Bjesnilo kao najviši stadij velikosrpstva

Piše: Milenko A. Perović

U Srebrenici su članovi porodica, prijatelji i ljudi sposobni za najdublji pijetet odavali poštu nevinim žrtvama genocida. Na drugoj strani ove nesretne i napaćene varošice ječala je četnička fašistička turbo-narikalica Veseli se srpski rode!

Kakvi su to ljudi koji su je „spjevali?“ Kakvi su ljudi koji u njoj „uživaju?“ Kakvi su oni kojima ona služi da likuju na mjestu na kome je skupljeno više ljudskog bola nego bilo đe od Drugog svjetskog rata? Bjesnilo njihovog likovanja nad strašnim zločinima koji su počinjeni u ime „srpske nacije“ najava je ponavljanja sličnih zločina. To je kvintesencija velikosrpske ideologije!

Njeni ideolozi nastoje u svoj sistem zločina uvući cijeli srpski narod. Nastoje ga uzeti za taoca i učiniti kolektivnim saučesnikom u zločinu. Njihova „pjesma“ je nagovor vaskolikom srpstvu da se razveseli nad svakim počinjenim i svakim budućim zločinom u ime „nacionalnih interesa“. Ona je nagovar na „nacionalno jedinstvo“ u zločinu kao ideološkoj platformi životinjskog bjesnila.

Kako je nacionalizam u dijelovima srpskoga naroda dospio u psihopatološko stanje nacifašističkog bjesnila?

Ideolozi i proizvošači političke patologije nacionalizma, ultranacionalizma i nacifašizma na raznim stranama svijeta koriste manje-više istu „metodologiju.“ Koriste je i korifeji velikosrpstva.

Plodno tlo za ukorjenjivanje ove patologije stvara se kad jedan narod počne sebe onesposobljavati u istorijskom razvoju. Onesposobljivanje naroda za normalan život nastaje kad mu se nametnu političke i intelektualne „elite“ koje svoju dobrobit grade na njegovom unesrećivanju. „Svoj“ narod one unesrećuju tribalizacijom, zaglupljivanjem, raspirivanjem krdnih životinjskih strasti i huškanjem na krvave sukobe s „neprijateljima.“ Narod koji to prihvati, zakonomjerno sebe gura preko ruba egzistencijalnog i mentalnog ambisa.

To stanje je pogodno za razmahivanje individualnih i socijalnih frustracija, kompleksa inferiornosti, jačanje životnog beznađa i resantimana. „Nacionalni“ demagozi umiju ova tjeskobna stanja kanalisati u ozlojeđenost koja traži krivce za svoj individualni i kolektivni životni udes.

Oni se staraju da se psihologija potuljenosti uvuče što dublje u dušu „narodnih masa.“ Vulgarna je paradoksija ovakvih društvenih i mentalnih situacija što se ustrašenom i zbunjenom narodu kao „jedini spasilac“ nudi upravo „elita“ koja ga je dovela u takvo stanje! Ona mu nudi omamnu „strategiju spasa“ u nacionalizmu, ultranacionalizmu i nacifašizmu.

Njena „strategija“ je po pravilu namirenje njenog interesa koje se skriva iza paraniočnih i militantnih kontrukcija. „Spasioci“ je ne temelje na racionalnim analizama činilaca koji su naciju i društvo doveli u teško stanje. Ne nude oni ni racionalna rješenja. Naprotiv, svu manipulativnu „strategiju“ grade na stimulaciji negativnih emocija, atavizama, „kolektivno nesvjesnog“ etc. Najlakše se tako regrutuju nacionalisti, nacional-fanatici i nacifašističke ubice. Nacionalizam je pripremna škola za proizvodnju masovnih ubica!

Emocijama ljudi najlakše se manipuliše igrom na kartu urođenog ljudskog ośećaja za pravdu. Bilo da je opravdan, bilo da se vara u procjeni konkretne pravednosti, ośećaj za pravdu počiva na ideji ekvivalencije. Ona je jednaka vrijednost u davanju i primanju, zasluzi i nagradi, radu i zaradi, zločinu i kazni etc. Svaki čovjek traži da se prema njemu pravedno postupa, ali mu predstava o pravdi može biti psihopatološki izvitoperena.

