NEREALIZOVANI PROJEKTI: Traže milionsku odštetu zbog mHE

Odgođeno je pripremno ročište po tužbi kosovske kompanije Triangle vlasnika Florina Krasnićija i bjelopoljske Gradnje vlasnika Borisa Perovića zbog nerealizovanog projekta mHe na Đuričkoj rijeci, jer je država tražila da se naknadno izjasni o zahtjevu manjinskog akcionara EPCG Vasilija Miličkovića koji je status umješača tražio i u ovom sporu.

Do sada su mu u dva postupka po tužbama drugih investitora mHe odbijeni zahtjevi za miješanje, ali će do pravosnažnosti tih odluka i dalje biti učesnik u postupku. Advokatica tužilaca Ana Đukanović protivi se njegovom učešću, navodeći da je Miličkovićev interes ekonomski, a ne pravni, koji je uslov za miješanje u spor.

“Da su investitori potpisali ugovor o prodaji struje sa Cedisom ili Crnogorskim elektroprenosom kako bi je plasirali na tržište, ja ne bih imao nikakav interes, ni ekonomski ni pravni. Ali, Vlada Mila Đukanovića potpisala je ugovor kojim se struja prisilno prodaje EPCG. Ne postoji niko, ni pa Vlada ko može potpisati ugovor da moja EPCG 30 godina od bilo koga otkupljuje struju, jer su oni moja konkurencija kada je riječ o proizvodnji struje”, naveo je Miličković na ročištu, o čijem će zahtjevu za miješanje sutkinja Danijela Vukčević odlučiti na idućem ročištu.

Triangle i Gradnja osnovale su kompaniju Plava Hydro Power sa sjedištem u Ulcinju koja je trebalo da gradi dvije mHe na Đuričkoj rijeci. Tužbom traže da sud utvrdi da je ugovor o koncesijama iz 2014. godine raskinut te da im dosudi naknadu štete i izgubljene dobiti.

Tačan iznos koji traže, trebalo bi da bude preciziran nakon finansijskog vještačenja.

Uložili 1,3 miliona

Riječ je o, kako navode u tužbi, projektu vrijednom 12 miliona eura, u koji su do sada uložili 1,3 miliona. Tvrde da su se već tokom prve faze suočili sa propustima države, pa im je MORT odbio zahtjev za izdavanje UT uslova. Navode da su, iako to nije bilo u njihovoj, već nadležnosti države, izradili studiju lokacije za sliv, ali i preduzimali i druge aktivnosti koje su bile obaveza države kao koncedenta. Time im, navode, nijesu bili obezbijeđeni preduslovi za realizaciju projekta. Nakon pribavljanja dozvola, uslijedio je snažan otpor lokalnog stanovništva, kada im je onemogućen pristup, a došlo je i do verbalnog i fizičkog nasilja. Tvrde da je i u tom slučaju izostala reakcije države, iako je bila dužna da obezbijedi siguran ambijent za realizaciju projekta.

Prije dvije godine su, kako navode, dobili uvjeravanja od državnog sekretara za energetiku Nikole Vujovića da u slučaju raskida imaju pravo na naknadu štete oko dotadašnjeg ulaganja, dok je ostala pitanja trebalo da definišu u pregovorima. Ipak, mjesec kasnije Vlada Duška Markovića zadužila je ovo ministarstvo da otpočne pregovore oko sporazumnog raskida. Za to su, kako tvrde, saznali iz medija, dok su dva mjeseca kasnije u zvaničnom obavještenju informisani da će naknadno utvrditi dinamiku pregovora. Vlada im je, tek nakon urgencije, uputila aneks ugovora kojim nijesu bili zadovoljni, ali na njihovo izjašnjenje nijesu dobili odgovor, pa su uputili tužbu za raskid ugovora i naknadu štete.

“Od razumnog i pažljivog koncedenta imalo se očekivati da je stvorio preduslove za razvoj projekta za koji je sam utvrdio javni interes i raspisao javni poziv, te se opravdano očekivalo da će savjesno ispunjavati svoje obaveze, da neće izigravati odredbe ugovora i da neće dovoditi drugu ugovornu stranu u nezahvalnu poziciju”, stoji u tužbi.

Država odbacuje njihove navode, ističući prigovor zastarjelosti i nedostatka aktivne legitimacije. U odgovoru ukazuju da je zakonom predviđeno da u slučaju raskida ugovora o koncesiji, koncesionar nema pravo na naknadu štete.

“Pravo na naknadu izmakle koristi cijeni se prema izvjesnosti ostvarenja koristi i nije dovoljno samo optimističko predviđanje dobitka ili subjektivna procjena da će dobitak nastati, već je potrebno nesporno dokazati izvjesnost sticanja dobiti i postojanje elemenata na osnovu kojih se može utvrditi iznos izmakle koristi, kao i da očekivana korist ne bi bila protivna važećim zakonskim propisima u odnosu na ugovorene odredbe”, stoji u odgovoru države.

Bez privremene mjere

Privredni sud je pravosnažno odbacio zahtjev Triangla i Gradnje za donošenje privremene mjere kojom je traženo da se državi naloži da se uzdrži od aktiviranja bankarske garancije i da im vrati garanciju. Sud je utvrdio da se tom mjerom ne traži obezbjeđenje potraživanja iz tužbe i da ne postoji korelacija između sadržine mjere i tužbenog zahtjeva kojim bi se ona mogla opravdati. Donošenje mjere ne bi bila sredstvo kojim se osigurava ostvarenje zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje raskida ugovora i naknadu štete, stav je suda.