoljiv utisak kako je nova Vlada, zapravo, posluga za nekoliko nalogodavaca. Hardver je na litijama, softver u Beogradu.

Kao premijer možeš više

Pomenuh ANB i nedostatnost potrebe da se prije ljeta gospodnjeg 2020. prati životni put i staze kojima je gazio Krivokapić. Ne znamo, stoga, ni da li je nekada bio u Iranu.

Ali, baš kao što je on iznenada došao na političku scenu i već ušao u legendu, tako je još u avgustu, naš novi premijer znao da ga od političara motivišu “oni koji su neočekivano pobijedili u svojim zemljama i to italijanski političar Romano Prodi, koji je bio i univerzitetski profesor i iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad, inženjer”.

I ko zna: možda je baš od ovog potonjeg nekada čuo da tvrda vjera i brda pomjera. Jer, ako mu je terorista Nikola Kavaja simbol otpora, zašto mu i Ahmadinedžad ne bi bio ideal vjerujućeg čovjeka koji sumnja u zemaljske i pretpostavlja ih nebeskim zakonima?

Jer, da vjeruje ovozemaljskim zakonima, mogao je laganije da se oslobodi Mandića i Kneževića. Recimo, da ponudi tumačenje da su obojica prvostepeno osuđeni na petogodišnje kazne zatvora, pa ih stoga ne može smjestiti u Vladu dok se postupak pravosnažno ne okonča. Ali, on je birao teži put.

Ipak, zna Krivokapić i da revidira mišljenje. Tako Srbija i Crna Gora više nijesu, kao prije tridesetak dana, “dvije srpske države”.

Samo što još ne znamo dešavaju li mu se te mijene često?! Možda, kao mjesečeve?!

A dok nešto više ne saznamo, ostaje nam da posmatramo. Znajući koliko mu njegovi najbliži politički saborci ne vjeruju, moramo ipak priznati da je Krivokapić čarobnjak. Jer, dobiti podršku za Vladu, a znati da samo njih četvoro od 41 iskreno slijede njegov put, može samo neko sa natprirodnim moćima.

Čarobnjak nerijetko ima i čarobni štapić. Eto zašto treba vjerovati da Crna Gora može biti kao Luksemburg! Jer, ako vjeruješ, pa kao građanin pomjeraš brda, kao premijer valjda možeš i više. Pa tako, da pomjeriš državu. U Beneluks. Ili u Rusiju, ko zna?