KUĆA SVETOG PETRA Cetinjskog: Od originalne arhitekture uglavnom ostalo ime i sjećanje

Zaštićena, napuštena, urušena, prepravljana, rekonstruisana, opljačkana, zapuštena, obnovljena, pretvorena u manastirski konak i paraklis, pa potom ponovo sređivana i dograđivana… To je hronologija trajanja Kuće Svetog Petra Cetinjskog na Rijeci Crnojevića, koja je kao kulturno dobro od nacionalnog značaja, nažalost, doživjela sudbinu brojnih drugih autentičnih viševjekovnih objekata našeg nasljeđa, piše Pobjeda.

Iako je pod zaštitu države stavljena 27. jula 1950. godine, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka Kuća Sv. Petra Cetinjskog bila je u katastrofalnom stanju. Država se na nju okrenula u momentu kada je prijetila totalna devastacija, budući da se krov već bio urušio, kao i međuspratna konstrukcija, a spolja i unutra bila je zarasla u šiblje i zatrpana smećem. Obnovljena je tek 1987. godine, a potom iznova napuštena, da bi se sredinom devedesetih konstatovalo da je ponovo obijena i u jako zapuštenom stanju. Tada je, uz angažovanje Ministarstva kulture i Zavoda za zaštitu spomenika kulture, urađena sanacija i kuća je predata na upravljanje

Mitropoliji crnogorsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve čiji su predstavnici, gle čuda, bili i članovi državne komisije za prijem izvedenih radova?! Iako je kuća svojina Prijestonice Cetinje, Mitropolija je dobila pravo korišćenja, a njeni neimari su je od tada dodatno dograđivali i pregrađivali, naravno, bez saglasnosti državnog organa za zaštitu kulturnih dobara.

GRADNJA I RAZGRADNJA

Istorijski izvori i dokumenta, koje je Pobjeda dobila od Uprave za zaštitu kulturnih dobara na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama, govore da je gradnja kuće započeta 1810. godine, za rezidencijalne potrebe Sv. Petra Cetinjskog. Pet godina je trebalo da neimari završe objekat. To je ujedno i vrijeme početka formiranja naselja, koje će ubrzo postati glavni trgovački centar Crne Gore. U elaboratu o revalorizaciji Kuće Sv. Petra Cetinjskog navodi se da ona predstavlja najstariji sačuvani stambeni objekat na Rijeci Crnojevića. U svojoj prošlosti, objekat je bio i u funkciji industrije, kada je u njoj crnogorsko austrijsko društvo osnovalo pilanu 1873. godine.

Podignuta kao jednostavna kuća na sprat sa dvovodnim krovom, na uličnoj fasadi je imala terasu, formiranu iznad tri volta, koji su u to vrijeme korišćeni kao podrumske prostorije. Tokom vremena, Kuća je pretrpjela niz izmjena, kojima je, između ostalog, nadgrađena terasa i zatvoren jedan volt. Kasnijim nadgradnjama terase, formirana su još dva aneksa, doksata i mali trijem. Godine 1987, objekat je saniran po projektu Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Crne Gore.

“Radovi izvođeni tokom posljednje dvije decenije rađeni su bez saglasnosti nadležnog državnog organa. Takođe, za obavljanje dopunske djelatnosti nije obezbijeđena saglasnost nadležnog državnog organa iz oblasti zaštite kulturnih dobara”, navodi se u elaboratu o revalorizaciji, koji je urađen 2014. godine.

Kuća Sv. Petra, kako se navodi u elaboratu, predstavlja zanimljiv primjer narodnog graditeljstva, svojstven području Rijeke Crnojevića, do koje su dopirali uticaji primorske arhitekture, skladno se miješajući sa karakterističnim elementima građevina orijentalnog tipa.

Malo šta od ovih izvornih karakteristika kuće je bilo vidljivo početkom osamdesetih godina. Tada je predsjednik Izvršnog odbora MZ Rijeka Crnojevića Nikola Janković obavijestio Republički zavod za zaštitu spomenika kulture o jako lošem stanju Kuće Sv. Petra Cetinjskog. Zanimljivo je da su predstavnici Zavoda na teren izašli 27. jula 1983. godine, tačno 33 godine nakon što je kuća stavljena pod zaštitu države (27. jul 1950. godine). Ispostavilo se da Orlandić ništa nije preuveličao.

“Sam objekat se nalazi u veoma derutnom stanju (derutan – zapušten, orunuo, ruševan, devastiran, prim. aut.). Davno je napušten, krovna konstrukcija sa pokrivačem je srušena, srušena je i međuspratna konstrukcija, nedostaje ili je dotrajala sva spoljna stolarija i obrastao je u korov”, navodi se u izvještaju ekipe Zavoda, koji je u avgustu 1983. sačinio, potpisao i predao arhitekta Đoko Mugoša.

