Politika
Zašto su Jakovu crvene uši?
Piše: Nebojša Redžić
Sjećate li se februara prošle godine kada vam je tadašnji ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović poručio da ćete povećanjem plate od 130 eura (1.500 na godišnjem nivou) moći da priuštite “nova polovna kola ili neko egzotično putovanje na Kubu”? Pomenuo je tada Krivokapićev apostol i mogućnost plaćanja “osnovnih studija za dijete, ili možda tri krave za povratak na selo”.
Ne znam u čemu ste vi od pobrojanog u međuvremenu uživali, ali sam siguran da su Jakov i Dritan uspjeli da realizuju apostolske snove i odu na egzotično putovanje. U Njujork, na Ist River. Istina, ovo njihovo plaćamo mi, iako znamo da ni ono do Zagreba, Pinkovim avionom, nije koštalo više od tračavih 18.700 eura. Sve nešto mislim da će, kada se vrati i shvati koliko je uštedio, po onoj istoj računici (iako više ništa nije isto kao u februaru lani) Jakov kupiti tri krave i konačno se vratiti na selo. Crvenih ušiju.
No, skoncentrišimo se na egzotično putovanje. Ako ste ga vi sebi priuštili ostavljajući na stranu svakog mjeseca po 130 eura, Jakov i Dritan znaju da im je od Boga (ili od njegovog predstavnika na zemlji, crkve – i to Srpske) dato da putuju o trošku naroda. I to ne samo onoga koji im je omogućio da budu dio 30-avgustovske većine.
Pretpostavimo da ste, ushićeni programom Evropa sad 1 i ministrovom računicom, posjetili upravo Veliku jabuku. I u tih nekoliko dana ili sedmica koliko ste uživali na Menhetnu, ukapirali kako funkcioniše život u velikom gradu. Shvatili ste tada da Njujorkom možete šetati kao gospodin, rudar ili klošar i da to neće pobuditi ničiju pažnju. Ma, u Njujorku je svejedno jeste li na ulici genije, mediokritet, budala ili običan čovjek. Isto vam se hvata hodali u fraku, u spavaćici, gaćama ili goli. Opet niko neće obratiti pažnju. Takođe, u Njojorku je svejedno hodate li gradom i zovete se Jakov i Dritan, ponašate li se kao uglađeni državnici ili kao dva seoska đilkoša.
E, sad ispada da je to što su dvojica najviših po funkciji iz naše nesrećne države na ulicama Njujorka izgledali kao dva seljobera, samo naš, a nikako američki problem. Ovo drugo, postali bi samo ako ne slušamo i poslušamo američke sagovornike. A u to je – pokazuje iskustvo – teško povjerovati.
Konačno, možda su Dritan i Jakov tako izgledali jer su hodajući ka zgradi UN komentarisali onaj cirkus od vlastitih izjava uoči odlaska dvije crnogorske delegacije u SAD. Moguće je da su se sprdali onima koji su pomislili da će se njih dvojica – kada stignu u Njujork – potući oko stolica u zgradi na Ist Riveru. Možda su se šegačili kada su vidjeli crnogorsku zastavu na jarbolu, pa se sjetili čuvenog presretnutog Roćenovog razgovora sa Vukom Jeremićem i one konstatacije koja sada vrijedi i za njih: “Je*ali smo majku Crnoj Gori”. Ili su naprosto samo komentarisali domete njihove posjete Americi takmičeći se u tome ko je bolje upamtio kakav su domaći zadatak dobili od Eskobara i Blinkena. Pardon, BlinkeRa.
Snishodljivost kao urođena osobina
Prije nekoliko dana sam, ispred jedne zgrade na Zabjelu, sreo Zdravka Krivokapića. Lijepo smo se ispričali. Posljednji put sam ga sreo tri dana nakon famoznog 30. avgusta 2020. godine, kada mi se veoma srdačno javio, a ja mu džetlmenski čestitao izbornu pobjedu. Sada nije više bio tako srdačan, ali se vješto pravio da ne zna kako sam o njemu, dok je bio premijer, napisao tonu tekstova u kojima je veoma negativno konotiran. Najblaže rečeno.