Ideolozi nacionalizma umjesto istinske, svoju manipulaciju narodom grade na lažnoj ekvivalenciji. Na primjer, Srbin sam i zato mi je život težak! Dakle, krivicu za moj teški „srpski“ život snose Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Albanci, Zapad, Istok, Kominterna, Vatikan, Zelena transverzala etc.

Mnoge ljude lako je uvjeriti da su im za životne neuspjehe i nedaće krivi drugi! Nametanjem predstave o lažnoj ekvivalenciji ideolozi nacionalizma mogu kaptirati moćnu emocionalnu destruktivnu energiju ljudi. Tu je ključ nacionalističke strategije ostrašćivanja ljudi i cijelih naroda. Memorandum SANU je primjer strategije ostrašćivanja naroda i njegove mentalne regrutacije za ratno stvaranje „Velike Srbije.“ Nevjerovatno veliki broj ljudi bilo  je moguće ostrastiti – dakle, izbaciti iz „kolosijeka razuma“ – propagandističkim lažima o  „nepravdama prema srpskom narodu!“ I danas je to jednako moguće!

Velikosrpstvo je školski primjer psihopatološke gradacije u ostrašćivanju naroda. Počinje ona raspirivanjem kolektivne ljutnje. Onda ona prerasta u „nacionalni“ bijes. Od njega se uspinje do destruktivne obijesnosti. Vrhunac dostiže u zlikovačkom bjesnilu.

Ljutnja je u načelu vrijednosno neutralna emocija. No, ideolozi velikosrpskog nacionalizma pokazali su kako je mogu transformisati u ośećanje bijesa kao emocionalnu podlogu nacionalizma, a onda i u ośećanje obijesnosti kao emocionalnu podlogu ultranacionalizmu. Najposlije, cijeli proces vodi u nastanak emocionalne mahnitosti kao osnove nacifašističkog bjesnila!

Kako se stimulacijom bijesa proizvodi nacionalizam?

Zdravo ośećanje ljutnje razvija se u bolesni nacionalistički bijes (srdžbu, gnjev, jarost) kad „nacionalni spasioci“ počnu tražiti izlaz iz kolektivnog stanja potuljenosti. To je stanje ropske i plašljive, ali pakosne i nepovjerljive svijesti, pokorne pred jačima i tiranske nad slabijima. Potuljenost je frustratorna i podla zgurenost koji preži da se osveti.

„Spasioci“ uvijek nude karakteristički „nacionalni program“ za saniranje zbiljske ili umišljene nepravde. Misle je ispraviti tako što će nepravdu činiti drugim ljudima i narodima! Ideolozi nacionalizma ljudima nude da mogu nekažnjeno činiti nepravdu i zlo. Pokretana tom mogućnošću, banalna ljudska ljutnja preraste u samoopravdavajući bijes. Njegova meta je svako ko mu se nađe na putu. Nacionalisti obično i fizički izgledaju kao da su opśednuti zlim duhom!

 Majstori nacionalističkih manupulacija dobro znaju: ljude koji su dovedeni u takvo mentalno i emocionalno stanje treba samo držati na „radnoj temperaturi“ nacionalističkog bijesa koji obećava pljačke, otimanje tuđih imetaka i teritorija, amnestiju za činjenje zla i glorifikaciju zlikovaca!

Nesreća je ove nacionalističke „soteriologije“ što niko svoje jade, komplekse i traume nije izliječio nacionalističkim bijesom! Evolucija srpskog nacionalizma od osamdesetih godina prošlog vijeka do danas pokazuje da bijes nije izliječio nijednog njegovog sljedbenika. Ni „liječenje“ kontinuiranim pijanstvom nije izliječilo nijednog alkoholičara! Kad se „liječi“ bijesom, nacionalistička trauma ne prolazi. Naprotiv postaje sve dublja, teža i bolnija, jer sve više sužava svijest! Zna li iko ikoga ko se ikad zaista izliječio od srpskog nacionalizma?