On je dodao da se projekat sanacije i revitalizacije Kuće može uraditi tek kada se odredi namjena i sadržaj objekta.

“S obzirom na derutno stanje objekta i vremena potrebnog za izradu projekata i samu realizaciju sanacije potrebno je HITNO izvršiti preventivnu sanaciju, tj. očistiti objekat od ostataka krovne konstrukcije kao i ostalih djelova čije obrušavanje može da ugrozi živote prolaznika”, naveo je Mugoša u izvještaju.

Od podnošenja ovog izvještaja prošlo je devet mjeseci, kada se sastao društveno-politički aktiv MZ Rijeka Crnojevića, koji je na sjednici 12. marta 1984. godine predložio da Kuća Sv. Petra Cetinjskog bude namijenjena u sljedeće svrhe: prostorije gdje su voltovi za zavičajni muzej; prostorije iznad voltova da budu umjetnička galerija; gornja zgrada prizemno – čitaonica; na spratu društvena sala.

“Ukoliko Zavod smatra da bi ove prostorije bile korisnije za druge svrhe može napraviti izmjene”, navodi se u dokumentu koji je poptisao Nikola Janković.

Sudeći po predmjeru radova na popravci objekta Kuće Sv. Petra Cetinjskog, koji sadrži 25 tačaka, trebalo je uraditi ogroman posao, od čišćenja okolnog i unutrašnjeg terena od smeća i rastinja, do obijanja maltera sa zidova, razbijanja trotoara, hidroizolacije, postavljanja novog krovnog pokrivača, zamjene podova i stolarije… pa sve do postavljanja pločica, WC šolje, slavine, umivaonika.

Popravka kuće, sudeći po nekim dokumentima, završena je oko 1987. godine, ali nikada nije zaživjela ni kao zavičajni muzej niti čitaonica. Štaviše, brzo je zaboravljena.

MINISTAR I DIREKTOR

Kuće su se sjetili ponovo tek u višepartijskom sistemu, tačnije 1994. godine. Posebno zainteresovan za rekonstrukciju kuće bio je tadašnji ministar kulture Gojko Čelebić, ali i Mitropolija crnogorsko-primorska. Svi poslovi rekonstrukcije obavljani su preko Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, kao investitora, kojim je tada rukovodio Čedomir Marković. Izvođač radova bio je Tehno Lovćen sa Cetinja, a vrijednost ukupno izvedenih radova bila je 31.204 tadašnja nova dinara, ili 31.204 njemačke marke. Iz prepiske koju su tada imali Čelebić i Marković jasno je da su svi radovi na kući imali jedan cilj – predaju sređenog i funkcionalnog objekta Mitropoliji crnogorsko-primorskoj koja mu je već odredila novu namjenu.

Pripreme za sanaciju kuće počele su već početkom 1994. godine, a prvi pisani trag datiran je na 22. februar kada je sačinjen Izvještaj o stanju objekta Kuće Sv. Petra Cetinjskog. Komisija Zavoda za zaštitu spomenika kulture tokom februara obišla je kuću i konstatovala da, nakon izvršene rekonstrukcije i sanacije objekta 1987. godine, nije „došlo do organizovanog korišćenja te je objekat tokom proteklog perioda ruiniran i oštećen“.

“Objekat je obijen, dio opreme je nestao a zbog nepropisnog korišćenja je djelimično oštećen. Ovo ukazuje da je neophodno odrediti nosioca aktivnosti na objektu a koji bi vodio stalnu brigu o samom objektu i njegovoj namjeni. Za dalje korišćenje objekta neophodno je izvršiti određene radove i popravke te se u tom cilju daje u prilogu opis sa predmjerom radova”, navodi se, između ostalog, u izvještaju koji je potpisala arhitektica Snježana Simović.

Već 24. maja 1994. godine, tadašnji ministar kulture Gojko Čelebić zvanično se obratio direktoru Zavoda za zaštitu spomenika kulture Čedomiru Markoviću i od njega zatražio informaciju „dokle se stiglo u vezi sanacije Kuće Sv. Petra Cetinjskog na Rijeci Crnojevića“.

Narednog dana, 25. maja, Marković mu je dostavio izvještaj sa uslovima izvođača radova i cijenom od 19.800 dinara koji su bili potrebni za početak sanacije, te zatražio od Ministarstva da navedeni iznos uplati. Marković ministru piše i 15. juna 1994. i obavještava ga da je došlo do povećanja cijene radova, zbog povećanja obima poslova. Da je Ministarstvo kulture pristalo na sve radove i finasijske ponude, jasno je iz novog dopisa Čedomira Markovića, od 14. jula 1994. godine.

