Marko Vešović: NEŠTO KAO DNEVNIČKI ZAPISI (11)

Piše: Marko Vešović

5. oktobar

ANGELA BUZALJKO rođ. FLAIS 14.IV. 1908 – 1.II.1960 _

Punih sedam mjeseci otkako nema Gordane. Jutros, probudio sam se u šest, a legao sam u dva, i pošto nisam mogao nastaviti sa spavanjem, skuhao sam kafu i sjeo za kompjuter. Da čitam Anrija Mišoa. Velikog pjesnika velikog svetskog besmisla. U knjigu Srbisimus o Nogi stavio sam moto iz Mišoa: „Neki vole unutrašnjii monolog. Ja ne. Ja volim da bijem“.

Gordana je kašnula u svojoj sobi. Drugi put. Prvi put sam je čuo prije dvadesetak dana. Znam da to nije njen kašalj, nego ko zna kakav zvuk koji je sam čuo kao kašalj, ali isto kao da jeste. Vojka Đikić-Smiljanić mi je, nekoliko mjeseci pred svoju smrt, rekla: „Nakon dvadeset godina, čujem svog Osmana kako slazi niza stepenice“. Njin stan je troetažni.

I sjetih se Gordaninoga hoda kad se penjala uz stepenice do našeg potkrovlja. Ja imam nečujne, gumene li, plastične li papuče, kineske, i često, kad siđem do nje u kuhinji, pa se iznenadno stvorim pred njom, rekla bi: „Prepade me!“

A ona je imala crvene papuče VALKMAX koje su sad u hodniku, i obavezno ih pogledam kad izlazim vani ili kad se vratim u stan, ponekad jednu podignem i poljubim je. Te papuče su, kad se penjala ili silazila borovim stepenicama do našeg potkrovlja, tutnjale kao da maršira. Sad žalim što joj nisam rekao koliko sam uživao u njenom Turskom maršu i što joj nisam kazao da sam ponekad mislio: „Tako, tako. Neka se zna ko je u mom životu glavni“.

Sad mi ostaje da u sebi ponavljam Blokove stihove: “I šta čovječje sve te suze kad se zalazak zarumeni“ i plačem. Sve češće u velikih pjesnika tražim dozvolu da osjećam ovo ili ono, pogotovo da kažem, nikad u sebi, svagda na glas: ne kenjaj, Vešoviću.

13. oktobar

DRAGICA KORAĆ 1927 –1940

Umrla Grozdanka Đonović, profesorka jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatskog jezika, s kojom smo Gordana i ja radili u školskom centru Pero Korosić. Umrla je u 86. godini, od raka, sedam mjeseci i pet dana nakon Gordane. Bila je prava gospođa i prava Crnogorka. Po mom iskustvu, ženska Crna Gora je sedamnaest puta bolja od muške. S malo pretjerivanja, a jebo čoeka rođenog i odraslog u Crnoj Gori koji ne umije prećerivati, kazaću da samo po izuzetku Crnogorka može biti sasvim zla, i da samo po izuzetku Crnogorac može biti sasvim dobar.  Gordana i Grozdanka bile su po svemu različite, ali su obje bile prave gospođe, i obje su se držale nepisanog pravila iz Crne Gore: ili ću kako treba, ili neću nikako.

Na Grozdankinoj sahrani govorile su Mira Čengić,također profesorka književnosti, i jedna mlađa žena, čini mi se da radi na Filozofskom, a frizura joj je bila u čarobnom neredu. U planiranom neredu, rekao bi Ivan Slamnig. Iza sahrane, Miri sam rekao: „E nek sam, vala, bio na pogrebu gdje se nije moralo lagati: sve što ste rekle o Grozdanki svi znamo da je istina“. Oba govora bila su sročena sa ukusom i stilom.

Grozdankinoj kćerki Ljilji, kojoj sam predavao u Peri Kosoriću, rekao sam da je ostala ista. “Mnoge moje učenice i studentice, koje su bile tanke kao šibljike, kasnije se razdebljaju. Razliju se kao poplava.“

Ljilja mi je ispričala da je Grozdanka, ne upamtih koliko dana prije smrti, sanjala kako joj je došla Gordana i kazala joj: „Otidi Marku i kaži mu da mu je odijelo iza stakla.“  Grozdanka je mislila da je poludjela, jer je vidjela pokojnu Gordanu, a Ljilja joj objasnila da je to sanjala. Grozdanka je pod svaku cijenu htjela otići do Marka i saopšti mu što mu je Gordana poručila.

Ljilja je uspjela da ju odvrati od tog nauma, a kasnije joj je rekla da je telefonirala Marku, ali je Grozdanka, ne znam koliko potom, bila nemirna i nespokojna kad god se toga sjeti, jer joj je bilo očito da se poruka pokojnice mora lično prenijeti adresatu.

Marko je 1977. prešao na Filozofski fakultet, a Gordana je ostala raditi, više ne pamtim koliko, u Peri Kosoriću, sa Grozdankom, a s njom naprosto niste mogli ne biti prijatelj, i teško da je bilo ljudskog stvora koji ju je mogao mrzjeti.

A kult prijateljstva, pogotovo kućnog, koji je Grozdanka pomno njegovala skupa s mužem Čedom i sa obaveznim pretjerivanjem u tome, goni me da kažem: niko ne može sasvim nekažnjeno biti Crnogorac!

I poznato mi je da Gordana pričala svojim prijateljicama, jamačno i Grozdanki, uvijek uz malo humora, o njenom životu sa mnom, vazda   prepunom mojih pitanja: Đe mi je teksas-jakna? Đe mi je bijeli džemper? Đe mi je plavo odijelo na pruge? Grozdankin san je potekao iz njenih uspomena. Hvala joj, i mrtvoj, što mi je zavještala jedno neizbrisivo sjećanje. A Gordana, kako vidite, i nakon smrti nastavlja da brine o meni, makar i u tuđim snovima.

Bilo je milion tih sitnih dokaza da me Gordana cio vijek na grbači tegarila kao nesposobnog za život, pa sam je jednom pitao: „Znaš li mi reći ko se za koga udao? Ti za mene, ili ja za tebe? Davno je bilo, više se dobro ne sjećam!“

Odgovorila je, otprilike, da se ona udala za mene, ali nije kriva što je ispalo obratno. I nije. Možda bi trebalo da je blagosiljam ponajviše zbog pune slobode koju je darivala meni, ovisniku o svojoj ženi kao o marihuani.   Kao jača ličnost, Gordana je u našem braku najčešće bila muško, pa sam joj jednom ispričao vic o Muji i Fati. Dojadilo Fati da bude donja, htela je biti gornja, biti muško, a kad je uzjahala Muju, začuđeno je rekla: „Šta je ovo? Pa meni opet uđe!“ I meni je bilo divno u braku gdje sam vazda bio donji, a Gordana muško, ali se nije čudila kad joj opet uđe.