Politika
Što o Crnoj Gori zna prosječan Pljevljak?
Piše: Nebojša Redžić
Konačno glas razuma iz Pokreta Evropa sad! Izvjesni Tihomir Dragaš, visoki funkcioner PES-a, odredio se prema Belvederu. Sad, ne znam koliko on poznaje istoriju ovog krša i da li je mislio na onaj Belveder iz 1936. godine ili na ovaj iz 2021.g., ali je bio jasan: “Ja da sam bio na poziciji odlučivanja hapsio bih mnogo njih za pokušaj državnog udara“.
I zaista je zbog tog Belvedera, dok smo mi pravili barikade i zarekli se pred svetim Petrom Cetinjskim i Bogom da četnička bulumenta neće proći, bilo mnogo razloga da se neko uhapsi. A siguran sam da znam odakle bi Dragaš počeo svoj spisak onih koje treba privesti pravdi! Od “gluve sobe”, odakle bi drugo!
Osobe iz bezbjednosnog sektora i one koje to nijesu, licitirali su u “gluvoj sobi” sa životima onih na barikadama: tako je tadašnji ministar Jakov Milatović smatrao da “nije strašno ako pogine 10 Crnogoraca”. Drugi ekspert Milojko bio je nešto maštovitiji pa je predlagao da se popovi Porfirije i Joanikije preruše u medicinske sestre i tako se, predstavljajući se kao nebinarne osobe, dokopaju Manastira. Nezvani Marko Milačić nije predlagao ništa, nego je bio tu slikanja radi, dok je jedino ministrica Injac bila prisebna i predložila da srpski popovi – kako i dolikuje nebeskom narodu – siđu s nebesa, iz helikoptera NATO-a.
Bilo je tu sigurno još osoba za koje Dragaš tvrdi da im ne bi oprostio. Recimo, policajac Knežević kome se u kabinetu premijera usijao telefon jer je, tvrdi, na vezi “držao nikšićku grupu, beransku grupu, bjelopoljsku grupu, novljansku grupu i barsku grupu – sve kriminalce, spremna da zapale Cetinje”. Dragaš to nije rekao, ali je čovjek sigurno kivan na tužilaštvo koje je utvrdilo da u snimku nema elemenata krivičnog djela.
Da se ne bi zamjerio stranačkoj koleginici Jeleni Nedović prema kojoj gaji reskpekt zbog njenih patika koje je nosila od vrtića do poslaničkih klupa, nije Dragaš pomenuo ni nezakonitog generalnog RTCG Raonića, kome sigurno nikada nije oprostio lažni i loše montirani snimak gdje se navodno čuju pucnji u pravcu policije. Dragaš pod garanciju zna da je to bila još jedna podvala Belvedercima koji su časno, junački i u duhu svojih predaka, branili da se na Cetinju odigra još jedan velikosrpski pir. Istina, on sa pljevaljskim bekgraundom nema baš previše dodira sa tom tradicionalnom Crnom Gorom, nema ni dovoljno znanja o njoj, ali je neđe čuo da je hodža samo jednom „rikao“ na ravno Cetinje. Za razliku od Pljevalja.
Ne mogu, ushićen što postoji jedna takva osoba kao Tihomir Dragaš, da se sjetim na što je sve još aludirao kada je rekao da bi hapsio zbog Belvedera, ali sam siguran da je mislio i na Dritana, kao šefa bezbjednosnih službi, te na policajce koji su dan poslije zasule Cetinje bojnim otrovima. I tu je Dragaš, baš kao što je nedavno objasnio da je njegova stranka zaslužna što Srbi Rezolucijom o Srebrenici nijesu kolektivno žigosani kao genocidan narod, dakle i tu je on mislio na individualnu odgovornost policajaca. Počev od njihovog komandira koji je urlao: „bolje mi njih nego oni nas“, preko onoga što gađa nenaoružanog mladića topovskim udarom, sve do onih koji su bjesomučno po Cetinju bacili na stotine bojnih otrova sa isteklim rokom upotrebe.