No, sada mi Zdravkovo “persona non gratis”, “pomjeranje brda” ili činjenica da ga je poljoprivrednik Nedimović dočekao na Surčinu u farmericama, djeluje kao dječija igra u poređenju sa Jakovom. Istina, dečko je japi, ima zalizanu kosu, djeluje pristojno i umiveno, ali je Zdravko za njega još nedostignuti nivo. Ako ni zbog čega drugo, a ono zbog “stepena” snishodljivosti prema zvaničnom Beogradu. Zdravko nije htio ni da čuje da potpiše “temeljni” ugovor, iako su mu neumorno dosipali šljovovicu dok su ga gostili po beogradskim krčmama. Jakov je u Beogradu bio manji od makovog zrna. Da je mogao, potpisao bi i tri “temeljna”.
I da – nijesam odolio a da Zdravku uz osmijeh ne napomenem da njegovi politički produkti sada drmaju Crnom Gorom. Jedan predsjednik države, drugi mandatar. Malo li je?
No, pomenuh snishodljivost. Nekima je to u istoriji crnogorske politike bila odlika zavisno od mjesta gdje se nalaze, drugima – urođena osobina. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, izgleda, rođen je da klima glavom. I u Beogradu i u Briselu i u Njujorku. Kako zaboga, kada su nalozi koje dobija u Beogradu, posve drugačiji od onih koje primi u Briselu ili Njujorku?! Pa, sjetimo se da je i Momir Bulatović bio takav. Da je klimao i u Hagu i pred Slobom i pred Holbrukom. Nije uzalud Jakov dobio nadimak “mali Momo”.
Naravno, to što već par decenija zvanična Podgorica bespogovorno slijedi naloge zvaničnog Vašingtona, nije krivica Jakova Milatovića. Uglavnom su to u prošlosti bili dobronamjerni savjeti jedne prijateljske zemlje kojoj je shodno geoplotičkim okolnostima moglo biti da nam dijeli i zadatke i pohvale i packe. Ali, odjednom su se prije par godina pojavile persone kakve su Eskobar i Kristofer Hil, čije su ideje zabrinule svakog preostalog kosmopolitu i evropejca u Crnoj Gori. Moderan Crnogorac 21. vijeka teško je mogao razumjeti da iz Vašingtona dolaze ljudi u čijoj svijesti žive projekti “srpskog sveta”, Otvorenog Balkana ili trampljenja Crne Gore za Kosovo. Srećom, njihov glas nije nadjačao vašingtonsku buku onih koji znaju ko je već jednom donio zlo čitavom Balkanu.
Zato je susret predsjednika Crne Gore i Gabrijela Eskobara, po difoltu izazvao pažnju mnogih. Znate, kada Ameri sufliraju nešto ovima našima – a ovi znaju da to moraju sprovesti u djelo – malo je tu diplomatskog rječnika i sofisticiranih izraza. Oni se, naravno, trude da to što kažu – kažu uvijeno i bez naredbodavnog tona, ali često ostave drugačiji dojam. Tako je još od vremena Ričarda Holbruka, američkog čovjeka za mirovnu misiju u BiH, čiji je nastup pred Balkancima karakterisan kao “buldožer diplomatija”. Tako je bilo zbog njegovog neotesanog, nediplomatskog nastupa koji ne trpi otpor.
Slično to radi i Eskobar, iako bi bio veoma ljut kada bi mu to neko rekao u lice. To kod njega glasi ovako: “Sjedinjene države su bile vrlo jasne da želimo da vladu čine isključivo partije usredsrijeđene na evropske integracije i posvećene NATO-u, koje dijele naš stav u vezi sa Rusijom”.
