Imamo posla sa šugavcem

piše: Željko Vukmirović

Nije lako srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. I to ne samo iz razloga što je od poodavno trebalo da potraži profesionalnu pomoć, već što sve stvari u vezi bilo kog njegovog angažmana postaju daleko ozbiljnije nego što je u svojoj uobrazilji ikada mogao i da nasluti.

Prvo mu se u zamišljeni program uvalio njemački kancelar Šolc i stigao u Srbiju, a da se odluka o ponovnom aktiviranju projekta Jadar koji podrazumjeva iskopavanje litijuma na zapadu Srbije nije ni pošteno o’ladila. I još mu je Šolc nešto objašnjavao da je to mnogo važno, izuzetna prilika i značajna evropska stvar. Ono što Šolc nikom nije nije morao da objašnjava je da se tu Vučić ništa ne pita i da se već taj isti Vučić od EU naplatio proteklih godina za mnogo štošta. I to u tolikoj mjeri koliko od Kine i Rusije nikada neće.

Uz to, a kao da je osjetio krv, sad mu se još nakačio i francuski predsjednik Makron. Osim podrške Šolcu, Makron će Vučiću uvaliti i francuske borbene avione Rafal. A i podsjetiti da sve obaveze u vezi Ohridskog sporazuma i dogovora sa Kosovom moraju biti realizovane.

I kao da je sve to malo stisli su ga i domaći ekološki aktivisti i stručna javnost koja mu je još prije par godina minirala projekat Jadar vrijedan 2,4 milijarde dolara. Nije trebalo dugo, pa ga je ovih dana snašao i narod sa protestima na ulicama, još gore nego prije par godina. A onda su se i srpski mediji koje Vučić ne kontroliše opustili, suprostavili činjenicama, bez pardona navalili da mu zagorčavaju život upozoravajući na pogubnost njegove smišljotine od koje bi mogao preko leđa države da se naplaćuje za još dugi niz godina. I održava na vlasti.

Onda mu se u regionu sve zakomplikovalo. Taman kad je preko projektovanog crnogorskog parlamenta u koji je toliko ulagao još jednom uspio da ponizi Crnu Goru i malo se šepuri svojim uticajem, stigla je odluka Hrvatske koja je upravo njegove profesionalne Srbe iz Crne Gore, kao osvjedočene prosrpske i proruske funkcionere, proglasila za persone non grata.

Onda se sam provalio navodeći kako “nema razlike između sadašnje Hrvatske i bivše NDH”. I tu je naletio na jedno podsjećanje koje mu ništa nije trebalo i koje je svakako želio da zaboravi.

“Šugavac i kukavica je u Glini ’95. huškao Srbe da ubijaju svoje komšije Hrvate zbog takozvane Velike Srbije. Kada je zapucalo, jado je kao zečić potrčao, brže od metka, na beogradske Terazije”, napisao je hrvatski poslanik i načelnik opštine Sinj, Miro Bulj.

Ovako slikovite izraze, kao epitete, niko mu nikada nije prikačio dok je nešto slično izvodio sa sopstvenom verzijom odbrane Sarajeva smješten iza artiljerskih položaja srpske vojske na Palama ili čuvene odbrane Kosova sa prilične udaljenosti i tih istih beogradskih Terazija. Poslije je samo razradio to gradivo. Huškanje je bilo isto.

Sada, zatečen ozbiljnim angažmanom njemačkog kancelara i součen sa obavezama koje ne poznaju uobičajeno foliranje ne može da sakrije da je u interesu održanja na vlasti stavio na doboš i narod i zemlju čiji je predsjednik. Prema svim ostalim narodima u regionu se ionako davno odredio. I nije ga bilo briga. Pa zašto bi sad bilo šta mijenjao…

Biće da je hrvatski poslanik u pravu. I da je izuzetno slikovito ponudio razrješenje.

Imamo posla sa šugavcem.