Siguran sam da Dragaš ne bi zaboravio ni Bata Carevića koji je poslao buldožere da divljački uništavaju parkirane automobile Belvederaca.
Ipak je to bio san
Sad ti se, poštovani čitaoče, moram izviniti što sam čitavu jednu stranicu u Word-u potrošio na san o tome da jedan Pljevljak, rođen u Podgorici može razumjeti Crnu Goru, njen duh i njeno slobodarstvo i predstaviti sebe kao osobu integrisanu u crnogorsko društvo. Izvinjavam se i Tihomiru Dragašu jer znam da to što je on izgovorio, nije iz njegove glave, već je samo artikulisao ono što je upijao od Milojka, Jakova i sličnih predvodnika bahatog i lažljivog polusvijeta koji je neka čudna bujica izazvana klimatskim promjenama, izbacila na površinu ovdašnjeg političkog brloga.
Pokret Evropa sad, čija je ekonomska logika osmišljena u Beogradu, ali tamo nikada nije primjenjena pa je velikodušno ustupljena Crnoj Gori, zapravo je skupina donedavnih marginalaca koji su u doba antidržavnih, kontrarevolucionarnih litija svjetine koja je početkom treće decenije ovog vijeka tek učila da hoda asfaltom, inspirisana popovima sa kojima dijele devijacije imanentne Pahomiju, Kačavedni i Amfilohiju, odlučila da formira stranku i iskoristi posrnuće svih vrijednosti tradicionalne Crne Gore. To što oni nemaju pojma o istoriji, tradiciji, kulturi i slobodarstvu stare Crne Gore, što uglavnom potiču iz sredina sa sjevera države u kojima nikada nije zaživjela državotvorna svijest – i nije najlošije u čitavoj stvari.
Problem je što takvi sebi daju za pravo da dociraju o našoj tradiciji one od kojih bi morali da uče, problem je što misle da su na inostranim koledžima gdje su mnogi boravili zahvaljujući osobama ala Duško Knežević, popili svu pamet ovoga svijeta, problem je što se ne zaustavljaju u svojim lažnim obećanjima o blagostanju i boljem životu, zloupotrebljavajući činjenicu o dominaciji polupismenih i neznavenih u društvu koje prevarama lako pridobijaju za sebe.
Nekako mislim da bih se s njima lako dogovorio i o onome što koriste kao najjači adut u njihovom vođenju politike – o nepočinstvima DPS-a, jer znam gdje je višedecenijska vlast griješila i čime je dala povod svojim političkim protivnicima da ih danas satanizuju. Ali, klati vola zbog kila mesa nikada nije bilo uputno. Preciznije, mrzjeti Crnu Goru zbog grešaka prethodne vlasti, nipodaštavati ono iskonsko u njoj, pljuvati po onome što je najsvetije i najsvjetlije u njenoj tradiciji, mogu samo opskurni luzeri i neznalice.
Stranka koju čine ljudi bez ideje i ideologije, osobe bez vizije i ideje o budućnosti države, junoše nespremne i nesposobne da se otrgnu iz skuta crkve Srbije koja ih je izmislila i lansirala u “eksperte”, sve je izvjesnije, nema perspektivu u Crnoj Gori. Razapeti između logike crkve i zvaničnog Beograda s jedne i podaništva prema birokratama iz EU sa druge strane, Pokret Evropa sad nezaustavljivo juri u propast i prijeti mu brzo nestajanje.
Činjenica da nikada nijesu profilisali svoj identitet, da su kao đavo od krsta bježali od svega što u sklopu pretpolitičkih pitanja koja nijesmo riješili opterećuje Crnu Goru, vodi ih ka samouništenju. Posvađani između sebe, sa predsjednikom i premijerom koje ujedinjava samo mržnja prema Crnoj Gori a razdvaja sve ostalo, sa ministrima koje su izbacili iz partije, ali ne i iz Vlade, podređeni autoritetu Andrije Mandića koji im samo prosljeđuje naređenja iz Beograda, vladajući “evropljani” sve češće ogole svoju bit i pokažu se samo kao bijedni i Crne Gore nedostojni vlasnici retrogradnih ideja i logike destrukcije, razvrata i propasti svega čega se dohvate.
Osobe kao što je Tihomir Dragaš, dakle, samo artikulišu ono što Jakov i Milojko ionako misle.
Za Crnu Goru koja ne kleči
Možda sve i ne bi djelovalo tako katastrofično da iz Pokreta Evropa sad nijesu dirnuli u ono što je najsvetije svakom mislećem Crnogorcu – da se nijesu dohvatili Belvedera! Ali, jesu i zato njihova, nazovimo je neopreznost, zahtijeva brz i hitan odgovor u vidu svođenja na grupicu marginalaca na ivici cenzusa.
Jer, onaj ko pledira da živi u ovoj državi, a Belveder nije doživio kao vrisak one najbolje, iskonske Crne Gore, može jedino da konstatuje kako živi u, za sebe pogrešnoj zemlji kojoj ničim ne pripada. Umijem reći, posebno u kontekstu mogućeg osnivanja istinske nacionalne crnogorske stranke da u bloku koji se naziva suverenističkim postoje najmanje 52 frakcije i da vlada nesaglasnost u idejama za spas Crne Gore od vladajućeg zla. Ali sam siguran da između DPS Crnogoraca i Belvederaca kao dvije krajnosti, lako može doći do dogovora kada su u pitanju suštinski interesi Crne Gore. Zbog toga, još od Belvedera gdje sam sa ponosom bio kao patriota spreman da na oltar Crnogorstva položim život, plediram i radim na svecrnogorskom pomirenju i brisanju svih razlika. U redu, nijesu nam džepovi jednako popunjeni, nijesmo svi ni čisti pred zakonom, ne volimo svi Mila, ali smo spremni, desi li nam se neki novi Belveder, da se još odlučnije i još odvažnije suprotstavimo svima koji Crnu Goru vide kao lak plijen zvaničnog Beograda.
Jer, naši skoro dvovjekovni neprijatelji, poštuju samo Crnu Goru koja pred njima ne kleči. Poštuju samo Crnu Goru koja je svoja, iskonska, odvažna, Crnu Goru koja ne posustaje pred besprizornom asimilacijom. I tu je suština naše priče. Ne u IBAR-u koji je zaslužio još DPS, ne u hodu ka EU koja nije ni sijenka one kakva je nekada bila.
A ako nijeste čuli, u “Ćirilici”, dok je nesretni Milan Knežević ubjeđivao Dačića i Karleušu da smo mi, Crnogorci, “samo šačica” i da nas je malo, lično Vučić mu je dobacio: “nije ih malo”.
Pa i da nas je malo, a nije, brojke nijesu uvijek pravi reper. Jer, kako je lijepo na društvenim mrežama objasnio Vukašin Perović jednom srpskom junaku koji je omalovažavao snagu Vojske Crne Gore, brojke umiju biti varljive: “Ne daj da te matematika zavara. Vas je 200 hiljada bježalo u Grčku od 20 hiljada Austrijanaca. A njih je potuklo 6 hiljada Crnogoraca. Nije sve u brojevima. Ima nešto i u srcu. Ili, kad ste vi u pitanju, u brzim nogama”.
Na Belvederu nas je bilo oko tri hiljade. Možda više, možda i manje, nebitno. Belveder je esencija onog najboljeg u Crnoj Gori, snaga spremna da odoli svim imperijama novog vremena. Ne, naravno, puškom i vojevanjem, nego mudrošću i ljepotom onih koji se ne daju u lance vezati. Jer, Crna Gora je mnogo puta dokazala da je vječna. Pred tom činjenicom, njeni neprijatelji mogu samo da pognu glavu i zauvijek zaćute.
-
Društvo3 days ago
Raoniću, himnu gasi, Mandićevo uho spasi
-
Svetosavska sekta5 days ago
SPC je bačva bez dna u koju se sipaju milioni
-
Politika4 days ago
Ofiranje ugroženog srpstva
-
Politika2 days ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar2 days ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend