Sreća ovdje ima izuzetan smisao za humor

piše: Željko Vukmirović

Neko bi možda pomislio kako od maja 2023. godine do danas i nije prošlo mnogo vremena. I taj neko bi vjerovatno od mnogih dobio za pravo. Samo što taj neko zasigurno ne bi morao da zove Jakova Milatovića predsjednikom, niti da živi u državi u kojoj je ta osoba sa sasvim izvjesnim političkim orjentirima na čelu države. Bio bi to neko ko bi imao daleko ispunjeniji i zadovoljniji život, lišen imitacije i života i takve države i te politike i tog predsjednika. Bio bi to običan, sretan čovjek.

Kod nas, pak, sreća ima izuzetan smisao za humor. Ovdašnja važeća verzija sreće podrazumjeva druženje sa izvršnom vlasti u kojoj dominira puno licemjerja, laži, cinizma, ironije i ruganja sa svakim iole mislećim bićem. Uz neizostavno prisustvo neznanja, umišljenosti, raznih frustracija, devijacija i slabosti. 

Priznaćete, sreća ovdje živi na veoma skučenom prostoru. 

Predsjednik države raspolaže protokolarnim ovlašćenjima. I to bi moralo biti sasvim u redu. Čak, takvo zanimanje pretpostavljalo bi sve vrijednosti jednog garantovano bezbrižnog uhljebljenja u roku od pet godina. Čovjek koji bi vršio tu dužnost bi mogao biti dobronamjeran, rado viđen, racionalan, razuman, odmjeren, jednom riječju gospodin koji predstavlja zemlju u najboljem svjetlu gdje god se pojavi, gdje god da krene. Čisto zadovoljstvo. Sreća u džepu.

Samo što sreća ovdje, je li, ima izuzetan smisao za humor. Naš predsjednik se zove Jakov Milatović. Prema raspoloživo činjeničnom materijalu imamo posla sa mladim čovjekom koji se u jednom trenutku svog života stavio na raspolaganje srpskoj crkvi. I to baš onoj crkvi za koju je takođe neupitno i prema istorijskim činjenicama utvrđeno da predstavlja presudni dio zajednice koja je prije više od sto godina izvršila nasilnu aneksiju nad našom zemljom. Nešto kasnije, ta zajednica je svoj čas regionalne promocije dočekala sa građanskim ratom na ovom podneblju, do tada neviđenom nacionalističkom propagandom i saučesništvom u zločinama, o čemu postoji čak i zvanična presuda jednog uglednog evropskog suda. Milatovića je to društvo svojim ovovremenskim uticajem izabralo najprije za ministra, a onda i za predsjednika države. Bio je to izuzetan karijerni proboj. Čak, moglo bi se reći prava sreća. 

Ipak, stvar je u tome da sreća ovdje ima izuzetan smisao za humor. Angažman proistekao iz uticaja srpske crkve i prosrpskih političkih partija donio je samo razne oblike licemjerja, laži, cinizma, ruganja sa svakim iole mislećim bićem, te destabilizacijom zemlje do mjere podsmijeha. Uz neizostavno prisustvo neznanja, umišljenosti, raznih frustracija, devijacija i slabosti. I važeći predsjednik je ugađajući producentima svog zvanja vrlo brzo stigao do spoznaje nemoći i neuvažavanja. Zapeo je sa sastancima na koje mu niko ne dolazi i predlozima koje niko ne uzima za ozbiljno. Pa, čak i sa sopstvenom partijom i kabinetom koji ga rado zaobilaze. Na kraju, za sve pristalice ozbiljnosti, nije uspio da sredi ni nemir u ulazu zgrade u kojoj živi, pa će se miris pilećih krilaca pečenih po receptu iz Kentakija nehajno širiti komšilukom. U svakom slučaju, od pretpostavljenog autoriteta ostala je samo forma. Ništa integritet. Prečica za nebitnost. 

Prema tom poretku, stiče se utisak da su daleko bolje prošli važeći premijer, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednost i predsjednik Skupštine, angažovani iz iste prosrpske i proruske producentske kuće i sa ništa manje kompromitujućim sadržajem svojih političkih učinaka. Ispašće čak da su se u sretnu ninicu ninali. 

Jer, sreća ovdje ima izuzetan smisao za humor.