MARTOVSKI SNIJEG NE MOŽE SAKRITI ISTINU: Kolašin je preživio sezonu zahvaljujući prirodi, ne državi

To što u Kolašinu i u martu ima snijega jeste lijepa vijest za skijaše, ugostitelje i sve one na sjeveru koji od zimskog turizma žive. Ali taj prizor ne smije da zavara nikoga. Jer suština problema ostaje ista: ova zimska sezona protekla je bez sistema vještačkog osnježavanja, dakle bez osnovnog alata bez kojeg danas ne funkcioniše nijedna ozbiljna ski-destinacija u Evropi.

Drugim riječima, Kolašin je i ove zime zavisio od sreće, vremenske prognoze i prirodnih padavina. Ne od plana, ne od sistema, ne od države.

Upravo zato martovski snijeg nije dokaz uspjeha, već podsjetnik na propuštenu šansu. Jer da je Crna Gora imala funkcionalan sistem vještačkog osnježavanja, sezona je mogla početi ranije, trajati duže, biti komercijalno sigurnija i turistički ozbiljnije valorizovana. Mogli su se unaprijed prodavati aranžmani, hotelijeri bi imali izvjesnost, a Kolašin bi imao ono što ozbiljni ski-centri podrazumijevaju — predvidivu sezonu.

Ovako, i kada u martu ima snijega, ostaje gorak utisak da je još jedna sezona prošla bez ključne infrastrukture.

Posebno zabrinjava što se i dalje pokušava stvoriti utisak napretka na osnovu parcijalnih, “inicijalnih” i promotivno upakovanih poteza. Izjave ministarke turizma Simonide Kordić da je država “počela” sa prvim oblicima vještačkog osnježavanja zvuče više kao PR nego kao ozbiljna razvojna politika. Jer ski-turizam se ne vodi najavama, nego sistemima. Ne grade ga izjave, nego cjevovodi, akumulacije, pumpe, topovi, stabilno napajanje i završena infrastruktura.

Ministarka Simonida Kordić, poznatija pod nadimkom “dva topa” – sklonija PR demagogiji nego posvećenosti ozbiljnim razvojnim projektima

Ako je i sama država priznala da je vještačko osnježavanje evropski standard, onda se mora postaviti jednostavno pitanje: zašto ga Kolašin još nema?

Kako je moguće da ski-centar koji bi trebalo da bude nosilac zimskog turizma Crne Gore i dalje funkcioniše bez osnovnih preduslova za stabilnu sezonu? Kako je moguće da se godinama govori o javnom interesu, tenderima, studijama, projektima i fazama, a da rezultat i dalje bude isti — oslanjanje isključivo na prirodni snijeg?

To više nije pitanje vremena. To je pitanje sposobnosti.

Jer nije problem što država ne može kontrolisati meteorološke uslove. Problem je što nije uradila ono što je mogla i morala. U ozbiljnim planinskim destinacijama upravo zato i postoje sistemi vještačkog osnježavanja — da sezona ne bi zavisila od toga hoće li snijeg pasti kad treba ili tek u martu. Kod nas se, međutim, i dalje kao uspjeh predstavlja ono što bi trebalo da bude minimum.

Još je poraznije što su i privatne investicije na Bjelasici zarobljene zbog kašnjenja javne infrastrukture. Hoteli su završeni, kapaciteti postoje, interesovanje tržišta postoji, ali država kasni sa vodom, strujom, pristupnim putevima i komunalnim mrežama. To jasno pokazuje da ključ razvoja Kolašina nije u nedostatku investitora, nego u nedostatku efikasne države.

Da je Crna Gora imala funkcionalan sistem vještačkog osnježavanja, sezona je mogla početi ranije, trajati duže, biti komercijalno sigurnija i turistički ozbiljnije valorizovana

Jer problem nije samo u tome što nema vještačkog snijega. Problem je što nema cjelovitog sistema.

Zato današnje slike snijega na Bjelasici ne bi smjele biti povod za samozadovoljstvo u Ministarstvu turizma. Naprotiv. One bi morale biti opomena. Jer ako u martu ima snijega, a sezona opet nije bila maksimalno iskorišćena, onda je to najbolji dokaz koliko je država podbacila u planiranju, upravljanju i razvoju ski-infrastrukture.

Kolašin ove zime nije pokazao snagu sistema. Pokazao je koliko priroda još uspijeva da pokriva slabosti institucija.

Ali priroda ne može biti razvojna strategija.

Dok god Kolašin bude zavisio od toga da li će snijeg pasti na vrijeme, a ne od toga da li država zna šta radi, Crna Gora neće imati ozbiljan ski-turizam, već zimsku sreću. A od sreće se ne gradi ni destinacija, ni sezona, ni budućnost sjevera.

L.P.Đ.