Adžić je umislio da slobodno govorimo jer nam je on to dopustio. Hajde nam zabrani, majstore

Piše: Andrej Nikolaidis

Ministar crnogorske policije komentarisao je rad medija i dao uputstva kako bi novinari trebali raditi svoj posao.

Ako to – da ministar policije promišlja i mjeri slobodu govora –  nije skandal, onda smo mi u prostoru gdje skandalozno više ništa ne može biti.

Ako to – da ministar policije promišlja i mjeri slobodu govora –  nije totalitarizam, onda totalitarizam ne postoji, niti ga je ikada bilo.

Kao što, kaže Adžić, ne postoje ni crnogorske podjele. One, podjele, kazao je Adžić, „izmišljene su i nerealne, a njih plasiraju mediji“.

Prvo, ne postoji društvo u kojem nema podjela. One u svakom – čak i totalitarnom – društvu postoje i treba da postoje. Ideja da se stvori društvo bez podjela, organska zajednica posvećena jednom cilju, vlažni je san svakog totalitarnog režima. Demokratija znači baš to – podjele. Znači pluralizam. Znači mnoštvo  viđenja i mnoštvo interesa.

Adžić, pritom, nema pojma o čemu priča. Jer da ima, ćutao bi. On vergla ono što ga je naučilo. A učitelj mu je Miodrag Perović, arhitekta crnogorsko-srpskog pomirenja čije blagodeti evo već dvije godine živimo.

Prisjećam se jednoga Perovićeva teksta u kojem, traljavo doduše, odrađuje posao advokata SPC. Taj tekst Perović počinje odbranom građanske demokratije, stojeći na Montesquieuovim i Tocquevilleovim ramenima („ko na Tokvilu ak i malo stoji, više vidi no onaj pod Tokvilom“), da bi stigao do banalnih narodnjačkih frazetina o crkvi u kojoj “se rađa spasonosna ideja o jedinstvu crnogorskog narodnog bića”. Niti “narodno biće” postoji, niti je jedinstvo tog (ne)bića potrebno, a kamoli spasonosno. Politika počinje neslaganjem, kaže Ranciére, kažem ja sa njegovog ramena. Ideja organskog jedinstva naroda je predpolitička i ne vodi u demokratiju nego u fašizam.

Notorno je da je Perović, a sa njim i brat Dritan i Adžić, u litijama vidio „emancipatorski potencijal“. Ako je u litijama postojao emancipatorski element, a nije, taj se nalazio samo i samo u onom njihovom segmentu koji su činili osiromašeni koji su se odvažili na bunt. Ali socijalni bunt koji predvodi ultra-nacionalistička organizacija ne vodi ka emancipaciji nego, opet, u fašizam.

Crnoj Gori ne treba organsko jedinstvo naroda, nego sloboda govora na koju neće nasrtati ministri policije i kulture. Treba joj demokratija koja, opet, ne podrazumijeva ni sabornost ni gleichschaltung, nego pluralizam legitimnih viđenja i interesa koji funkcionišu u poštovanju procedura.

Podjele u Crnoj Gori ne da postoje, nego iz mozga urlaju, tresu i lupaju. Te su podjele ne onakve kakvima ih prikazuju mediji, nego mnogo oštrije i potencijalno opasnije. Zato što u Crnoj Gori nema demokratije. Zato što je koalicija predvođena upravo Adžićevom partijom zatrla i ono malo demokratije što je u Crnoj Gori postojalo, sistematski uništavajući društvo, atakujući na slobodu govora i pretvarajući ovu zemlju u crkveno imanje.

Adžić mlati o medijima koji “stavljaju fokus na teme koje nas svađaju i dijele i koje stvaraju razdor, iako je njihov posao da budu odgovorni prema društvenoj zajednici, da se drže tačnih informacija i da ni na koji način ne utiču na širenje ‘zle krvi’ među građanima“.

Rečeno je klasični totalitarni refren o medijima koji uznemiravaju javnost, umjesto da je uljujkuju. A kako mediji uznemiravaju javnost? Tako što pišu o Adžićevom šefu.

Adžić nam otkriva i šta je cilj njegove policije – da usmjerava i modelira rad medija.  „Postala je praksa da što je poruka oštrija to je prihvatljivija i prenošenija. Prestali smo da reagujemo na ono što je normalno, već samo na ono što je radikalno, a cilj nam je da komunikaciju vratimo na jednu vrstu normalnosti“, kaže on.

Policija će, dakle, “komunikaciju” vratiti u ono što ministar policije vidi kao “jednu vrstu normalnosti”.

A kako će to policija učiniti? Tako što će Adžić pisati kolumne ili tako što će protiv novinara i medija upotrijebiti represivni aparat?

Policija, povjerio nam se ministar policije, sve grijehe medija “toleriše sa velikom dozom tolerantnosti”.

A da Adžić proba da nešto toleriše sa velikom dozom netolerantnosti? Ili da bude strpljiv sa velikom dozom strpljenja? Ili gladan sa velikom dozom gladi?

Ovaj suptilni retoričar i blistavi stilista, čovjek koji priča gluposti sa velikom dozom gluposti, pa još pritom opasne, diktatorske gluposti, ovaj čovjek koji komanduje crnogorskim represivnim aparatom, umislio je da sloboda govora postoji zato što je on tako odlučio.

Citiram ga: „Sa velikom dozom tolerantnosti tolerišemo istupe pojedinaca koji možda u prethodnom periodu ne bi tolerisali, ali to je naš izbor – da građanima dozvolimo slobodu govora, da se i oni čuju. Sporno je samo kada to mišljenje preraste u nešto što je opasno, radikalno“, kazao je Adžić.

Oni su – ko, Dritan i on? – odlučili da „građanima dozvole slobodu govora“. Još jednom: oni su odlučili da nam dopuste da govorimo. U prethodnom periodu, veli, oni to možda ne bi tolerisali (sa velikom dozom tolerantnosti). „Ali to je naš izbor“, kaže.

Drage moje, dragi moji; u državi u kojoj premijer svakoga ko se usudi kritički misliti proglašava saradnikom mafije, slobodni govor je i bukvalno kriminalizovan. To je totalitarizam. Strukturalno, nema nikakve razlike između onoga što radi Abazović („država ima neprijatelje, u ratu je sa korupcijom, a mediji su izdajnički i rade za neprijatelja“) i prakse klasičnih totalitarnih režima koji su kritičare žigosali kao saradnike spoljnih i unutrašnjih neprijatelja.

Drage moje, dragi moji; u državi u kojoj ministar policije kontemplira o vlastitoj veličini, jer je dopustio slobodu govora koju inače ne bi tolerisao (ni sa malom ni sa velikom dozom tolerantnosti), demokratija je odavno sahranjena, mrtva i bela.