Je li Crna Gora izgubila sposobnost stida od tuđe sramote?

Piše: Milenko A. Perović

Čovjek od karaktera budno pazi da se pred sobom i pred drugima ne stidi vlastitih djela. Moralnom karakteru pripada ośećaj moralnog stida. On ga vodi u ličnom moralnom djelanju, ali i u potrebi da s drugim ljudima gradi i održava moralnu zajednicu. Na tome se grade lična i društvena kultura moralnog stida.

Moral počiva na pravu djelanja po vlastitim znanjima i uvjerenjima. Ozbiljuje se u pravu na slobodu savjesti, ali i pravu da moralnim prosuđivanjem djela drugih ljudi sudjeluje u moralnoj zajednici. Kao opšti i obavezujući, u njoj važi javni ili društveni moral. Ljudski poziv čovjeka kao društvenog ili gradovnog bića (zoon politikon) nije ograničen na „gledanje svoga posla.“ Pripada mu pravo i dužnost kritičkog paženja na društveni moral!

Moralnim vaspitanjem i socijalizacijom razvija se kritički moralni ośećaj za postupke drugih ljudi. Njegov negativni rezultat je stid od tuđe sramote! Sobrazan čovjek uvijek je s vlastitim obrazom. U pojam sobraznosti spada i ośećaj stida zbog djela onoga bezobraznoga, onoga ko je svoj obraz stavio pod donji kraj leđa!

Ko je u Crnoj Gori u potonjih trideset i nekoliko godina imao kultivisan ośećaj stida,  imao se rašta stiđeti zbog mnogih svaštočinja koji za stvar morala mare kao za lanjski snijeg. Postignuće građanske slobode oni su shvatili kao oslobođenje od moralnih regula i ustočinjenje „prava“ na bezobrazluk na svim poljima života!

Ljudi bez stida i obraza s olakšanjem su prihvatili slom socijalizma! Taj ih je slom oslobodio od neugodnih postulata ljudskosti! Smjenu ideologija i političkih sistema shvatili su zamjenu ljudskog morala životinjskim držanjem iznad „dobra i zla!“ „Tranziciona sloboda“ legitimirala je neljudskost i bestidnost svake vrste!

U starom crnogorskom običajnosnom iskustvu ukorijenjeni su izrazi – stid od tuđe bestidnosti i sram od tuđe besramnosti! To iskustvo je poznato i drugim narodima, često pod pojmom španskog stida (verguenza ajena, „stid zbog tuđih postupaka,“ njem. Fremdscham, engl. Vicarious embarrassment). Koliko je u ljudskom rodu iskustvo ovoga ośećaja duboko, pokazuje indoevropski korijen kam/kem opšteslovenske riječi sram, ali i njemačke riječi Scham. On znači „pokriti, prekriti ili sakriti.“  Etimologija je ukazala da treba prikrivati ono što izaziva stid ili sram.

Međutim, etika ukazuje na dvije strane ovoga fenomena: lični stid i stid zbog drugoga! Prvi stid se može prikriti, drugi mora izaći na svetlo dana! U ličnom stidu postiđeni je vinovnik svoga zastidnoga djela. U stidu od tuđe sramote postiđeni nije vinovnik, nego je svjedok sramote drugoga. Suprotno ponosu kao ośećaju zadovoljstva valjanim djelom drugoga, stid od tuđe sramote praćen je nelagodom. Dok stid sadrži ośećaj nezadovoljstva sramotom, neuspjehom, poniženjem ili moralnim porazom drugoga, dotle likovanje počiva na ośećaju zadovoljstva zbog tuđe sramote!

Đe je izvor stida od tuđe sramote?

Bez postojanja određenog društvenog identiteta, ne bi bilo ovoga oblika stida.  Stabilna društva drže se na emocionalnoj, vrijednosnoj i moralnoj usmjerenosti individualne svijesti prema socijalnoj grupi ili društvu. Iz nje nastaje svijest individue o pripadanju društvu. Ośećaj pripadnosti određuje njen socijalni i moralni identitet.

Đe postoji – makar i u getoiziranim područjima društva – moralni identitet zajednice, postoje i uslovi da moralni stid pređe prag intime pojedinca i razvije se u sposobnost za kritičko moralno prosuđivanje djela drugih ljudi, ali i za prosuđivanja moralnog stanja cijelog društva!

Stid od tuđe sramote implicira moralnu kritiku drugih. Ona je smislena i opravdana ako se izvodi iz svijeti o potrebi održavanja moralne vitalnosti društva. Potrebu ne podstiče nikakav „anonimni autoritet“ koji stoluje iznad društva. Nju izaziva spremnost valjanih moralnih karaktera da se u svom društvu bore za javni moral kao jedan od važnih oblika regulacije društvenog djelanja ljudi!

Borba za moral nema smisla ako se svodi na moraliziranje. Za javni moral uvijek se uistinu bore oni koji nemaju razloga za moralni stid zbog svojih djela. Ključ te borbe je njihova spremnost da na sebe preuzmu stid onoga koji nije sposoban ili ne želi da se stidi vlastite sramote (žargonski rečeno, to je „transfer blama“).