On ministra kulture obavještava da se radovi na sanaciji Kuće Sv. Petra Cetinjskog privode kraju i da će vjerovatno 20. jula uslijediti komisijski pregled i prijem izvedenih radova. Uz to ga moli da za komisiju, koja će izvršiti prijem radova, Ministarstvo imenuje svog člana. Zanimljivo je da Marković u ovom dopisu navodi da će jedan od članova komisije biti i predstavnik Mitropolije crnogorsko-primorske. I ovoga puta, Marković je ministra obavijestio da je ponovo došlo do povećanja ukupne cijene radova od otprilike pet posto od ugovorene sume.

“Cijeneći da ste i vi bili zainteresovani da se planirani i ugovoreni radovi što prije završe, naravno u okviru ugovorenog roka, a što će izvođač po svemu sudeći ispoštovati, nadamo se da neće biti problema sa obezbjeđivanjem preostalog dijela sredstava”, piše Marković.

I nije bilo problema. Komisija za prijem radova imenovana je 25. jula 1994. godine i u njoj su bili arhitekta Predrag Vučeković, arhitektica Snježana Simović, samostalna savjetnica u Ministarstvu kulture Milica Martić i neimenovani predstavnik Mitropolije crnogorsko-primorske. Narednog dana, 26. jula, primili su radove, a u ime Mitropolije i kao članovi komisije pojavili su se starješina Cetinjskog manastira jeromonah Joanikije (današnji mitropolit crnogorsko-primorski, prim. aut.), i sveštenik Zdravko Đurović.

“Konstatovano je da su popravke izvršene u cjelosti, a predstavnici Mitropolije prihvataju objekat na korišćenje u kom smislu su im predati i ključevi objekta”, navodi se u zapisniku koji su potpisali svi članovi komisije.

DECENIJA ZATIŠJA

Niko od predstavnika države ili Zavoda za zaštitu spomenika kulture, po svemu sudeći, nije zakucao na vrata Kuće Svetog Petra Cetinjskog punih deset godina. Na inicijativu ministarke kulture Vesne Kilibarde, koja se tokom svog mandata posebno zainteresovala za stanje spomenika kulture, Kuću u Rijeci Crnojevića 2004. godine obišla je Komisija za utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine Crne Gore i sačinila izvještaj, koji se može pronaći i na internetu.

U odjeljku – Stanje kulturnog dobra, konstatovano je popločavanje dvorišta i instaliranje trpeze u dvorišnom dijelu, a ogradni zidovi bili su pokriveni kanalicom. – To su uneseni elementi koji remete karakteristike tradicionalnih rješenja dvorišta, ovoga podneblja, navodi se u izvještaju.

Komisija je konstatovala i naknadne intervencije u vidu postavljanja keramičkih pločica u prostoru trpezarije i njeno oslikavanje, zatim postavljanje novog poda od poliranog maljata, sa mozaičkim segmentima kao i živopisanje unutrašnjosti „paraklisa“ neprimjerene ikonografije.

“Korisnik je naprijed navedenim intervencijama nekadašnji ljetnjikovac Sv. Petra, objekat profane arhitekture, pretvorio u sakralni objekat, sa tendencijom formiranja manastirskog kompleksa, čime je trajno degradirao autentičnost ovog kulturnog dobra”, navodi se u izvještaju.

U odjeljku – Ocjena stanja, koji sadrži pet tačaka (1. dobro, 2. osrednje, 3. slabo, 4. loše, 5. izgubio svojstva kulturnog dobra) Kuća Svetog Petra dobila je četvorku, tačnije odrednicu – loše.

Trebalo je da prođe ponovo deset godina da bi neka nova komisija obišla Kuću Svetog Petra Cetinjskog. Te 2013/14. godine, realizovan je projekat revalorizacije pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara Crne Gore, a državna komisija ovoga puta sačinila je elaborat o revalorizaciji Kuće. U odjeljku – Stanje, konstatuje se da je predložena zaštićena okolina Kuće relativno dobro očuvana, a neposredno okruženje kulturnog dobra je devalvirano trafostanicom i ruševnim objektima u susjedstvu. Zaključak u elaboratu, ništa bolji nego 2004. godine: „U odnosu na period uspostavljanja zaštite, zbog izmijenjene arhitektonske strukture i značajnih elemenata po kojima je bila prepoznatljiva, a zbog kojih je Rješenjem broj 618 od 27. jula 1950. godine stavljena pod zaštitu, odnosno zbog građevinsko zanatskih intervencija sprovedenih tokom posljednjih decenija, a kojima je dobrim dijelom preoblikovana, Kuća Sv. Petra posjeduje niži stepen očuvanosti.“

UREĐUJU

Nakon sedam godina od sačinjavanja ovog izvještaja, prije desetak dana na vrata Kuće Sv. Petra Cetinjskog zakucala je i ekipa Pobjede. Bila su zatvorena.

