Crna Gora u 2022. godini: Iz ničega u niđe

Piše: Nebojša Redžić

Onaj papagajski prigovor iz međunarodne zajednice prije avgusta 2020. godine da je Crnoj Gori potrebna smjenjiva vlast, samo par godina nakon što smo i to dočekali, poprimio je karikaturalno značenje. Dobro, nije prvi put da principi modernog svijeta i zapadne civilizacije u Crnoj Gori budu obesmišljeni, ali sada smo zasjenili čak i poslovično kratkotrajne italijanske vlade. U istoj godini, imali smo pad prve crkvene, uslužne Vlade kolokvijalno nazvane „apostolska“, izbor pa pad „manjinske“ koja je trajala koliko i turistička sezona (mada joj se postsezona baš odužila), te najavljeni izbor neustavne, tzv. „Ćakijeve“ koja će, ako bude Ustavnog suda i pravde, trajati „kao mački muž“.

Retrospektiva onoga što se dešavalo, podsjeća me na one topove Vojske „Jugoslavije“ na brdu Gorica 1999. godine koji bi – da su zapucali – jednako pokosili i ovdašnje Crnogorce i Srbe, baš kao i pripadnike svih drugih naroda od Starog aerodroma do Tološa. Tako je i sa svakom ovdašnjom Vladom: ona ruši sve pred sobom, ojadila je pripadnike svih naroda i interesnih grupa, izuzimajući one koji su zadovoljni udomljavanjem „po dubini“.

Dritanova teška artiljerija sa punjenjem u Beogradu i inspiracijom koju im još od februara daje majčica Rusija agresijom na Ukrajinu, poharala je sve što se poharati može u vascijeloj Crnoj Gori. Zbog nje, jednako pate svi stanovnici „male Ukrajine“ kako je pop Joanikije, odmah nakon prvih žrtava u Hersonu, označio Crnu Goru. Da im je moglo biti, da Crna Gora nije tu gdje jeste, da nije članica NATO-a i da Aca nije onako pasivno agresivan kako se na Pinku želi predstaviti, pitanje je koliko dana bi trajao otpor poslovično otupjelih ovovremenih Crnogoraca koje čak i jedna kišica omete u toj mjeri da najavljeni skup od ”20 plus hiljada” ljudi, presele u Bemax arenu kao sigurnu kuću za sve neotporne na studen.

O svecrnogorskom otporu na dan kada je potpisan „temeljni“ ugovor, kada se na putu ka vili Gorica okupilo tridesetak onih kojima nije potrebno da ih organizuje Jevto Eraković, sada je suvišno i govoriti. Na stranu sada to što je taj veleizdajnički akt potpisao Dritan Abazović u cik zore, na prevaru, poput noćnih dama koje se iz kurvarluka vraćaju sa prvim svitanjem. Sve ono što se dešavalo sa dokumentom lažnog naziva (temeljni ugovori se potpisuju jedino sa međunarodno-pravnim subjektima kakav je, recimo, Vatikan), trvenja u Vladi, bagatelisanje pitanja legaliteta i legitimiteta ugovora, ruganje činjenici da beogradska Patrijaršija time postaje vlasnik grobova naših predaka, te ovjera tog skaradnog dokumenta bez otpora, samo su tužna slika današnjih Crnogoraca od kojih su jedni asimilovani i posrbljeni, a oni koji se i dalje tako kazuju – odbačeni od svih i ostavljeni na goloj ledini.

Uostalom, pitanje „temeljnog“ ugovora sa crkvom Srbije nije samo stvar Dritanove veleizdajničke uloge i svega onoga što srpska crkva radi otkad se i zvanično domogla vlasti u jesen 2020. godine. „Temeljni“ ugovor su okadili i blagoslovili svi oni marovići i vujanovići koji su još od ranih 90-tih arbitrirali što je u Crnoj Gori kanonsko, a što ne, katastri koji su ozvaničavali želje Rista Radovića iz beskrajnih dilova sa tadašnjom vlašću, svi oni krši bačeni na mitropolita Antonija, a potom na Mihaila kojima su kaštigovane sve nade Crnogoraca da će po pitanju crkve, dočekati istorijsku pravdu. Ugovor koji su na prevaru potpisali omaleni Abazović i raspop Perić, samo je jagodica na tortu svega što su za tri decenije činili oni koji bi da Crnu Goru pretvore u beogradsku guberniju, ili u boljem slučaju po njih, da zahvaljujući njoj napune vlastite džepove.

