Jakove, đe si?

Piše: Nebojša Redžić

Sjećam se kada sam prije petnaestak godina, na ljetovanju u Stolivu, sa djecom igrao neku staru igru koju su oni zvali Jakove, đe si. Igra se sastojala u tome da dvojica suparnika moraju imati povez preko očiju, u ruci praznu veliku plastičnu bocu od koka kole i da moraju ležati potrbuške na pijesku, glava prema glavi. Kada uzvikneš Jakove, gdje si, udariš koliko možeš onom praznom bocom takmaca po glavi, najčešće promašiš zbog poveza preko očiju, ali kada pogodiš, znalo je biti vrlo neprijatno. 

Ta, pomalo glupava igra (naravno, manje glupa od današnjih na mobitelima) podsjetila me ovih dana na verbalne ping-pong igrarije koje je srpski vožd Aleksandar Vučić igrao sa visokorangiranim crnogorskim političarima. I taman kada je htio da duel trijumfalno okonča tako što će – kada stigne u Tivat – izvući uši svojim mlađanim poltronima iz raznih „evropskih“ partija po Crnoj Gori, desio mu se razgovor sa Jakovom Milatovićem koji ga je zamolio da se okanu tih tema. Djeluje dirljivo i na prvi pogled pomalo tupavo. To reteriranje bi se možda i moglo razumjeti da se nije desilo u istom danu koji je počeo tako što je Vučko iz Holandije zaprijetio, a već do podne u Porto Montenegru, valjda zadivljen glamurom hotela „Regent“, odlučio da povuče svoju prijetnju. Neko bi rekao da je za cio svijet „jutro pametnije od večeri“, osim za srpskog predsjednika kod koga je, valjda, obrnuto. No, možda je predsjednik Srbije sam shvatio da nije baš uputno atakovati na bivšeg crnogorskog predsjednika Đukanovića na samo par kilometara od Škaljara i Kavača, kako reče, „sela“ u opštini Kotor čije je klanove, onako usput, prikačio kao grijeh svim Crnogorcima. 

Mogu samo da zamislim sa koliko snishodljivosti i blagoglagoljivosti je mlađani Jakov tražio od Vučića da mu ne dira Mila, svog vjerovatnog budućeg koalicionog partnera u Podgorici. Biće da je zavapio da mu uzvrati uslugu kada je u Beogradu dao legitimitet propalom projektu Otvoreni Balkan, kojeg osim Vučka i Rame, niko normalan nije želio podržati. Ili mu je Vučko, cijeneći onaj Jakovljev kompliment da „puno“ zna o vinu, ipak prihvatio molbu da ne udari po Milu. Živo me zanima u kojoj je pozi Jakov tražio od Vučića da smiri strasti – da li je klečao, puzio ili je, onako snishodljivo kao kada je bio u Beogradu, napravio plačljivu facu kojoj psihotični vožd nije mogao odoljeti. 

Vučko u Tivtu nije zaplakao, ali mu je svakako teže palo prisustvo Vljose Osmani, predsjednice Kosova, nego opasnost da će mu Jakov Milatović, onako muški, crnogorski, bjelopavlićki, u brk skresati: „Ej bre, kretenu, došao si u moju zemlju da pljuješ po mom narodu, na mom jeziku u službenoj upotrebi“! 

Ipak, ako je već prećutao „politički penzionisanog“ Mila, Vučić se nije libio da se obruši na državu domaćina. Vjerovatno krčeći u sebi: „Mamicu vam vašu, ja sam vas doveo na vlast 30. avgusta 2020., a vi Crnu Goru još niste uveli u srpski svet“ on je ne trepnuvši izgovorio notornu neistinu da se „Srbija nije ogrešila o Crnu Goru, niti da se meša u njene izbore“. 

U momentu sam se sjetio nekog klipa na Tik Toku gdje je Vučićev politički otac Vojislav Šešelj objašnjavao kako se edukovao mlađani Aleksandar Vučić u onom vremenu kada je kao ministar informisanja Srbije prijetio da će „za jednog ubijenog Srbina, biti strijeljano 100 muslimana“. Vučko je tada, objašnio je Šešelj, bio najveći srpski konzument knjiga Jozefa Gebelsa, prvog propagandiste Trećeg rajha. Cilj mu je bio da izuči tehniku medijske manipulacije i da tako učen, jednoga dana na velika vrata kroči na političku i medijsku scenu Srbije. 

U svađi sa realnošću

Ne bih se usudio da sada ponavljam sve što je na crnogorskom tlu izgovorio srpski vožd, ali ću ponoviti neke ključne poruke: Crna Gora će da otme Srbiju; kaže da on nikada neće da ruši Crnu Goru; ne miješa se u izbore u Crnoj Gori nego je, veli, obrnuto; kaže da voli Crnu Goru, a mrze je Crnogorci; kaže da ga ne zanimaju naši lokalni izbori…. 

U redu, čovjek je svjestan da će stado koje je nekada pohodilo litije, povjerovati. Ipak, u ozbiljnoj je svađi sa istinom, činjenice ga demantuju, a argumenti mu ne idu u prilog. Ne miješa se on u naše izbore, ali šalje hiljade izbornih turista da nam u izbornim danima odrede sudbinu, nije ga briga za naše lokalne izbore, ali njegove televizije vode „bitku za Nikšić, Budvu…“, vjerovatno bez njegovog znanja, neće da ruši Crnu Goru, a vlast koju je instalirao za četiri godine nije ostavila ni kamen na kamenu… U jednom je ipak u pravu: iako ne znamo koliko on zaista „voli Crnu Goru“, 100% je u pravu kada kaže da je pola naših stanovnika mrzi. Nevolja je samo u tome što on, desetinama miliona eura, podržava upravo tu polovinu Crne Gore. 

Vučko, dakle, u Tivtu nije zaplakao, ali mu je svakako teže palo prisustvo Vljose Osmani, predsjednice Kosova, nego opasnost da će mu Jakov Milatović, onako muški, crnogorski, bjelopavlićki, u brk skresati: „Ej bre, kretenu, došao si u moju zemlju da pljuješ po mom narodu, na mom jeziku u službenoj upotrebi“! No, već pri prvom stisku ruke, Vučić je shvatio da se snaga Jakovljevog stiska nimalo ne razlikuje kada se sretnu u Beogradu, od ove u rizortu koji je gradio DPS dok se po Crnoj Gori još po nešto i gradilo. 

Moja pokojna baba Vidosava, rodom iz Krnje Jele kod Boana, sa predivnim crnogorskim jezikom kojim sam kao dijete bio fasciniran, znala bi za takve kao što je Jakov reći da je nečemuran. Dakle, slabašan, jadan, manji od makova zrna onda kada se nađe pred svojim političkim stvoriteljem. Istina, zna Jakov i da se uzjuguni kada treba povisiti ton na novinarku Javnog servisa, ali to je već neka druga tema.

Ne miješa se u izbore u Crnoj Gori, samo u Nikšiću, Budvi, Podgorici…

Tek, proces Brdo Brioni okončan je uz dominantnu tezu koju je izrekao Vučić – da je Crna Gora uzela Srbiji 14 odsto teritorije, valjda time što je priznala Republiku Kosovo i priču o dva „sela“ u opštini Kotor odakle mu Crna Gora, veli, „šalje Kavčane“. Biće da mu oni drugi ne smetaju. 

Pitanje je sad koji su to diplomatski, a možda i vaspitni metodi kojima mu je neko od crnogorskih državnika – domaćina morao reći da se malo zanio, da je pretjerao ili nije na vrijeme uzeo terapiju. Tek, predsjednik Srbije, nakon što je gebelsovski obrnuo teze, istinu pretvorio u laž, a laž u istinu, te poentirao da se Crna Gora „iživljava“ nad Srbijom, mirno je odletio u pravcu grada „na dve reke“, da nastavi ono što je Ilija Garašanin počeo još 1844. godine, a srpska zvanična politika nikada za 180 godina nije prestala da čini – da utroši i posljednji atom snage i djelić intelekta srpske naučne i političke elite – da pokori Crnu Goru i poput sultana Mahumda drugog koji je fermanom poklonio zastavu i crkvu Srbiji, ubuduće on bude taj koji će pokorenim Crnogorcima pisati Ustav i darivati neki novi identitet. 

