MARKO ŠPADIJER: Kome zvone zvona Cetinjskog manastira

Predajući najveću nacionalnu svetinju u vlasništvo strancima sadašnja vlast Crne Gore demonstrira državno i religijsko podaništvo drugoj državi. Cetinjski manastir svojim istorijskim utemeljenjem i nacionalnom simbolikom je neotuđivo vlasništvo države Crne Gore i Cetinja. Svojom vjerskom funkcijom treba da bude otvoren svim pravoslavnim vjernicima i sveštenstvu

Srpska pravoslavna crkva je trideset posljednjih godina u Crnoj Gori od marginalnog društvenog faktora narasla u vodeću političku snagu i ubrzano preuređuje državno ustrojstvo u skladu sa planovima stvaranja Velike Srbije i narodnu svijest na načelima svetosavsko-memorandumovske ideologije. Svjesna da nije uspjela misija Podgoričke skupštine da se zauvijek izbriše ime Crnogoraca, sistematski je rušila tekovine socijalizma, antifašizma i emancipatorske crnogorske samostalne nacionalne politike. Na temeljima latentnog paternalizma obnovljena je agresivna velikosrpska propaganda pojačana frustracijom zbog ,,otcepljenja“ Crne Gore i izgubljenih ratova.  SPC je proglasila da je starija od Crne Gore i preuzela upravljanje državom. Za samo godinu dana vladanja uspjela je da vrati Crnu Goru sto godina nazad. Njena Vlada izgleda da je priprema da zvonima Cetinjskog manastira oglasi opijelo Crnoj Gori.

Crkva je vodeću civilizacijsku ulogu izgubila još u doba renesanse, a postala institucija koja djeluje u okviru individualnih ljudskih prava odvojeno od države. Religijske organizacije su se prilagođavale i modernizovale u cilju pridobijanja vjernika i širenja društvenog uticaja. Pravoslavna crkva, a posebno srpska, je istrajavala na nacionalizmu i konzervativizmu. U Crnoj Gori je pravoslavna crkva organizovala otpor tuđinu, a njen poglavar bio supstitucija za državnu vlast. Ona je bila nosilac svijesti o slobodi kao vrijednosti iznad drugih nacionalnih ideala. Njen borbeni duh i autokefalnost bili su izraz posebnog odnosa prema državi. Crna Gora, trovana mitom o srpskoj Sparti i služenju višim nacionalnim ciljevima, progutana je kao država usljed tragičnog kulturnog zaostajanja i nezrelosti svoje elite. U Drugom svjetskom ratu većina pravoslavnog sveštenstva je slijedila četništvo i stradala, a nakon oslobođenja rukovodstvo crkvom preuzeo je kler lojalan novom režimu. U socijalističkoj i izrazito sekularnoj Crnoj Gori pravoslavna crkva je bila izvan posebne ideološke pažnje vlasti jer se na nju gledalo kao na marginalnu religijsku skupinu koja nije bila ozbiljniji protivnik režima.

Komunističke vlasti zadovoljavale su se uticajem na izbor mitropolita, zakonom štitile kulturno-istorijske spomenike koje je koristila pravoslavna crkva. Prema obnovljenoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi država je imala ignorantski, a SPC rigidni neprijateljski odnos.

Srpska pravoslavna crkva se bavi politikom u simbiozi sa vlašću matične države. Posebno je preokupirana misijom među Srbima u regionu u cilju stvaranja ,,srpskog sveta“. U Crnoj Gori njoj su na usluzi Vlada, zakoni, resursi države, vojske i policije. Najnovija provokacija sa Cetinjskim manastirom je izraz pozicije njene moći.

Cetinjski manastir nije administrativna greška, niti prosta katastarska čestica kojoj jedan činovnik može mijenjati vlasništvo, a još manje može služiti kao hir trenutne vlasti da njime osvetnički prkosi Cetinju i Crnoj Gori. Ako postoji osjećaja odgovornosti, pravde pred Bogom i stida pred Svetim Petrom, neko će ove odluke nositi na svojoj savjesti.