Kako se evolucijom bijesa u obijest dolazi do ultranacionalizma?

Srpski „nacionalni spasioci“ otrovom ovakvog bijesa „liječili“ su dijelove „svoga“ naroda! Tako su od bijesa dospjeli dotle da u njemu ukorijene  ultranacionalističku obijesnost (oholost). Ona je teška nacionalistička pakost, neobuzdanost i zahtjevima i ponašanju, teška zloba, zluradost, stalna želja da se drugome nanese zlo! Prorok Muhamed veli u jednom hadisu: „Oholost (kibur) je omalovažavanje istine (betaru l-hakk) i podcjenjivanje ljudi (gamtu n-nas).“

Uistinu, velikosrpski ultranacionalizam počiva na obijesti koja prezire istinu. Obijesnik misli da je iznad zakona istine i morala. On ”gazi samo osnov humanosti” (Hegel). Pokretan nacionalističkim bijesom, uobražava da je bolji od drugih, jer je pripadnik – tobože – najstarijeg i ”nebeskog” naroda! Uobražava i da mu to daje pravo da tlači i uništava sve koji su druge vjere, nacije i svjetonazora. Kad se izdaje za vjernika, on je najvulgarniji nevjernik u službi zloga demona. Ovakva obijest vlada vrhom Crkve Srbije i najvećim dijelom srpske ”političke klase” u Srbiji, Crnoj Gori i u BiH.

Kako nacionalistička obijest preraste u bjesnilo?

Za ljudsko bjesnilo – analogno vučjem bjesnilu – znala je helenska mitologija. Ono je shvatano kao bezumni borbeni bijes ratnika (λύσσα). Po njemu je nazvan i virus bjesnila (Rabies lyssavirus).

Bolest bjesnila je teška zarazna bolest od koje obolijevaju sisari i ljudi. Od nacifašističkog bjesnila obolijevaju ljudi koji su dopustili da budu rasčovječeni teškom obiješću i mržnjom prema drugima.

Bjesnilo se širi balama životinja. Nacifašističko bjesnilo širi se propagandističkim balama koju ideolozi nacifašizma nemilice strcaju svuda oko sebe. Kad virus zla iz njih pređe na ljude, razori im emocionalnu strukturu i nervni sistem do spremnosti da čine svako zlo. Kod ljudi koje je ujeo nacifašizam, virus zla prenosi se velikom brzinom. Inficira veliki broj „nacionalno osviješćenih“ objesnika. Čini ih sposobnim za zlikovačke i genodicne radnje, kao i za izrugivanje nad žrtvama takvih radnji.

Jedna od blagodeti građanske epohe je u tome što je negdašnje religijsko bjesnilo uveliko zamijenjeno nacionalističkim bjesnilom. Bolest nacionalističkog bjesnila izaziva krajnje razdražljivo nervno stanje. Napada prevashodno ljudski mozak i retardira ga do stanja životinjskog mozga, mozga krdne životinje koja je spremna da u čoporu napada i ubija sve oko sebe.

Vakcinacija štiti od bjesnila životinja. Od bjesnila nacionalista pomaže samo permanentna svjetonazorna, ideološka i politička vakcinacija cijelim sistemom vaspitanja, socijalizacijom, načinom života, javnim mnijenjem i političkim predstavništvom. Kod životinja, uzročnik bjesnila je specifični virus. Kod ljudi, uzročnik nacifašističkog bjesnila je interes prevaranata koji „svoje“ narode dovode u životinjsko i demonsko stanje obezljuđenosti. Najlakše mu tako – „u njegovom interesu“ – mogu oderati i kožu s leđa!

Genocid u Srebrenici je djelo zlikovačke obijesnosti. Likujuća „pjevanija“ nad njegovim žrtvama je nacifašističko bjesnilo!