Uostalom, kako reče jedan moj prijatelj, da su Crnogorskoj crkvi i narodu željeli dobro, da su imali poštovanje prema iskonskoj Crnoj Gori, te da su željeli da Crnu Goru vrate sebi, na trgu u Podgorici – tamo na mjestu gdje se nalazi zgrada koju zovemo „Elmag“ a u njoj je koncern Vijesti – bio bi sagrađen veliki objekat Crnogorske pravoslavne crkve. Da bude temelj i osnova za one koji zaista žele vječnost i trajanje Crne Gore. A ne da im ruka na sred junačkih grudi i suza u oku dok se svira himna, budu samo preteča ruke koja se želi zavući u državnu kasu ili džepove ojađenih sunarodnika.

Upravo zato, tek istekla 2022. godina nije ništa drugo do nastavak priče o ubijanju tradicionalne Crne Gore i svih njenih vrijednosti čemu kumuju i oni za koje ponekad naivno i pogrešno pomislite da je žele odbraniti. Jer, priča o vlasti i crkvi, sublimat je kompletne crnogorske nesreće. Uostalom, tri potonje Vlade koje su pale na pitanju crkve, tome svjedoče ubjedljivije od bilo čega.

Crnogorski tračevi obično su istiniti 

Odmah će se neki dežurni dušebrižnik sjetiti da prigovori kako je suštinska priča o Crnoj Gori u 2022. godini – ona ekonomska, a ne pitanje „tamo nekakve crkve“. I zaista, da je sreće (a sreće ovdje nema previše), tako bi i bilo. Ali, društvene mreže demistifikovale su i tu predodžbu usnulog i za dešavanja oko sebe nezainteresovanog nj.v. građanina. Tvitujete li ili postujete o nekom poskupljenju ili ekonomskom promašaju, proći ćete nezapaženo i bez reakcije. Napišete li nešto o Joanikijevoj bradi, Perićevim urotljivim očima ili objektima koje je uzurpirala sekta Rista Radovića, eto različitih emotikona, komentara, polemike, svađe, prijetnji, uvreda, kletvi… Zašto je tako, ne uspijavaju objasniti ni sociolozi, ni psiholozi, ponajmanje političari.

A kada bi se pisalo o ekonomiji u lanjskoj godini, realizacija programa Evropa sad i njeni efekti po standard stanovništva, inflaciju i turbulencije na tržištu, mogli bi zauzeti prostor do kraja ovog teksta. Umjesto toga, sjetiću se priče o kasirki iz Volija koja je oduševljena što joj je plata otišla na 450 eura, ali koja ne primjećuje da kupcima kuca duple cijene u odnosu na one koje je kucala do tada. I tu leži bit kolektivne nesvijesti i samoobmane u kojoj živi narod u Crnoj Gori.

Tu leži i suština priče o nastanku, razvoju i uspjehu onih momaka koji su, dok su bili ministri u Vladi, koristeći državne resurse ispromovisali program „Evropa sad“, a onda se sa pozicije običnih građana okitili „tekovinama“ programa i dobili na lokalnim izborima gotovo nezapamćenu podršku za jednu novoformiranu političku organizaciju.

Siguran sam da će partija „Evropa sad“, nastala iz kontroverznog Vladinog programa, tek puniti stranice ovdašnjih i regionalnih medija. Jedino ne znam hoće li naslov te priče biti „Kako smo prevarili ovdašnji puk“. Jer, svaka crnogorska priča o uspjehu ima onu tamnu stranu iz vremena prvobitne akumulacije kapitala koju bi, ne samo zato što je uglavnom s one strane zakona, svi uvijek htjeli brzo da zaborave. Elem, gro crnogorskih milionera koji su 90-tih „radili cigare“, od momenta kada su se prešaltali u legalne vode, otvorili kompanije i počeli da plaćaju porez, nerado govore o tome kako su počeli. Pa, zašto bi onda Mickey i Jakov potencirali priču o svojim počecima koja ih neminovno vodi u pitanje zašto su 20 hiljada dolara koje su mjesečno zarađivali vani, zamijenili sa 1.300 eura ministarske plate?! Uostalom, neke odgovore na to daju i nikad ubjedljiviji tvitovi Nebojše Medojevića.