Nelagodu u preuzimanju stida ośeća onaj ko je uznemiren tuđom sramotom, a ne njen vinovnik. Smisao preuzimanja stida nije u hrišćanskom mazohizmu. Stideći se tuđe opačine, moralno senzibilni ljudi prihvataju bumerang stida da bi ga – snagom moralne kritike – vratili u lice vinovniku stida!

Griješe etičari koji preuzimanje i vraćanje stida njegovom vinovniku objašnjavaju empatijom. One koji se stide tuđe sramote nikad ne vodi namjera da čuvaju obraz onome koji sam na njega ne pazi! Oni prihvataju tuđ stid ne da bi zaštitili njegovog vinovnika, nego moralni integritet zajednice! Oni ne saośećaju sa sramotnikom, nego mu na indirektni način zadaju kritički moralni udarac!

Ko se moralno stidi tuđe sramote nije tuđ grijeh „primio na svoju dušu“ niti mu je šta oprostio. Naprotiv, snagom svoga karaktera objelodanio je bijedu karaktera bestidnika. Objelodanio je da se on dehumanizirao i pristupio životinjskom carstvu. Ko ne zna za stid, koga nije briga za stid ni što je postao zastiđe, ne pripada više ljudskom, nego se upisao u životinjski svijet!

Nesretna su društva u kojima stid od tuđe lične sramote dobije razmjere stida od kolektivne sramote! U njemačkom poslijeratnom vremenu pojavila se misao da je kolektivna sramota teža od kolektivne krivice. Tu misao je pratilo uvjerenje da se Njemci imaju stiđeti ne samo pred svijetom, nego još više pred mjerom najvišeg humanizma koju su im zadali Lesing, Kant, Gete, Hegel i Šiler! Da se stidi samoga sebe kao naroda, ono je najstrašnije što je nacionalsocijalizam donio njemačkom narodu!

Jesu li Crnogorci dospjeli dotle da se moraju stiđeti mnogobrojnih pripadnika vlastitog naroda? Mjerilo crnogorskog kolektivnog stida upisano je u hiljadugodišnjoj kolektivnoj memoriji i nepregledoj istorijskoj građi o svim bastadurima koji su stvarali Crnu Goru i darivali joj svoje živote, sudbine, karaktere i talente! Oni su mjera po kojoj svaki građanin Crne Gore mora mjeriti težinu stida od sramote onih koji je pokušavaju uništiti kao moralnu zajednicu!

Krešendo nihilističkih društvenih i moralni procesa koji su generirani AB kontrarevolucijom nastupio je dolaskom na vlast tri klerofašističke falange. Četnički „oslobodioci“ doveli su do kraja proces razaranje crnogorskog društva kao moralne zajednice. Koliko je njihova vlast – s pripadajućim trabantima i mentorima – uspjela potpuno proćerati stid iz javnog mnijenja, toliko je on morao tražiti pribježište među sobraznim ljudima koji su sačuvali sposobnost da se stide tuđe sramote.

Sobrazan čovjek mora se stiđeti kad vidi ko se dokopao vlasti u Crnoj Gori i šta od nje čini! Od stida mora propadati u zemlju kad vidi kakvi se sve neljudi najlošijih mogućih karaktera sprdaju s državom za koju je krv prolivalo četrdeset gneracija Crnogoraca, Zećana i Dukljana!

Mora se sobrazan čovjek stiđeti do korijena vlastite ljudske srži kad vidi šta u ime velikosrpstva i klerikalizma čine crnomantijaški velikosrpski iskopnici Crne Gore! Mora se stiđeti zbog mnoštva Crnogoraca i svježe konvertovanih velikosrba koji su se upregli u kola protiv svoje države i nacije!

Mora crvenjeti zbog avetinja koje su dopustile da im stari dušmani ukorijene patološku mržnju prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Mora se stiđeti svih Crnogoraca koji mirno posmatraju kako ih ološ uništava državu. Mora se čovjek stiđeti zbog fukarske lakoće kojom Crnogorci mijenjaju nacionalni identitet i primaju obavezu da lagumaju sve crnogorsko.

Mora se čovjek od karaktera ośećati posramljenim zbog izdaje, veleizdaje, Pete kolone i kvislinšnog rada Crnogoraca protiv jedine države koju imaju. Mora se stiđeti pred njihovim i našim zajedničkim precima koji su krv lili od Tuđemila do Sutjeske i Sremskoga fronta da potomstvu ostave u nasljeđe svoju državu.

Teški stid mora ośetiti zbog plaćenika, doušnika i špijuna koji sprdaju sa svim što je crnogorsko! Mora se ośetiti zapanjenim pred bestidnošću javnih i tajnih četnika, srpskih popova i lažnih intelektualaca s brojanicama i bez njih!

Svako ko ima pedalj obraza mora se stiđeti zbog onih kojima su dali u ruke da se sprdaju s Crnogorskom akademijom nauka i umjetnosti! Ko se ne bi sramio zbog uškopljenih ”crnogorskih” institucija kojima se sva misao zbila na stavku u državnom budžetu. Ko se ne bi stidio zbog onih što su državni Univerzitet, medije i sve drugo u Crnoj Gori dali u ruke četničkoj fukari!

Živi stid mora iźesti svakoga građanina Crne Gore kad vidi četnike koji hoće da su joj predśednici!