Pod svoje nebo, o Crnogorci!

Piše: Nebojša Redžić

Badnji je dan po Julijanskom kalendaru. Ne znam zašto već nijesmo počeli da proslavljamo Božić kad i cio civilizovani svijet – 25. decembra. Crnogorska pravoslavna crkva opet će naložiti badnjak pod nebom Cetinja i još nekoliko crnogorskih gradova. Jubilej je blizu: u oktobru će 30 godina od kada smo obnovili crkvu. Od kada je dvije godine ranije naložen prvi crnogorski badnjak na Dvorskom trgu, mnogo toga se promijenilo, samo je otužan i ponižavajući položaj CPC ostao konstanta. Istina, čin loženja badnjaka ranih je devedesetih postao neka vrsta hepeninga, gotovo poistovijećen sa molitvom za nezavisnu i slobodnu Crnu Goru. Jedino je status crkve koja je stvarala i održala Crnu Goru ostao isti. Ili je još lošiji.

Počelo je 1991. godine kada je kordonom policije, automobilom za razbijanje demonstracija i pokušajem zabrane skupa nagoviješteno da ni u višepartizmu odnos prema CPC neće biti bitno drugačiji nego nakon 1918. godine. Kulminiralo je uplivom tuđinske crkve u našu politiku, formiranjem Vlade u manastiru Ostrog, izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti, desantom popova na Cetinjski manastir i takozvanim „temeljnim“ ugovorom.

Umjesto Crnogoraca koji su pod duhovnim oltarom svoje crkve slobodarstvo i viteštvo odavno iznijeli na pijedestal vrline, sada nam crkvu ponižavaju i blate oni koji su duhovno i svjetovno nastajali sultanovim hatišerifima, fermanima i beratima, ubjeđujući nas da su baš oni stvorili i pračovjeka i svijet i Crnu Goru. Postali smo taoci mesijanskih proročanstava srpskih popova koji u svojoj pastoralnoj dokolici promovišu kleronacionalizam. Moralne i vizuelne nakaze izmiljele ispod popovskih mantija i Slobinih tenkova koji su odbjegli od crnogorstva i koje preziru čak i njihovi gospodari iz pašaluka čijom zastavom barjače, zagospodarili su Crnom Gorom.

Ovovremeni srpski ekspanzionizam, značajno je modifikovan u odnosu na Garašaninovo i Pašićevo vrijeme. Srpska crkva postala je udarna pesnica velikonacionalnog projekta. Za mitropolite crnogorske biraju se ekstremni i fanatični posrbljeni Crnogorci. U politici, da bi podržali takve koji sebe nazivaju crkvom, protežiraju se halapljivi i nemoralni bivši Crnogorci, pa čak i Albanci. Vođe popovskog okota od civilizovanog svijeta prezrenog, u jednom su trenutku podržale i neke ambasade moćnih država i njihovi predstavnici, vjerujući da je to lijek protiv korupcije, kriminala i preduge vladavine bivših. Sada i oni vide da se pošasti modernog doba ne liječe vraćanjem tri vijeka unazad.

Pitanje nacionalnog i kulturnog identiteta postavlja se onda kada je ugrožen ili u trenutku njegovog slabljenja. To je slučaj i sa crnogorskim koji se uporno nastoji negirati, preispitati i omalovažiti. Crnogorski narod čiji je opstanak i razvoj kroz istoriju neraskidivo povezan sa sudbinom države Crne Gore, ni nakon njene obnove, nije prestao da pati od određenih identitetskih slabosti. Pitanje vlastite crkve, najbolnija je tema. Tu su Crnogorci najranjiviji. Umjesto da vrisnu do neba da je njihovo pravo na slobodu vjeroispovijesti do bola ugušeno.

Crnogorcima bi možda bilo lako da se okrenu leđa svojoj crkvi, da zaborave pretke, da odbace kulturu i naslijeđe svoje zemlje i da postanu “građani”, da nije činjenice da bi na taj način izgubili svoje korijene, fizionomiju i poimanje društvenog života. Ali to, kao drevni produkt crnogorske opstojnosti i trajanja, stoji kao nepokolebljiva relikvija u podzemlju naše kulture.

Noć uoči Badnjeg dana, crnogorska (pazite!) nacionalna televizija reklamira direktan prenos nekakvog božićnog orgijanja Srpske svetosavske sekte iz podgoričkog hrama, otužni mitropolit Joanikije u božićnoj (pazite, božićnoj!) poslanici podučava narod za koga da glasa, širom zemlje razmiljeli su se kriminalci u mantijama, popovi za jednokratnu upotrebu, nacisti sa sultanovom trobojkom koji bi da nas ubijede da mi nijesmo mi, nego oni.

Umjesto barjaka koji nikada nije bio naš, Crnogorci će im – ako ih ima –  mahnuti onim pravim, originalnim zastavama sa Grahovca, Vučjeg dola, Fundine, Mojkovca… Uskoro će, ako misle da opstanu, Crnogorci snažnije nego ikada uzviknuti da njeguju slobodarski duh i ponos svojih predaka. Ne dogodine. Uskoro.

Istina, mnogi narodi, civilizacije i kulture bili su i nestali sa istorijske pozornice. Neko će reći: pa zašto onda da postoje Crnogorci i Crna Gora!?

Moramo znati da sve malobrojnijoj crnogorskoj zajednici za opstanak i napredovanje nije dovoljna samo činjenica povratka državne suverenosti.  Iza nas je stoljeće padova i uspona, gubitka države i njene obnove, u kojem se iskristalisala uzvišena i tragična strana crnogorske povjesnice. U istom činu priznavanja slabosti Crna Gora je iznova potvrđivala svoje dostojanstvo i veličinu.

Danas, kada su Crnu Goru iznevjerili i izdali onih 30% Crnogoraca koje su crkva i političari konvertovali u Srbe, kada ima vlast koja je posluga zvaničnog Beograda i kada gro njenog stanovništva nezainteresovano posmatra ono što se oko njih dešava birajući šutnju u zamjenu za golu egzistenciju, Crna Gora je, začudo, još živa. Čuva je oreol slave i magija jednog mita o trajanju. Čuva je ono malo njenih nacionalno svjesnih sinova i šćeri.

Zato, okupimo se danas na Cetinju, u Podgorici, Nikšiću, da im kažemo da još postojimo i da neće dobiti Crnu Goru na pladnju od onog ulcinjskog nepomenika koji je, nakon što je obavio prljavi veleizdajnički posao, zaćutao kao popovska kći.

Zbog njih, zbog sebe: Na okup oko svoga sunca, o Crnogorci!