No, pomenuh cigarete. Da smo bar malo transparentnije društvo, pa da čaršijske priče zamijenimo saopštenjima Specijalnog državnog tužilaštva, priča o švercu cigareta bila bi svakako crnogorska top tema. Ali, nije. To da (se osnovano sumnja da) Rade krade, sada zna svaki stanovnik Podgorice i Nikšića. Istina, oni su to znali i prije nego je Rade uhapšen, ali nas je još Milivoje Katnić navikao da stvari postaju ozbiljne tek kada Tužilaštvo „otvori predmet“ (eh, koliko samo Milivoje ima otvorenih, a nezatvorenih).

No, priča o švercu cigareta u kuloarima i među dobro obaviještenima seže mnogo dalje od nesretnog Rada koji je Novu godinu dočekao sasvim blizu lokacije gdje je pronađen šleper cigareta koji je misteriozno nestao u danima kada su ih on i Dritan onako pompezno spaljivali po principu „90% Zeću, a 10% preduzeću“. E sad, što bi se desilo kada bi Tužilaštvo došlo do saznanja da su prodaju nespaljenih cigareta organizovali neki mnogo važniji tipovi nego što je Rade i kako bi izgledala akcija privođenja prvog čovjeka izvršne vlasti u tehničkom mandatu, ili onih bliskih kompaniji koju tehnički premijer često pominje, možemo samo da nagađamo. Tek, podaci da premijer prvi put nije tvitovao o „ruci pravde“  baš onda kada je priveden Rade, a da se ovih dana pitao „kako se za tako kratko vrijeme može napraviti kriminalna organizacija“, više su nego indikativni.

Već sam negdje ranije napisao da se skoro svaki crnogorski trač, svaka ovdašnja čaršijska priča, jednoga dana ispostavi kao istina. Hoće li tako biti i sa svim onim saznanjima koje sada ima „ulica“, teško je reći. No, ono što je nesporno – a to govori i priča o švercu cigareta, makar samo Rade bio u njoj – jeste da nova vlast nikada nije pokušala da se obračuna sa lošim naslijeđem starog sistema, već je samo željela da se uklopi u njihovo hedonističko umijeće.

Božena i Suada

U konkurenciji za događaj godine u Crnoj Gori, moglo bi se naći i doprinos vladajuće većine u urušavanju pravnog poretka. Više nema dileme da je u pitanju nalog iz Beograda, kojeg Vučićeva posluga u Podgorici revnosno i sa mnogo vještina naučenih iz jutarnjeg programa tv Pink i tv Happy, sprovodi u djelo. Da žive u vrijeme SFRJ, siguran sam da bi svoje skaradnosti u kršenju Ustava i niza zakona pravdali onom Brozovom da se „ne moraju držati zakona kao pijan plota“.

Ovako, iz Vučećeve premise da je Crna Gora privremena država i one druge da samim tim njen pravni sistem nije toliko važan da bi ga se moralo poštovati, proističe konkluzija da se sa crnogorskim Ustavom svaka baraba može igrati i rušiti ga kako poželi. Da nije tako, ne bi se na istom poslu skrnavljenja Ustava Crne Gore u istom stroju nalazili, recimo, blažena Božena kao oličenje etičnosti iz filmova za odrasle i Suada Zoronjić kao dokazano osoba niskog političkog morala. Teško da bi se ujedinili jedan profesor evropskih manira kakav je Miodrag Lekić i provincijski bukadžija iz nekadašnjeg Odbora za vrtanje autokefalnosti CPC Branko Radulović. Ili, jedan moderni muškarac koji njeguje porodične vrijednosti nove Crne Gore na koju ćemo se morati navikavati kakav je Marko Milačić i obrazac prosječnog crnogorskog Srbina sa IQ-im nižim od 86 Maksim Vučinić. Sjetite se da su sve te moralne i ljudske veličine glasale da se najviši pravni akt jedne države kakav je Ustav, poništi nižim aktom, kakav je zakon. Nije teško kada si politička fukara, zar ne? A kada imate tako upečatljivu osobinu koja vas ujedinjava, sve je moguće.