Marko Špadijer

Ko ne shvata Cetinjski manastir kao ugaoni kamen crnogorske istorije u trajanju od pet stotina godina, kao srce njene prijestonice, kao srž njenog trajanja i suverenosti, kao stvarni i simbolični stožer njenog identiteta, taj nije dostojan da o njemu donosi odluke.

Dok je Manastir bio sjedište države Crne Gore i CPC niko ga nije mogao niti smio prisvojiti niti otuđiti. Od knjaza Danila do 1920. godine je sjedište crnogorske autokefalne pravoslavne crkve, a već sto godina u njemu stoluje Mitropolit crnogosko-primorske SPC.

Cetinjani poštuju Manastir jer duboko u njima odzvanjaju zvona Ivanova ,,oca Crnogoraca“ i plemenite poruke Svetog Petra Cetinjskog.

U Crnoj Gori kao organizovanoj i samosvjesnoj republici u Jugoslaviji, Manastir je imao funkciju muzeja i aktivnog vjerskog objekta.

Država mu je povjeravala na čuvanje mnoge relikvije, starala se da bude otvoren za sve vjernike i brinula o životu kaluđera. Od kada je na njemu devedesetih okačena srpska zastava Manastir je postao štab za razaranje Crne Gore kao građanski izgrađene harmonične zajednice Crnogoraca i drugih naroda i religija. Pretvorio se u tamnu kulu pristupačan samo zavjerenicima. Referendum je otvorio nadu da će ta nevolja proći kao sva zla koja su nasrtala na Crnu Goru. Strpljenju je došao kraj pa su se Cetinjani, kojima su se pridružili i drugi građani koji Crnu Goru doživljavaju kao jedinu domovinu, 4. i 5. septembra pobunili protiv ustoličenja novog mitropolita u Cetinjskom manastiru. Izašli su da protestuju jer je postalo nepodnošljivo i uvredljivo da se iz Cetinjskog manastira, koji je vjekovima širio zavjetnu misao o slobodnoj državi Crnogoraca i drugih naroda koji sa njim žele da dijele državu i slobodu, i dalje emituje pogana i razarajuća mržnja na sve crnogorsko. Samo oni koji ne poznaju duh Cetinja mogu pomisliti da bi Cetinjanin ili Cetinjanka na bilo koji način naudili Manastiru ili bili učesnici skrnavljenja svetinje koju najviše poštuju.  Mirni građanski protest vlast je pretvorila u demonstraciju sile nad svojim narodom i to na neprimjeran i brutalan način. Razne državne komisije i odbori će znati da prikriju odgovornost naredbodavaca za sramnu upotrebu represije prema narodu, ali poniženje kojem su bili izloženi od strane vlasti građani će pamtiti.

Dobrovoljno predavanje najviših svetinja jednog naroda i jedne države u posjed drugoj državi nema presedana. Čak ni kolonijalni režimi koji su stotinama godina držali u pokornosti države i kontinente, izvlačili iz njih bogatstva i dragocjenosti, nijesu prisvajali njihove nacionalne svetinje.

Predajući najveću nacionalnu svetinju u vlasništvo strancima sadašnja vlast Crne Gore demonstrira državno i religijsko podaništvo drugoj državi. Cetinjski manastir svojim istorijskim utemeljenjem i nacionalnom simbolikom je neotuđivo vlasništvo države Crne Gore i Cetinja. Svojom vjerskom funkcijom treba da bude otvoren svim pravoslavnim vjernicima i sveštenstvu. Svaki drugi status je pravno nasilje suprotno crnogorskom patriotskom duhu, pa vjerujem da će ova odluka sagnjeti od vlage u manastirskoj ladnici, a Cetinjski manastir ostati stamen uz Orlov krš kao svjedok da je vječna Crna Gora.