Disciplina muljanja

piše: Željko Vukmirović

Odnosi sa Hrvatskom su uvijek predstavljali naročitu disciplinu za srpsku politiku. Trebalo je na tome puno raditi, stalno dotjerivati i biti predan i istrajan. Uporne provokacije i revizionizam su bili neizostavni dio te vještine. Uz napomenu da se tom poslu svaki eventualni kraj nije smio ni naslutiti. Zato i ne treba da čudi angažman vodećih političara prosrpskih partija u Crnoj Gori koji sa najodgovornijih pozicija u vlasti održavaju ovaj terminalni koncept. 

Ovdašnja vladajuća većina svoje zauzete položaje ionako duguje izuzetnom političkom aranžmanu smišljenom u saradnji srpske crkve i svih raspoloživih nacionalističkih političkih grupacija iz Srbije. Plan i program je dogovoren, neskriveno potpomognut materijalnim ulaganjima, uredno propraćen medijskom propagandom. Politička supervizija pod kontrolom srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Prosrpski političari iz Crne Gore su samo trčali na avione za Beograd. 

I tako već decenijama. Bez obzira što je srpska politika prema Hrvatskoj i bazično svojatanje hrvatskih teritorija doživjelo i vojni i socijalni i politički poraz. A i bez obzira što ta konstanta i karakteristična osobina srpske politike ovih dana dobija sva obilježja radnje koja se zatvara. Ništa zato. Tu su uvijek prosrpski političari iz Crne Gore. Duga klupa. Bez obzira na potcjenjivački tretman igrača i zanemarljivu minutažu. 

Suštinsko rješavanje bilo kakvog spora sa Hrvatskom nikada nije bila opcija srpske politike. Baš kao ni eventualni kompromisni komšijski dogovor. Tako se i trenutni vodeći političari u Crnoj Gori kreću isključivo u iscrtanom prostoru interesa srpske politike. Manipulativnih primjera je puno. Od napada na Dubrovnik do rezolucije o Jasenovcu. 

Ima jedna anegdota iz 1992. godine. Tadašnji premijer ostatka Jugoslavije, već preimenovane kao SRJ (Savezna republika Jugosavija), biznismen i američki državljanin Milan Panić, upustio se u avanturu pokušaja dogovora sa predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, te suštinskog sklanjanja Slobodana Miloševića kao centralne političke figure oko koje je bio skoncetrisan srpski nacionalizam. Navodno, dogovor se kudikamo nazirao, planirani su ustupci, prve prepreke prevaziđene. A onda je Tuđman upitao Panića. 

„A što ćemo sa Prevlakom?“

I Panić mu je odgovorio. 

„Kakvom Prevlakom?“

Tuđmanu se smučilo. I izgovorio je tih nekoliko riječi. 

„Paniću, ti mene zajebavaš!“

Stvar je u tome da je zajebavanje živjelo na drugoj adresi. A tamo već nije bilo nikog da objasni tom američkom državljaninu srpskog porijekla kako uvijek postoji realna mogućnost da se zloupotrijebi Crna Gora i prolongira svaki spor sa Hrvatskom. 

Kako tada, tako i danas. Znate već, ljubav je u teoriji sjajna stvar. Nego je praksa čudo. 

Praktično, na muljanje srpske politike po Crnoj Gori podsjetili su nas prošlogodišnji požari. Tada je i obnovljena davno plasirana laž o tome kako je Crna Gora raspolagala kanaderima, ali ih je bivša vlast prodala za tričavih 8,3 miliona eura Grčkoj. Na ovo se najprije primio crnogorski premijer Milojko Spajić, koristeći tu priču za ličnu promociju. Provaljeno. Neposredni akteri prodaje četiri kanadera po cijeni od 24,4 miliona dolara, 1995. godine, bili su tadašnji srpski predsjednik Milošević i grčki premijer Andreas Papandreu, dok je realizaciju posla koordinirao ministar vanjskih poslova Milan Milutinović, prethodno angažovan kao ambasador u Atini. Posao je obavljen preko beogradske firme Target, koja se bavila izvozom oružja. Crnu Goru niko nije ništa pitao niti je nad tim kanaderima imala bilo kakvu nadležnost. 

Ostala je samo ona anegdota o Paniću i zajebavanju. Milan Panić se ubrzo nakon toga suočio sa političkim porazom i vratio u Ameriku. Milojku Spajiću je poraz pred vratima i prema raznim prognozama najvjerovatnije će pobjeći u Ameriku. 

Muljanje srpske politike i istrajavanje u održavanju sporova sa Hrvatskom će ostati. Za to će se već pobrinuti trenutna vlast u Crnoj Gori iz redova prosrpskih partija. 

Pokorno i predano. To se zove disciplina.