Političko huliganstvo – regionalna bolest koja se širi iz Vučićeve zarobljene Srbije

Piše: Balša Knežević

Velikosrpska politika već decenijama polako ali sigurno uništava Srbiju i predstavlja glavni izvor nestabilnosti koja čitav region Zapadnog Balkana drži u paranoičnom stanju straha i konstantnih tenzija.

Najveća žrtva te hegemonističke politike su sama Srbija i srpski narod, koji i pored želje da se vrati u normalu i počne da se bavi sopstvenim problemima, ne može da se otrgne od matrice regionalnog destabilizatora. Srpski autokrata Aleksandar Vučić i njegov režim, samo su nusproizvod decenija pogrešne politike i predstavljaju sublimaciju malignog velikosrpskog djelovanja potpomognutog aspiracijama Kremlja za dominacijom na Balkanu.

Režim koji trenutno ukopava Srbiju samo nastavlja politiku regionalne destabilizacije koja je počela još sa Miloševićem, njegovim stamatovićima i stanišićima i uvijek pripravnim korisnim opozicionarima personifikovanim u liku ratnog zločinca Vojislava Šešelja. Nakon Miloševića, Koštunica, Tadić, Dačić i plejada sličnih nacionalizmom zadojenih  političkih idiota, nakačenih na takozvanu SPC i rusko-srpske obavještajne službe, popločali su put onome što sad gledamo u Srbiji i Regionu.

Neostvareni fudbalski huligan, kako novinar Milojko Patnić naziva srpskog autokratu Vučića, samo je posljednji izdanak velikosrpske politike ’’krvi i tla’’ koju su patentirali još prije gotovo jednog vijeka Nikolaj Velimirović i Dimitrije Ljotić.

Političko huliganstvo i Nebojša Čović

Ali Vučić i njegova garnitira poslušnih uhljeba i polupismenih poltrona, još odavno je uvela novu praksu u politički život regiona koja se najprikladnije može nazvati – ”političko huliganstvo”.

Da bi donekle razjasnili na čemu se zasnivaju principi ’’političkog huliganstva’’ moramo se vratiti na nedavno iskustvo koje je naš kolega, novinar sportske rubrike, imao sa poznatim beogradskim provokatorom i siledžijom, predsjednikom KK Crvena zvezda Nebojšom Čovićem.

Kako smo već pisali, ovaj politički konvertit bez trunke obraza, koji parazitira na svakoj vlasti posljednjih 40 godina, praksu prijetnji i zastrašivanja novinara je primjenio i izvan granica Srbije. Vječiti funkcioner i uhljeb, koji za srpskog autokratu Aleksandra Vučića obavlja prljave poslove u sferi sporta, pozvao je novinara sportske redakcije Portala Aktuelno sa jasnom namjerom da ga zastraši.

Kako srpska, tako je i regionalna javnost dobro upoznata sa djelovanjem Čovića, verbalnog siledžije, koji se ne libi ni od fizičkih obračuna, upada u redakcije, vrijeđanja i raznih vrsta pritisaka da bi zadovoljio svoj patološko-infantilni poriv za izazivanjem haosa i konfilikata kada ne dobije ono što smatra da mu (nezasluženo) pripada. O kakvom je konfliktnom licu riječ najbolje govori video na kome je zabilježeno kako vrijeđa i provocira policiju.

Njegova potreba da prijeti Portalu Aktuelno samo je refleksija panike autokratskog režima u Beogradu, koji više ne može da ostane ravnodušan na objavljivanje istine o svojim nepočinstvima. Ipak, Čović je samo simptom šire bolesti koja je zahvatila Srbiju, i koja se iz ove države širi na čitav region.

Vučić – žarište bolesti od koje pati Region

Trenutno žarište te  bolesti je srpski autokrata Vučić i njegov režim kao najnovija politička ispostava velikosrpskih, policijsko-militarističkih, klerofašističkih, kvaziintelektualnih, hegemonističkih krugova, koji funkcionišu po principu kriminalne organizacije.

Iako smatra da je sofisticiran, jedina razlika između Vučića i Miloševića je što trenutni srpski vlastodržac nema sredstava ni hrabrosti da pokrene novi rat za ’’odbranu ugroženog srBstva’’, pa se stoga okrenuo ”političkom huliganstvu”.

Čovići, vulini, gašići, brnabići samo su eksponenti te agresivne politike koju nažalost podržavaju određeni zapadni centri, prije svih ambasada SAD u Beogradu.

