Dekriminalizacija Crnogorstva

Piše: Nebojša Redžić

Siguran sam da ima više od deceniju od kada sam sa nekim crnogorskim suverenistima došao u konflikt zbog teze da su neki ljudi iz kriminalnog miljea, bliski vlasti, preuzeli “patriotski” barjak i postali mjera vrijednosti crnogorskog društva. Taj bi se sukob produbio sa svakim mojim novim uviđanjem da sklonost ka kriminalnim aktivnostima i borba za državnu i nacionalnu emancipaciju Crne Gore, ne treba da idu zajedno. Opominjao sam i da su mnogi koje je bivša Vlada udomila i “zakačila” na državne jasle, prikriveni neprijatelji države koji je vole samo dok otimaju društveno bogatstvo, sve fotografišući se ispod crvenog crnogorskog barjaka.

Konačno, ovih dana, kada je Specijalni tužilac konačno počeo da radi svoj posao (da li je?), istina vođen inputima Europola, moj vapaj da nijesam protivnik DPS-ovske vlasti zato što ih mrzim, već zato što im želim dobro, konačno se pokazuje u punom svjetlu. Opet sam, nažalost, bio u pravu. Na tapetu su neki ljudsi bliski bivšoj vlasti, a njima naklonjena javnost – kada im vidi lisice na rukama – kao da se previše ne uzrujava. Hapšenja su postala naša svakodnevnica. I tiha normalnost.

U međuvremenu, suverenistički blok izgubio je mnogo na kredibilitetu. Sprega bivše vlasti i kriminala, dala je dovoljno goriva neprijateljima i negatorima Crne Gore da borbu za “crnogorsku stvar”, gotovo izjednače sa zaštitom nečijeg nelegalno stečenog imetka. Ta suluda teza nigdje nije rabljena kao u septembarskim događajima na Kruševom ždrijelu i Cetinju, kada su svoju nemoć da za atak na Crnu Goru pronađu opravdanje, pravdali tvrdnjom da je na suprotnoj strani komitska “bagra” koja brani nelegalno stečeni imetak svojih navodnih nalogodavaca.

Nije li vrijeme da se takvoj drskoj neistini, za koju i oni koji je izgovaraju znaju da je besprizorna laž, kaže dosta?!

Crnogorski suverenisti, od kojih najveći broj živi skromno, nezaposleni su ili životare, više ne mogu nositi teret onih koji su poziciju u javnom sektoru, ili bliskost sa čelnicima vlasti, iskoristili za enormno bogaćenje. Zaogrnuti crnogorskom zastavom, domovinu su izjednačili sa plijenom, a crnogorstvo prihvatili tek kao pokriće za svoje kriminalne nesojluke. Što je najgore, nikada im nije dosta.

U međuvremenu, zavladali su svim sferama. Gotovo da nema oblasti društva – od folkora do medija – da oni koji su prigrabili gro plijena, ne ocjenjuju “umjetnički” dojam, procjenjuju nečiju važnost i potrebu postojanja, podmazuju, finansiraju ili uskraćuju pomoć, gase. Svi razumni kriterijumi, vrijednost, kvalitet, stil, znanje…sve lagano ostaje u raljama njihove procjene da li im je neko potreban, treba li ga zato podržati, ili uništiti.

Primjera radi, u oblasti medija, osoba karikaturalnog pedigrea i sa tragovima Staljinovih brkova na licu, dao je sebi za pravo da osniva, stimuliše, potkupljuje, nagrađuje ili gasi medije. Posebno one “neprijateljske”, kako bi kupio njihovo ćutanje. Taj samozvani medijski ekspert pozvan je da procijeni koliko određeni medij može poslužiti biznisu njegove firme, a uzgred i “crnogorskoj stvari”. S tim što mu crnogorska stvar, tu dođe samo kao zaklon od pravde, kako bi svaki napad na njihove poslovne aktivnosti mogao pravdati kao napad na državu Crnu Goru.

I tu leži najveći problem crnogorskog pokreta otpora koji je u posljednje dvije godine na najvećem ispitu od sticanja nezavisnosti.

Isti oni koji su decenijama sa kordonima policije jurili Crnogorce u svom očajničkom bijegu od pravde, žive u iluziji da im je to sve zaboravljeno i da oni treba da budu mjera časti i dostojanstva Crne Gore. A Crnogorci, oni čestiti i ispravni – znaju. Čak i kada iz nekog razloga ćute. I niko, ali baš niko od ljudi koji bezrezervno voli svoju državu, ne želi da pravednost njihove borbe i dostojanstvo koje brane od kriminalizovane Crkve Srbije i njoj bliskih struktura iz vlasti, bude zasjenjeno tako što će neko uperiti prst u kriminal nekog njima bliskog, čime bi se mogla oskrnaviti čistota njihove misije.

“Dalji razvoj i napredak Crne Gore ne smije biti ograničen ili zaustavljen novim izdajama, novim velikosrpskim projektima i manipulacijama, ali ni lopovlucima i pljačkom Crne Gore, bez obzira da li je sprovode tzv. suverenisti, ekolozi ili klero-nacionalisti” – uskliknuo je preksinoć na Belvederu građanski aktivista Saša Zeković. Neko će reći da su njegove riječi tek stidljivi nagovještaj potrebe da se ideja o emancipaciji Crne Gore očisti od kriminalnih primjesa. No, taj korak, iako naizgled malen, veliki je početak, moguće i srazmjeran veličini i značaju mjesta gdje je izrečen.

Jer, šta ima zajedničko crnogorski patriota koji je na Cetinje stigao sa pet litara goriva u rezervoaru i budžetom za dvije kafe na Dvorskom trgu sa, recimo, onim “patriotama” koji su za velike pare iz opštinskog budžeta, kupovali čak i bureke?! Ili još gore: sa onima koji su desetine hiljada eura državnog novca neumorno uzimali, sve fotografišući se ispod svete crnogorske zastave? O milionerima da ne govorim.

Vrijeme za diferencijaciju je došlo. Za činbenike vlasti sklone kriminalnim aktivnostima, za trulo pravosuđe, mafiju ili crkvi naklonjene policajce koji mrze polovinu stanovništva svoje države, nijesu krive “komite”. I zato će crnogorske patriote pozdraviti akcije privođenja i suđenja svima koji su se ogriješili o zakon. Ali, svima. Odgovornost je individualna i svako treba da snosi posljedice svojih (ne)djela. Čuvajući crnogorski integritet, svaki iskreni patriota iskreno želi da se distancira od kriminalaca.

Zato Tužilaštvo mora imati podršku svih onih kojima je domovina, sa vrijednostima kakve su čast, čestitost i obraz, najveći i najvažniji prioritet. Neko će reći da se radi o prevaziđenim vrijednostima, ali to ne može biti istina. Posebno u tradicionalnim i nacionalnom dostojanstvu naklonjenim dijelovima stanovništva, kakvi su u najvećem broju crnogorski suverenisti.

Ali, Tužilaštvo će imatu tu podršku samo ako uz pravdu, bude njegovalo i pravičnost. U državi vladavine prava, svi slučajevi su jednako važni. Važan je Petar Lazović, ali je važan i Petar Knežević. Važna je Vesna Medenica, ali je važan i Miško Perović. Selektivnost koju sugeriše premijer Abazović, nije dobra poruka Tužilaštvu. Desi li se da tužilac počne birati slučajeve shodno nečijim partijskim ili ličnim nahođenjima, neće se daleko odmaći od “katnićevskih” vremena.