“Nema vam danas tu nikog. Tu dolaze monasi, ali su sad sigurno na Riječki grad. Oni ovu kuću pomalo uređuju, otvaraju. Vidiš kako su ovo uredili dobro”, pokazuje ogradu i fasadu Kuće jedan od mještana Rijeke Crnojevića.

Na pitanje Pobjede kada su izvođeni radovi, mještanin odgovara: „Stalno nešto popravljaju“.

Na potonjem spratu kuće, koji je proširen i dograđivan, zidovi su naizgled obloženi demit fasadom, a završni sloj je bavalit. Stari prozor je pretvoren u vrata i izvedena je nova terasa. Na putu ispred kuće ekipa Pobjede sreće i jednu vremešnu mještanku Rijeke, koja takođe potvrđuje da je kuća često dograđivana.

“Ja sam ovdje čitav život, evo 70 godina. To je prije bilo potpuno drugačije. Pamtim malu kuću Svetog Petra. Onda je dograđivana, renovirana. Meni je ranija, mala kuća Svetog Petra bila ljepša”, kaže mještanka.

Napominje i da je iznad zatvorene fabrike za preradu ribe napušten i propao dvorac kralja Nikole.

“To su ruševine. Žali bože”, sjetno reče mještanka Rijeke.

Odlazeći iz Rijeke Crnojevića, ekipa Pobjede obišla je i neke druge okolne ruševine. Niđe života, ni tragova obnove. Samo oronuli zidovi, korovi, šiblje i smeće. Pa tako i sa urušenog krova Dvorca kralja Nikola pogled na zatvorenu fabriku, ali i sređene ugostiteljske objekte uz rijeku ili most knjaza Danila, nije ništa optimističniji. Sve podsjeća na nebrigu i zapuštenost. Žali bože.

U elaboratu o revalorizaciji Kuće Sv. Petra Cetinjskog, koji je 2014. godine sačinila komisija Uprave za zaštitu kulturnih dobara, navodi se da je objekat konstruktivno stabilan, ali da je intervencijama iz prethodnih dvadesetak godina narušen njegov pređašnji izgled.

“Ogradni zidovi su nadgrađeni i pokriveni kanalicom. Izvršeno je popločavanje dvorišta i formiranje terase, a popločanje je urađeno lomljenim kamenim pločama sa širokim spojnicama. U centralnom dijelu je u skorije vrijeme postavljen mozaik sa prikazom Nojeve barke. Na terasi je izlivena betonska trpeza. Na posljednjem spratu je izvršena izmjena krova iznad doksata i formirana pokrivena terasa sa metalnom ogradom, a nadstrešnica je oslonjena na dva betonska stuba kružnog presjeka. Suterenski prostor je prenamijenjen i stavljen u funkciju paraklisa, a na uličnoj fasadi je okačena tabla sa natpisom: Kuća Svetog Petra Cetinjskog, dok se u luku zazidanog volta nalazi tabla sa natpisom, Kuća Sv. Petra Cetinjskog ‐Manastir Obod. U maloj niši iznad ulaznog otvora kapije naslikana je predstava Bogorodice sa Hristom. Zasvođene prostorije suterena su živopisane i opremljene ikonama i drugim molitvenim predmetima. U trpezariji, koja je popločana keramičkim pločicama, izvršeno je oslikavanje zidnih površina, religiozne sadržine”, konstatuje se u elaboratu o revalorizaciji.

U dokumentima i prepisci niđe ni pomena o očuvanju autentičnih vrijednosti

Zanimljivo je da se u dokumentaciji o Kući Svetog Petra, koju je Pobjeda dobila od Uprave za zaštitu kulturnih dobara, niđe ne govori o potrebi očuvanja autentičnih arhitektonskih vrijednosti objekta. Štaviše, sve upućuje da je Kuća, sredinom devedesetih, sanirana i prilagođena za potrebe Mitropolije crnogorsko-primorske, a u prilog tome ide činjenica da su predstavnici Mitropolije od samog starta bili upućeni u obnovu i potom bili i članovi državne komisije za prijem radova.

Sa druge strane, izvođaču radova, Tehno Lovćenu sa Cetinja, trebalo je četiri pune stranice A4 formata da opiše šta je sve uradio da bi kuća ponovo bila funkcionalna i spremna za korišćenje. U pitanju je, između ostalog, bilo čišćenje okolnog terena, obijanje maltera na fasadi i novo malterisanje, razbijanje trotoara, hidroizolacija, popravka krova, postavljanje novog patosa, krečenje, farbanje stolarije, postavljanje novih sanitarija, zastakljivanje stolarije, postavljanje utičnica, plafonjerki, izrada zaštitnog zida od betona, oluka, kanalizacije, vodovodne mreže, ugradnja keramike itd.