Budite se, nestade nam Crna Gora!

Piše: Nebojša Redžić

Postoje ljudi koji i danas pjevaju svoju istoriju. Za njih je “Gorski vijenac” istorijski izvor, za njih je Njegoš istoričar čije fikcije o istrazi poturica ili o crnogorskom srpstvu predstavljaju osnovu na kojoj baziraju svoje poznavanje Crne Gore. Takvi ne dozvoljavaju bilo čijoj imaginaciji da se razmahne. Oni bi i Njegošev stih “srpska sveta zemlja Palestina” pretvorili u realnost, samo da nam je Bliski istok malo bliži. Takve ćete pronaći u novoj vlasti u Srbiji. Takve, nažalost, mi imamo ovdje – i to u vrhu crnogorske vlasti. 

Na stranu sada da li novi praznik Njegoševi dani izmišljen zbog Njegoša ili zbog toga da bi gomila neznalica sa kupljenim diplomama mogla tri dana da se šepuri po bjelosvjetskim destinacijama, jer se u javnom sektoru gdje su primani samo zato što su u CV ubacili pređenu kilometražu sa litija – ne radi. Kao da bilo što rade i kao da bilo što znaju i onda kada su zvanično na poslu. Njima odgovara ovakva, obezličena Crna Gora koju predstavljaju kao “građansku”, samo zato što vide da ne mogu da je pretvore u srpsku. Mi imamo predsjednika države koji kaže da se “Njegoševo naslijeđe i danas uzdiže kao jedan od najprepoznatljivijih stubova našeg kulturnog i državnog identiteta”. Ne pominje nacionalni identitet. Ne pominje, jer on na izlazi iz Hrama, gdje uz miris tamjana i poj popova slavi činjenicu da Crna Gora nema apsolutnu etničku, odnosno identitetsku većinu. Taj čovjek nikada neće shvatiti da se politika i društvo ne mogu odvojiti od kulture, a da se kultura ne može razumjeti bez istorije. I zato je, sa njim na čelu države, stvarnost života puka karikatura naše istorije. 

Na stranu sada da li novi praznik Njegoševi dani izmišljen zbog Njegoša ili zbog toga da bi gomila neznalica sa kupljenim diplomama mogla tri dana da se šepuri po bjelosvjetskim destinacijama

A onda se na jednog apostola nove većine iz 2020. godine nadoveže drugi koji je, nažalost, premijer ove države koji sa ponosom kaže da Crna Gora nema apsolutnu etničku, odnosno identitetsku većinu, što je, veli, “ključni argument za građanski karakter države, potrebu za širokim društvenim dogovorom i ubrzanje evropskih integracija”. Tu činjenicu – da Crna Gora nema apsolutnu etničku većinu, premijer – veseljak, zlorabi diljem svijeta gdje nas suštinski predstavlja kao bezličnu skupinu svega i svačega, buljuk naroda i narodnosti koje baš zato što smo bezlični, što prije treba prevesti u Evropljane! A tek tada nećemo znati ni ko smo, ni što smo. 

Jer, da bi država bila uspješna, da bi imala integritet, mora imati identitet. Mora imati postament, temelj. Mora imati etničku većinu i po njoj se prepoznavati.

Uostalom, na popisu stanovništva koji su organizovali oni koji bi da ove države nema, Crnogoraca je bilo 41,12 %. Bilo bi nas i više da je popis bio pošten, da nijesu popisivali sobarice i čistačice sa primorja i nevoljnike iz Rusije i Ukrajine – sve sa ciljem da Crnogorci ne postanu apsolutna većina i da država ne bi mogla da bude nacionalna. Uostalom, sa 41,12 % Crnogorci su etnička većina, taman koliko su Srbi sa 43,18% jezička većina i zato traže da srpski jezik bude normiran kao službeni. Samo što mi, za razliku od Srba, nemamo nikoga da traži da Crnogorci uđu u Ustav kao etnička većina.  

Ne postoje građanske države

U svijetu ne postoji nijedna građanska država, pa to ne može biti ni Crna Gora. Moguće da je ustavotvorac imao plemenitu ideju, možda je želio da mi budemo jedinstveni po tome što nemamo etničke zajednice, nego građane. Ali, to nas je koštalo identiteta. Mi više ne znamo ko smo, mi više ne znamo slavimo li Njegoša zato što je bio Crnogorac ili zato što je Srbin, mi smo društvo iscrpljeno istorijom, ali nas svaki pokušaj bježanja od nje vodi kidanju veza koje obezbjeđuju njegovu koherentnost. Uostalom, jedna etnička nacija obilježava državu, daje joj miris i ukus. Čak i države koje su formirane od političkih nacija (SAD, Brazil…), formirane od mnogo etničkih grupa, imaju etnički pečat od etničke nacije koja ih je stvorila. Amerikancima  je to Engleska, a Brazilcima Portugalija.  

Premijer – veseljak, diljem svijeta nas suštinski predstavlja kao bezličnu skupinu svega i svačega, buljuk naroda i narodnosti koje baš zato što smo bezlični, što prije treba prevesti u Evropljane!

Već sam ranije pisao da građanske države ne postoje nigdje. Jer, država je politička kategorija, a društvo je građansko. “Građanska država” je zapravo demokratska država ili država demosa (naroda) tj. cjeline. Takav princip konstitucije je komplementaran nacionalnom, jer je svaka država (State-Nation) po svojoj nužnosti spoj nacionalnog partikularizma i civilne (građanske) demokratske univerzalnosti. Ovakvu Crnu Gori mnogi, s pravom, doživljavaju kao nacionalno neutemeljenu i privremenu, što u krajnjem dopušta mogućnost preispitivanja njegog statusa kada se za to stvore pogodne okolnosti.  

Uostalom, zašto se srpskim strankama žuri da uđemo u EU? Pa, zato što članstvo u EU može da se tretira kao velika društveno – politička promjena, poput revolucije ili referenduma, kada se može sazvati ustavotvorna skupština koha ima mandat da postavi nove temelje države. Aktuelni predsjednik Skupštine Andrija Mandić to je već i najavio. Tako bi aktuelna većina, ukoliko se nešto ne promijeni na narednim izborima, mogla stvoriti novu političku i ustavnu stvarnost u kojoj bi Crna Gora mogla i zvanično postati druga srpska država. Ne trebe uopšte sumnjati da bi za takvo što imali podršku nove vlasti iz Beograda. Takođe – i oportunog, “vjerujućeg” naroda u Crnoj Gori. Ali, o tome drugom prilikom.   

Crnogorci su narod sa viškom istorije. Oni su je živjeli, za razliku od onih koji bi da nam je otmu i prikažu kao svoju. A mi istoriju, nekako podrazumijevamo. Kao da se za nju nije ginulo i krv prolivala, kao da nijesu u bespotrebnim bitkama na Mojkovcu i Bragalnici i onim potrebnim – na Vučjem dolu, Grahovcu, Martinićima, Krusima… ginuli oni najbolji i nestajala cijela bratstva. A društvo koje potiskuje i zaboravlja svoje mitove, ili dozvoljava drugima da im ih otmu, ili se izlaže ozbiljnim opasnostima po svoj identitet. Ili oboje, kao u primjeru Crne Gore. 

A vi samo šutite! 

Neću opet pisati o potrebi formiranja autentičke crnogorske stranke koja bi u parlamentu zastupala očuvanje onih vrijednosti na kojima je Crna Gora nastala. Ako Crnogorci do danas nijesu shvatili koliko ona nedostaje, onda neće nikada. Crnogorski nacionalizam, zašto da ne? Onaj pozitivni, patriotski. Jer od crnogorskog nacionalizma nikome nije bilo loše, osim onima koji pretenduju na našu teritoriju, identitet i istoriju. Od crnogorskog nacionalizma nikada nije potekla ni kap krvi, nijedna dječija suza. Crnogorski nacionalizam je potreban, jer nam duh naših đedova nikada ne bi oprostio ako bismo našu zemlju koju su oni krvlju natopili, tek tako predali u ruke tuđinu. 

Crnogorci su narod sa viškom istorije. Oni su je živjeli, za razliku od onih koji bi da nam je otmu i prikažu kao svoju

Ovako, Crna Gora se postepeno transformiše u periferni evropski depo standarda, normi i procedura, lišena duše, ponešena vlastitim “uspjehom” na evropskom putu. Običan čovjek intuitivno primjećuje ono što elite odbijaju vidjeti – da jedna kultura ili zemlja može umrijeti kao živa stvarnost prije nego što se njeni spomenici uruše. Jer, kako reče moj prijatelj, kraj Crne Gore, onakve kakve se fragmentarno sjećamo, nije kraj onoga što je održavalo i što je i dalje održava. Iako jedna stvarnost, civilizacija, kultura može nestati prije svojih zakona i materijalnih spomenika, ipak ostaje vidljiva kao naslijeđe i kada je već mrtva, kao proživljeno iskustvo. Ona ne uskrsava kroz površnu politiku, jeftinu demagogiju, patetičnu nostalgiju, političke dekrete ili propisanu sistemsku estetiku. 

Crna Gora već ne postoji u onom obliku koji su nam ostavili preci. Neko će reći i ovo: Crna Gora više ne postoji. Pravo pitanje nije spasiti Crnu Goru kao fiksni istorijski oblik, već prenijeti ono što je u njoj krunisano i uvećano kroz vjekove. U najboljem slučaju, Crna Gora može postati samo globalizovani muzej starina. Pitanje na koje mi moramo odgovoriti je na hoće li opstati onakva Crna Gora kakvu poznajemo iz prošlosti, već hoće li ono što je prošlo kroz nju i sedimantiralo se u njoj, preživjeti njenu deklasifikaciju na održiv način. 

Pesimizam? Naravno! Društvo koje ćuti na razarajući pad standarda, opijeno obećanjem o većim platama za neradnike, društvo kome se na oči otima istorija i kultura, a oni tome aplaudiraju, društvo neznanja u kome popovi koji slave zločine i zločince stvaraju sistem vrijednosti, društvo koje na sve to ćuti – ne zaslužuje ništa drugo osim da nestane ili se utopi u tuđi identitet.Vjerovatno prvi put u našoj istoriji živimo u ontološkoj praznini, spremni da žrtvujemo tradiciju i duh zarad puke materijalne udobnosti i liberalnog nihilizma. 

“Ne krivite Cezara, krivite narod Rima koji ga je tako oduševljeno slavio i obožavao, radovao se gubitku slobode, plesao na njegovom putu i priređivao mu trijumfalne povorke. Krivite narod koji ga pozdravlja kada govori na Forumu o ‘novom, divnom, dobrom društvu’ koje će sada biti Rim, što se tumači kao ‘više novca, više lagodnosti, više sigurnosti, više ugodnog života na račun vrijednih”, reče Marko Tulije Ciceron.

A vi, samo nastavite da šutite. Još glasnije, još jače. Jer, brzo će januar i Milojkovih “dvesta” evra na platu. A ti, Crna Goro, nestani – što prije, to bolje.