Političko huliganstvo Aleksandra Vučića djeluje kako u samoj Srbiji tako i u čitavom regionu. Vođa u svojim javnim nastupima ispunjenim neurotičnom patetikom pljuje, psuje, vrijeđa i prijeti svakome ko se usudi da dovede u pitanje njegov autoritet i način na koji vodi Srbiju (u propast nap. a.). Takav način obraćanja preuzeli su gotovo svi njegovi saradnici, pa od inače neuravnoteženog i nevaspitanog Čovića nijesmo mogli očekivati ništa drugo nego da iskoristi vučićevski model komunikacije. Takav model komunikacije se često preliva na ulicu, u vidu konkretnih fizičkih napada SNS huligana na svakoga ko se usudi da izrazi negodovanje prema Vučićevom režimu.

I dok Srbija puca pod teretom višedecenijske destruktivne nacionalističke politike koju posljednjih godina personifikuje Vučić, region svakog dana strijepi od sljedećeg izliva politike huliganstva zvaničnog Beograda.

Suočen sa pritiscima sa svih strana – Zapada, Rusije, nezadovoljnih građana Srbije koji već sedmicama masovno izlaze na ulice, Vučić i njegov autokratski režim, pribjegavaju jedinom preostalom rješenju za skretanje pažnje sa sopstvenih velikih problema – svakodnevno podgrijavaju tenzije gdje god mogu.

Dizanje tenzija na sjeveru Kosova postala je uobičajena praksa Vučićeve ”politike huliganstva”. Njegovi kriminalci i huligani svako malo podgrijavaju tenzije na sjeveru ove suverene dražve, čime samo otežavaju položaj srpskog naroda koji, kako se stiče utisak,  Vučiću i njegovim saradnicima služi kao topovsko meso za podizanje tenzija po političkoj potrebi.

Republika Srpska i Milorad Dodik, koji se do prije nekoliko mjeseci kleo u Vučića (i Putina), iskusili su na posljednjim izborima što znači huliganska politika kada su iz Beograda, u dogovoru sa ambasadom SAD, poslati specijalci da ruše istrošenog Mileta. Ipak, taj plan se neslavno završio pa su tenzije u regionu dodatno podignute jer je Dodik postao novi Putinov favorit, što je još jedan podvig ”huliganske politike” zvaničnog Beograda.

Kada je u pitanju Crna Gora, Vučić je tu predano gajio svoje političko-huliganske ispostave iz DF-a, koje su uz pomoć ekstremističke SPC godinama, ne libeći se fizičkih obračuna i uličnih incidenata, vršili destabilizaciju države.

Kasnije je došla sofisticirana verzija huliganizma, prikrivena iza demagogije, laži i pravnog nasilja aparatčika srpskog autokrate kao što su Dritan Abazović i Jakov Milatović, koji su uz pomoć kompromitovane SAD diplomatije držani na uzici. A da ni zapadne diplomate nijesu imune na politički huliganizam, pokazao je i primjer ambasadora SAD u Beogaradu Kristofera Hila, koji je za Vučića odradio diverziju kakva se ne pamti u istoriji političkog siledžijstva.

Takozvani ”temeljni ugovor” sa parapolitičkom, militarističkom organizacijom koja se vodi kao SPC, potpisan je uz svesrdno lobiranje američke ambasade u Beogradu, odnosno ambasadora Kristofera Hila koji se samo desetak dana prije potpisivanja sreo u Herceg Novom sa potrčkom Aleksandra Vučića i Porfirija Perića – Dritanom Abazovićem. To je bio Hilov doprinos ”huliganskoj politici”, čiji je cilj bio obaranje crnogorske vlade i dodatna destabilizacija države, o čemu ćemo opširnije tek pisati.

A koliko Vučić cijeni svoje aparatčike, najbolje govori detalj sa konferencije za medije u neđelju, kada je na krajnje ponižavajući način, veoma bahato govorio o svojim resursima – Jakovu Milatoviću i Dritanu Abazoviću.

Stoga, noćni poziv Nebojše Čovića je samo još jedna fusnota u tomovima ’’huliganske politike’’ Vučićevog siledžijskog režima, koji je zaslijepljen bijesom i frustracijama, izgleda zaboravio da Crna Gora ipak nije postala dio ’’srpskog sveta’’ i pored ogromnih napora srpske hegemonije i njenih podržavalaca sa Zapada. Sudeći po nervozi Vučića i njegovih poslušnih izmećara kao što je Nebojša Čović, ’’političko huliganstvo’’ ipak nema budućnost i sve su manje šanse da će projekat ’’srpski svet’’, kao vrhunac te i takve politike, ikad zaživjeti.