Da se razumijemo: autor ovih redova bio je protivnik stare vlasti. Godinama žigosao njihove greške i fukarluk pojedinaca, godinama bio na crnim listama Milana Roćena i Duška Markovića. Godinama želio da se makar ograniči njihova vlast, da u nju uđe stranka ili par njih koji će kao kontrolni mehanizam usmjeriti Crnu Goru nekim drugim pravcem ka evropskim integracijama.

Ali, koliko god da nije valjala, bivša vlast je hrlila ka Evropi. Bila lider u regionu. Predvodnik integracija. Otvorila svih 34 poglavlja u pregovorima sa EU, zatvorila tri. Vlasti koja je bila tako uspješna na spoljno- političkom planu, Evropa je svjesno žmurila na neke bedastoće na unutrašnjem. I zato je ta vlast, pogotovo gledano iz današnje perspektive, imala stila čak i kada je gajila pojedince koji su kidisali na društveno bogatstvo.

Ovdašnja vlast, dvije prethodne i jedna buduća Vlada, učinili su sve da put Crne Gore ka Evropi zaustave. Da ponište sva dostignuća prethodnika, da unize njene administrativne kapacitete, da se istaknu u amaterizmu i neznanju. Bilo da to rade svjesno i po nalogu iz Beograda, ili su njihovi neuspjesi na putu ka Evropi „samo“ plod neznanja, ide im sasvim dobro. Dočekali su, čak, i javno upućeno obećanje da će put Crne Gore ka EU biti zaustavljen ako se formira nova, treća Vlada. I što tu nije jasno?

Crna Gora danas, institucionalno urušena, moralno posrnula, do kosti oglodana i opljačkana, državno obezličena i nacionalno ugušena (mislim na najbrojniji narod), ne ide nikuda. Ne stoji čak ni u mjestu, jer ovakva kakva je, neumitno ide ka vlastitom nestajanju. Termin „opstojnost“, koji sam u više navrata pominjao kao produkt neke unutrašnje sile koja je u svim vremenima spašavala Crnu Goru od nestajanja, slabašna je nada da će se stvari nekim čudom promijeniti. Jer, naši preci su tu opstojnost znali da zasluže: duhovnošću i vjerom, sabljom i mačem, hrabrošću i junaštvom. Neću licitirati što je od svega toga ostalo da karakteriše današnje Crnogorce. Ali, jedno je sigurno: u naše se redove uselila autodestrukcija, nagon za samoponištavanjem naučili smo u velikosrpskim školama i na televiziji, a gubitak samopoštovanja nametnut nam je iz vrha vlasti kroz godinama sistematski nametani kompleks inferiornosti.

Ovakva kakva je, bilo da je Dritanova ili Ćakijeva, Crna Gora će teško opstati kao država. Kada nam isisaju ekonomsku supstancu, kada nam državu uruše do mjere da nam državne granice neće značiti ništa, kada nam razne Božene, Suade i Maksimi unište sve vrijednosti koje su krasile tradicionalnu Crnu Goru, bilo bi logično da se i oni nezaniteresovani za dešavanja oko sebe dozovu pameti i stanu u odbranu onoga što su im preci ostavili u naslijeđe.

Ali, taj momenat kada će se svijetlo ovdje ugasiti sve je bliži, a svijest ljudi – čak i instinkt samoodržanja – na niskoj su razini. Ako nekad viteška, tradicionalna Crna Gora nastavi da ćuti i na ono što će uslijediti kada nam Evropa stavi novu rampu, onda zaista ne zaslužuje da postoji. Na putu iz ničega u niđe, nema ni flore, ni faune. Ali, za novu trasu uvijek ima nade. Samo je treba uzeti. Jer, niko nam je neće pokloniti.