Direktnije ne može biti. Čak bi se reklo da ni ona bivša, Đukanovićeva vlast, u čijem su rušenju Ameri odigrali važnu ulogu, nikada nije bila tako sirovo brifovana. Još kada je dodao da je nezadovoljan Dritanom Abazovićem i učincima njegove Vlade, poruka je bila ogoljena do balčaka.
Koje su stranke “proevropske”?
U nastavku izjave, Eskobar je pokazao i nipodaštavajući ton. Dobro de, znamo mi da je on upoznao Balkan i Balkance, ali je zaista isuviše potcjenjivački kada misli da ćutanje i klimanje glavom novog predsjednika Crne Gore podsjeća na signale (nije pomenuo “dimne” ali se to, valjda, podrazumijeva): “Mislim da smo bili vrlo jasni u vezi sa tim i on je signalizirao da se saglasio sa tim”!
Izvjesno je, dakle, da je Eskobar od Milatovića tražio proevropsku vladu, bez ostataka DF-a i sličnih repova. Jasno da jasnije ne može biti. Ali, posve suprotno od onoga što je prije samo nekoliko dana sa Žabljaka poručio Jakov, kada je bez okolišenja tražio od svog partijskog kolege da Mandića i Kneževića uključi u Vladu.
Čovjek sa integritetom i državničkim dostojanstvom, dosljedan sebi i politici koju sprovodi, rekao bi domaćinu: “A, ne, gospodine Eskobar. Ja od tome imam drugačije mišljenje. U Vladu se ulazi na osnovu izbornog rezultata, shodno volji naaroda, mi u Vladi moramo imati sve stranke koje žele Veliku Srbiju, odnosno “srpski svet”, sve partije koje mrze NATO i Zapad, sve one koji žele da SPC bude obavještajna ispostava Rusije, sve koji iskreno podržavaju Rusiju u oslobađanju Ukrajine od nacista, sve koji žele da Crne Gore nema i da postanemo gubernija Aleksandra Vučića”.
Ali, Jakov je naprasno zaćutao i još jednom klimnuo glavom. I sve to skrušeno prenio članu delegacije u ulozi ministra inostranih poslova, koji je zapravo premijer, a misli da je sami Bog, Dritanu Abazoviću. No, ovaj je i tada bio nasmijan. Bolje reći – reljaksiran. Jer, Dritan Mali u Njujorku je bio malo premijer, malo šef diplomatije, a malo onaj na biciklu od prošle godine koji je blokirao saobraćaj na Menhetnu. I nijesu ga dotakle Eskobarove konstatacije, jer on je između zadataka koje je dobio iz Beograda i Vašingtona, odabrao da u djelo sprovede onaj prvi. Ostao mu je još popis stanovništva.
Zato će packe i naredbe u Podgoricu donijeti upravo Jakov Milatović koji je dobio po prstima, ima iščupane uši, ali je shvatio da je njegov klupski drug Milojko Spajić neke stvari shvatio mnogo prije njega. Kada bolje razmisli, shvatiće i Jakov da su jedine proevropske snage u parlamentu njegova Evropa sad i oni sa liste DPS-a. Plus manjine. I tačka.
Shvatili su to – istina malo kasno jer smo za ozbiljne reforme izgubili tri duge godine – i Ameri i Evropljani, pa bi sada da u igru vrate “poražene” snage od 30. avgusta. To će, naravno, ići malo teže i sporije, ali alternative nema. Nema ni sumnje da će Milatović dobijene instrukcije pokušati da realizuje na terenu. Samo, što će na to reći Aleksandar Vučić i crkva Srbije?
Nije ovih dana lako biti Jakov Milatović.
-
Društvo3 days ago
Raoniću, himnu gasi, Mandićevo uho spasi
-
Svetosavska sekta5 days ago
SPC je bačva bez dna u koju se sipaju milioni
-
Politika4 days ago
Ofiranje ugroženog srpstva
-
Politika2 days ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar2 days ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend