Kud se đede crnogorsko samopoštovanje?

Piše: Milenko A. Perović

Nekad su stranci poštovali Crnogorce. Pokazuje to mnoštvo svjedočanstava, osobito onih iz 19. vijeka. Poštovanje im je išlo do divljenja prema siromašnom, ali junačnom i gospodstvenom crnogorskom narodu.

Nije manje bilo poštovanje prema Crnogorcima ni širom druge Jugoslavije. Stečeno je ono u vrijeme dok se još priznavao veliki udio Crnogoraca u pobjedi partizanskog pokreta u Drugom svjetskom ratu. Imponovali su Crnogorci i zbog izuzetnih ličnih kvaliteta. Đe god su bili, zasluženo su sticali društveni i profesionalni ugled. Svaku jugoslovensku republiku i pokrajinu Crnogorci su zadužili kao umjetnici, naučnici, prosvjetni ratnici, ali i odgovorni i sposobni rukovodioci.

Umjeli su Crnogorci poštovati sami sebe. U svom kolektivnom i invidualnom iskustvu imali su snažni i duboko ukorijenjeni  ośećaj slobodnih ljudi koji čuvaju vlastito ljudsko dostojanstvo. Bili su ljudi za agoru likom, djelom i smislom za javni život. Povijest ih je naučila da budu djelatni ljudi, da se s drugima samjeravaju u čojstvu i junaštvu i da se drže uvjerenja o vlastitoj vrijednosti. Kao i kod starih Helena, agonalnost je prožimala sve strane crnogorskog individualnog i nacionalnog identiteta!

Samopoštovanje Crnogoraca dolazilo je od ponosa naroda koji se ne daje „u lance vezati,“ koji iznad svega ljubi vlastitu slobodu i cijeni čojstvenost. Nije mit, nego bezbroj puta dokazana povijesna realija da su Crnogorci bili „vazda spremni polećeti“ kad je dušmanima trebalo stati na put. Dok su imali samopoštovanja, Crnogorci su umjeli između sebe birati one najbolje da im budu predvodnici u političkim, vojnim, vjerskim i sudbenim stvarima.

Međutim, za potonjih stotinu godina mnoge su se nevolje prelomile preko leđa Crne Gore i Crnogoraca. One su vremenom potiskivale, poništavale i okretale na sprdnju nacionalno i individualno samopoštovanje Crnogoraca. Oni su se našli, a mnogi se nijesu dobro snašli u povijesnim makazama između previsokog i preniskog samopoštovanja!

Oba ova oblika samopoštovanja podsticana su teškoćama u mjerenju vlastite vrijednosti. Ljudi su obično skloni da sebe procjenjuju boljim nego što objektivno to jesu. No, kad ih skoli moralna malaksalost, mnogi sami sebe obescjenjuju. Teško je naći valjano mjerilo u samoprocjenjivanju. Kad se izgubi mjera, onda čovjek dopušta da ga podvlasti kompleks superiornosti ili kompleks inferiornosti, odnosno, pozitivni ili negativni kognitivni i emocionalni odnos prema sebi.

Crnogorci su tradicionalno pazili na ono što i savremena psihološka nauka označava prvim izvorom samopoštovanja. Živjeli su u posmatranju vlastite životne „linije ponašanja.“ Na osnovu posmatranja drugih i samoposmatranja dolazili su do pozitivnih ili negativnih ocjenja i samoocjena, tj. slika o drugima i slika o sebi.

Još uvijek je sva Crna Gora premrežena fragmentima tradicionalne svijesti koja je stvarala i generacijski prenosila svojevrsne usmene kataloge karakteristika ljudi, bratstava, plemena i crnogorskih krajeva. U njima se dijelom očuvalo kolektivno pamćenje poštovanja i samopoštovanja.

Ovaj socijalni, moralni i masovno-psihološki mehanizam nije samo crnogorski ekskluzivitet. Uvijek i svuda on postoji kao lično ili kolektivno samoośećanje. Može se ono odnositi na lični i porodični život, na grupnu i nacionalnu identifikaciju, na građanstvo u određenoj državi. Može sadržati ponos na prošlost i sadašnjost, te izglede u budućnosti, ali uvijek implicira samodjelotvornost pojedinca.

U svakom vremenu i društvu individualno i kolektivno samopoštovanje pokreće energiju težnje za daljnjim uspjesima. Ono donosi životni optimizam i zadovoljstvo. Ljudi koji sebe poštuju u načelu su dobrog mentalnog, a počesto i fizičkog zdravlja. Oni se klone asocijalnog ponašanja.

Na drugoj strani, nisko samopoštovanje izaziva životnu tjeskobu, usamljenost, emocionalnu i nervnu fragilnost. Iza svakoga zlobnog i zavidnog odnosa prema ljidima lako je otkriti nisko samopoštovanje. Ljudi s niskim samopoštovanjem često „spas“ traže u opijatima ili u pripadanju agresivnim socijalnim grupama. Što je u čovjeku niže samopoštovanje, jača je njegova potreba da se priključi radikalnijim i ekstremnijim oblicima nacionalizma. Masovni korpus svakoga nacifašističkog pokreta čine nesretnici s najnižim samopoštovanjem i samopouzdanje! Žudnja da ih drugi poštuju, gura ih u zločin!