Ivica, Milanče i Dado

Efekti Vučićeve posjete Crnoj Gori postali su vidljivi veoma brzo. Šef srpske policije Ivica Dačić na televiziji koja u Crnoj Gori ima nacionalnu frekvenciju (Pink, četvrtak, 9.26h) ladno je izjavio da „svako selo u Crnoj Gori ima organizovanu kriminalnu grupu“. Nije ni trepnuo taj bezočni preletač, sa tikovima poput onih koje su imali Njemci kada određuju koga će izvesti na strijeljanje („du“) dok je izgovarao bezočne laži o Crnoj Gori koje bi u svakoj normalnoj zemlji bile okarakterisane kao govor mržnje, povreda ugleda države i slično. Namjera je da se vascijela Crna Gora – kriminalizuje. 

Ivica Dačić: Obračunao bi se sa organizovanim kriminalom u crnogorskim selima kao sa ovalom srBske kobasice i banjalučkih ćevapa

Nije manje bio decidan (ali je politički, srećom, manje bitan) ni Milan Popović koji je, o tempora, o mores, izjavio da će u Crnoj Gori izbiti građanski rat ako Jakov koalira sa Milom. Zar Milan, nekada najbolji student Pravnog fakulteta kojeg nam je kao svog asistenta predstavio nekada čuveni, nažalost pokojni profesor Novica Vojinović, velikosrbin iz partizanske familije: „Kolege, ovo je Milan Desetka, od njega ćete mnogo da naučite“. I zaista, Milan je u prvim godinama višestranačja davao nadu i podržavao slobodnu misao svih nas koji smo mislili evropski i crnogorski. Što mu se u međuvremenu desilo, je li đavo umiješao prste ili su u pitanju neke druge mađije, tek, da je države, Milan bi danas bio u zatvoru. 

Kad već nabrajam biser izjave, teško mogu zaobići ono što sam, dok pišem ovaj tekst, onako usput čuo. Tek, izvjesni Dado Šćekić, kažu ministar u Spajićevoj Vladi, rekoše mi – iz SNP-a, povodom vršnjačkog nasilja u Baru kaže da roditelji pred djecom „ne treba da veličaju nasilje“. Hm. Uzmimo da neko dijete ima roditelja koji je iz Šćekićeve stranke. Ili iz Pipunove, Bečićeve…svejedno. I da nesretno dijete gleda oca koji svakoga dana svog života, još od ratova 90-tih, podržava i veliča zločine i ratne zločince. Srebrenicu, Vukovar, Dubrovnik.. Mladića, Karadžića, Arkana… Pa kako onda, ministre Dado? Što očekujete od djeteta koje je raslo uz očeve – ratnike, mrzitelje različitosti i svega crnogorskog? Budućeg nobelovca ili malog kriminalca? 

Elem (neko mi jednom reče da nikako ne voli ovu riječ), u Crnoj Gori, zemlji čuda, ništa novo. Novo bi bilo da je Aleksandar Vučić došao na Cetinje i održao govor na Trgu, te rekao: „Braćo Crnogorci, hvala vam za 1916. i Mojkovac, hvala vam za Bregalnicu, oprostite što smo vas okupirali 1918., oprostite nam zbog „bijelog terora“, oprostite nam zbog ekonomske „pomoći“ Zetskoj banovini, oprostite nam zločine četnika u Drugom svjetskom ratu, oprostite nam što smo u samoupravnom socijalizmu vašu djecu učili našoj istoriji, kulturi, tradiciji… a proganjali sve crnogorsko, što smo stanovima u Beogradu kupovali vašu inteligenciju i političare…oprostite nam zbog AB revolucije, oprostite nam što smo vam 1989. podmetnuli Branka Kostića i Momira Bulatovića, oprostite što smo vaše nedužne momke odveli u rat, oprostite što smo vam 2020. godine instalirali anticrnogorsku vlast, što smo vam podmetnuli program Evropa sad, Jakova i Milojka, što smo kupili Bošnjačku stranku… želimo sa vama iskreno da gradimo odnose na principima međusobnog poštovanja, uvažavanja i pune suverenosti naše dvije države“.

Ali, manimo se snova i bajki. Dajte nam još neki mit, proslavimo još neki poraz, povećajte nam plate i penzije i – eto Crnogoraca, pokornih, snishodljivih i zadovoljnih. Panem et circenses.