U MATICI SRPSKOJ: Rakovićeva besjeda o “Njegoševoj Srbiji”

Koliko je prostran naš srpski svet! Vidite li tu Nebesku Srbiju?! Čujete li Kosovski zavjet generacija naših predaka?! Siguran sam da vidite i čujete – i Nebesku Srbiju i Kosovski zavjet!

Besjedu Aleksandra Rakovića u Matici srpskoj prenosimo u cijelosti:

Drage dame i gospodo, predsjedniče Matice srpske, časni oci,

Zahvaljujem Tesla global forumu na priznanju Bela golubica, koje mi je uručeno u ovom veličanstvenom zdanju naše najstarije naučne institucije Matice srpske. Učinili ste mi veliku čast.

Istorijski prostor srpskog naroda omeđuju Trst na zapadu, Sentandreja na sjeveru, Temišvar na istoku i Hilandar na jugu. U središtu tog četvorougla je Srbija, a pojam Srbije je državni, etnički, duhovni, nacionalni, politički i kulturni. Shvaćen u ovim ili onim vidovima: prošlim, sadašnjim i budućim. A Njegoševa Srbija nekako najviše prijanja srcu, njegova vizija “sve Srbije od Dunava do mora sinjega”– nekad od Sentandreje do duže obale Jadranskog mora, a danas od Apatina do Bara.

Suzio se malo prostor Njegoševe Srbije, istorijske okolnosti sabile su naš narod, ali je Srbija i dalje velika. Srbija je nebeska, najveća, najviša, najdivnija. U Njegoševoj Srbiji su danas i Republika Srbija i Republika Srpska i Crna Gora – tri sestre, ćerke jedinstvenog i nedjeljivog srpskog naroda.

Naš glavni grad Beograd nije samo prestonica Srbije i svih Srba. Beograd je jedna od kulturnih prestonica Evrope i svijeta. Grad Sajma knjiga, Bitefa, Festa, Bemusa. Naša prestonica je tako važna i zbog toga u njoj kuca veliko srpsko srce. Bez srpstva Beograd bi, koliko god velik brojem stanovnika, bio samo mala varoš na jugoistoku Evrope, glava bez tijela, bez života, bez krvotoka. Kao što je to Cetinje danas. Vidite, dakle, kako je prošla nekadašnja srpska prestonica Crne Gore kada se odrekla srpstva. Cetinje je ostalo bez krvotoka, bez života, bez duše.

A naš krvotok počinje s jedne strane na zapadu, rijekama Unom, Vrbasom i Sanom, koje Sava nosi ka Dunavu, s juga Tarom, Pivom i Drinom, koje opet Sava nosi ka Dunavu, na sjeveru rijekama Dravom, Tisom i Tamišem opet ka Dunavu, s jugoistoka Timokom ka Dunavu, Ibrom i Nišavom ka dvema Moravama a dalje Moravom ka Dunavu. A Dunav, Sava, Bosna, Drina i Morava su arterije.

U tom našem krvotoku odjekuju zvona: Ravanice, Manasije, Žiče i Studenice u Šumadiji i Pomoravlju, Đurđevih stupova i Sopoćana u Starom Rasu, Prohora Pčinjskog na putu ka Hilandaru, Gračanice na Kosovu, Pećke Patrijaršije i Visokih Dečana u Metohiji, Morače u Brdima, Cetinjskog manastira u Crnoj Gori, Savine u Herceg Novom, Tvrdoša u Hercegovini, Krke u Kninskoj Krajini, Fruškogorskih manastira i Hrama Svetog Save u Beogradu.

U našem krvotoku čuje se žagor srpskog svetosavskog naroda u Beogradu, Novom Sadu, Banjaluci, Podgorici, Nišu, Kragujevcu, Kosovskoj Mitrovici, Kninu, Vukovaru, Nikšiću, Prizrenu, Sarajevu, Budvi, Brčkom, Subotici, Trebinju, Užicu, Prijedoru, Smederevu, Bijeljini i svim ostalim našim tvrdim gradovima, naseljima i selima.

A naše obale od Bara do Boke zapljuskuje srpsko more. “Vjenčavam te srpsko more sa slobodom Crne Gore”, uskliknuše na svadbi pred kumovima Rumijom i Lovćenom. A dobar glas čule su u svatovima i druge naše gorde dinarske planine: Durmitor, Golija, Dinara, Kozara, Ozren, Romanija, Cer, Zlatibor, Kopaonik. Pročulo se sve do Skopske Crne Gore, Stare planine i Rtnja, pa su lijepe vijesti o vjenčanju stigle i do Vršačkih planina s kojih puca pogled na srpsku Vojvodinu.

Koliko je prostran naš srpski svet! Vidite li tu Nebesku Srbiju?! Čujete li Kosovski zavet generacija naših predaka?! Siguran sam da vidite i čujete – i Nebesku Srbiju i Kosovski zavjet!

A koji je stoga naš put? Naš put – jedino pravedno rješenje – je da se Srbija, Srpska i Crna Gora ujedine, da stvore jedinstvenu državu, da ujedinjeno srpstvo bude stub i tvrđava pravoslavlja!

Živjelo ujedinjenje! Živio srpski narod! Živjela naša majka Srbija!