U njima se do krajnosti razmahuju simptomi psihičkog poremećaja. Oni uvijek ukazuju na samopoštovanje koje je nestabilno, kolebljivo, uslovljeno efemernim činiocima, gurano iz krajnosti u krajnost nesigurnim misaonim procesima i životnom dezorijentacijom. Ono je nesvjesno afektivno, bazirano na nesigurnim poređenjima vlastite vrijednosti s vrijednošću drugih. Nisko samooštovanje je Pandorina kutija prepunjena zavišću, zlobom, resantimanom, indignacijom i frustracijama.

Mnogi Crnogorci danas pokazuju simptome takvoga psihičkom poremećaja. Oni su spregnuti s kompleksom niže vrijednosti i dezorijentacijom u stvarima ličnog identiteta. Njima je vješti manipulatori usadili kompleks niže vrijednosti i krajnje niskog samopoštovanja. Odatle potiče njihova potpuna zbrka u samoidentifikaciji nacionalne, vjerske, kulturne i jezičke pripadnosti.

Koliko je intenzivno radila beogradska pripagandistička i specijalno-ratovska mašinerija obescjenjivanja Crnogoraca, toliko su u potonjih četiri-pet generacija oni počeli smatrati prirodnim, čak i potrebnim da sami sebe sve manje poštuju. Samopodcjenjivanje i naopaka percepcija vlastite vrijednosti postali su opšte mjesto u svim crnogorskim oblicima ispoljavanja života.

Jedan dio crnogorskog naroda – koji je nekad umio sebe poštovati – doveden je najinfantilinijim sredstvima potkupljivanja, poruge, sprdnje i laži u situaciju da sebe počne duboko prezirati i mrzjeti. U tome je potonji psihološki korijen crnogorskog velikosrpstva. Od tradicionalnog samopoštovanja on je prigrlio patološko stanje samopodcjenjivanja.

Velikosrbi su mu onda ponudili „lijek“ protiv bolesti samopodcjenjivanja! Ponudili su mu velikosrpstvo. Ono je mehanizam kojim se samopodcjenjivanje „liječi“ inficiranjem još težom bolesti „srpskog“ samoprecjenjivanja! Crnogorcima kojima su ubili o ośećaj samopouzdanja i samopoštovanja, velikosrbi su ponudili „čudesno izlječenje“ velikosrpskom nacionalističkom obiješću i bjesnilom! Ubijajući ośećaj slobode onima koji sebe poštuju, kompenzirali su im to priznanjem prava na sveopšte „slobodno“ destruktivno i zlikovačko manitanje!

Cjelokupna politička i intelektualna mapa današnje Crne Gore pokazuje posljedice crnogorskog gubitka samopoštovanja! Kad za državnog predśednika izaberu Jakova Milatovića, nedvosmisleno to kazuje da se crnogorski ośećaj samopoštovanja stropoštao u nihilistički bezdan.

Kad na mjesto predśednika državne Vlade zaglavare personalnosti Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, a vjerovatno i Milojka Spajića, Crnogorci daju svijetu na znanje da su potpuno raskrstili sa zdravom pameću. Niko im više neće vjerovati ako kažu da su nekad Crnu Goru predvodili sojevići, bastaduri i pametari!

Kad su dozvolili da se s njima sprdaju Risto Radović, Jovan Mićović i katrga srpskih popova, Crnogorci su pokazali da im je do samopoštovanja stalo koliko do lanjskog snijega. Pokazali su da je iz njih isparilo sve što im je bilo vrijedno, a u njih se uselilo tuđe zlo!

Ko pristane da mu pastijeri budu Andrija Mandić, Milan Knežević, Nebojša Medojević, Predrag Bulatović Aleksa Bečić, Vladimir Joković, Maksim Vučinić i ostale nevjerovatne idiosinkrazije, pokazuje političku svijest nižu od one koju imaju tek otkrivena plemena iz prašuma Amazonije! Taj je samopoštovanje metnuo pod „donji kraj!“

Ko pristane da mu državni univerzitet drže Vladimir Božović i Rajka Glušica, ne poštuje sebe ni nauku ni obrazovanje ni univerzitet ni akademske vrijednosti ni Crnu Goru ni bilo šta što je čestito i vrijedno. Kome se ne čini čudnovatim da mu na čelu Crnogorske akademije nauka i umjetnosti śedi najveći praznozbor Crne Gore, nikakve predstave taj nema o poštovanju sebe i svoga!

Koji Crnogorac povjeruje u „istinu“ koju godinama širi medijski tajkun poznat kao apsolutni postjugoslovenski nepobijeđeni šampion u podlosti, odlučio se na mentalni i moralni samoprezir. Naučio je tajkun mnoge Crnogorce da svoje crnogorstvo poštuje kao što samoubica poštuje život.

Dugo su se Crnogorci spremali da između sebe proćeraju samopoštovanje. Velikosrbi su im pomogli da to učine vrlo efikasno i do kraja!