KAKO JE NEKADA O NAPADU NA DUBROVNIK PISALA UČENICA JELENA BOROVINIĆ: Neka pobijedi mir

Evo kako je 1991. godine, u vrijeme srpsko-crnogorske agresije na Dubrovnik, razmišljala i pisala aktuelna ministarka zdravlja, tada “samo” Jelena Borovinić.

“Od vijesti do specijalne emisije, od specijalne emisije do dnevnika, od dnevnika u neizvjesnost. Bol, strah i suze, naša su stvarnost. Daleko od mira i sretnih dana ispunjenih ljubavlju, živimo i strahujemo u ratu.

Rat. Riječ koja u sebi nose hiljade ljudskih života, hiljade neprospavanih noći, hiljade razornih mina. Svaki je dan duži od godine, a svaka noć mračnija od prethodne. Širi se miris baruta i dima. Liste sa imenima poginulih i ranjenih su sve šire i duže. A neprijatelji su nam dojučerašnja braća.

Rat se osjeća u kući, u školi, na ulici, fudbalskom igralištu. Kolone tenkova, topova i minobacača su sve duže. Broj mobilisanih vojnika sve je veći. U rovovima, sa mitraljezima u rukama, leže i čekaju početak borbe hiljade Jugoslovena.

Hiljade njih već su u borbi. Majke, sestre, kćerke tuguju za onima koji su smjelo dali svoj život za mir. Okreću se stranice istorije. Ko to želi da nam ukrade budućnost? Ko to smije? Dovoljno je sjetiti se djece sa Kozare pa se još jače boriti za mir. Nećemo dozvoliti da se zbog nečijih zajedljivih želja ponovi Jasenovac.

Zato pozdravljam sve vojnike (tenkiste, pilote, puškomitraljesce), koji se bore za mir i slobodu na ovom malom krševitom Balkanu. Pozivam ih u ime moje generacije da istraju u ovom surovom ratu jer pobjeda mora biti na strani pravde.

Ponosim se svim dobrovoljcima iz Nikšića, Titograda i svih ostalih mjesta moje Crne Gore. Vjerujem daće djeca ponovo u miru ići u školu i da će se na njihovim crtežima, umjesto pušaka, tenkova i bombi, ponovo naći bezbrižna dječja mašta.

Želim da ponovo zavlada ljubav i prestane rat. A ja sam samo jedna od hiljade mojih vršnjaka koja se boji, nada i moli za mir.

Jelena Borovinić, učenica Titograd”

Samo koji dan kasnije, Jelena se obratila ratnohuškačkoj Pobjedi, koja je njeno pismo objavila u specijalnom izdanju – “Rat za mir”, 1991. Ovoga puta,  prepisala je jedan dio iz svog pismenog sastava:

“Crnogorke traže da se formiraju dobrovoljački odredi. Pozovite i mene.

Ne mogu a da vam se ne obratim u ovako teškim vremenima, kada čovjek nemilosrdno kolje čovjeka kao najkrvoločniju zvijer, a da ne osudim one koji su izbjegli vojnu obavezu i rezervu a jedu hljeb ove zemlje – proklet im bio!

Ustaška krv je podivljala, to više nije krv čovjeka, to je zvjerska krv, pa apelujem da se najoštrije osude svi izdajnici i oni koji su odbili da ranjenom bratu pruže ruku pomoći, gledajući mu smrt pred očima.

Prokleće ih njihovo potomstvo i kosti izmučenih duša. Molim ih u ime moje generacije da istraju u ovom surovom ratu jer pobjeda mora biti na strani pravde. Ponosim se svim dobrovoljcima iz Nikšića, Titograda i svih ostalih mjesta moje Crne Gore.

Vjerujem da će djeca ponovo u miru ići u školu i da će se na njihovim crtežima, umjesto pušaka, tenkova i bombi, ponovo naći bezbrižna dječja mašta. Želim da ponovo zavlada ljubav i prestane rat. A ja sam samo jedna od hiljade mojih vršnjaka koja se boji, nada i moli za mir.

Jelena Borovinić, učenica Titograd”.